UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

Š U T N J A    K O J A    V I Č E

Dvostruki rodni jaz u mirovini

 

     Rodni jaz u mirovinama zrcali akumulaciju svih rodnih nejed­nakosti s kojima se žene suoča­vaju tijekom cijelog života. Njihova mirovina dokaz je koliko se vrednuje njihov rad u društvu i koliko su zapra­vo diskriminirane u generaciji jedna- kopravnosti i ljudskih prava. I onda se dešava da nakon 40 godina rad­nog staža, pokojeg djeteta ili rodite­lja na skrbi, shvate da moraju i dalje raditi, često na crno. Prije su se radovale penziji, sad je se boje. Mirovina dolazi kao kazna i presuda na po­niženje do kraja života.

     Velik dio generacije koja je gradila tvornice, škole, bolnice, ceste, sada su sakupljači plastičnih boca i ostataka hrane s podova tržnica.

     Rodni jaz u mirovina­ma postoji diljem Europe i dovodi do nižeg životnog standarda i siromaštva starijih žena koje radi dužeg život­nog vijeka češće postaju udovice.

     Nažalost, ne samo u Hrvatskoj, već do nedavno na razini cijele Eu­ropske unije, nije se polagala nikakva pozornost rodnom jazu u mirovina­ma, a sindikati i ženske udruge su marljivo prikupljali tek razlike u žen­skim i muškim plaćama. Međutim, mjerenjem i nadziranjem rodnog jaza u mirovinama postižemo uvid u njegove uzroke kako bi se izbjeglo žrtvovanje novih naraštaja starijih žena.

     Gotovo je nevjerojatno da je prva studija na temu jaza u mirovinama provedena u Njemačkoj tek 2012. godine, dok ju je Europska komisija po prvi puta dubinski ispitala u izvje­šću objavljenom 2013. godine.

     U Hrvatskoj se niti danas ne vode relevantne rodno osjetljive statistike, niti pouzdani podaci o rodnom jazu u plaćama i mirovinama. No, činje­nica je da na svaku kunu mirovine muškarca, hrvatske umirovljenice primaju samo 78 lipa! Ili, da to poka­žemo još slikovitije, kad bi prvih de­vet mjeseci u godini žene i muškarci primali ravnopravne mirovine, od 9. listopada do kraja godine žene više ne bi primile ni kune!

     Naime, hrvatski rodni jaz u miro­vinama iznosi čak 22,7 posto, odno­sno, prosječna je ženska mirovina za toliko niža od muške mirovine. To su, međutim, podaci koje objavljuje EU- Silc.

     Kada bismo usporedili dostupne podatke HZMO-a za mirovine steče­ne radom (naravno, ne i povlaštene jer su one većinski - muške), proizaš- lo bi da je rodni jaz „samo" 16 posto, no europski način izračuna uzima i dodatne kriterije koji Hrvatsku po rodnom mirovinskom jazu smještaju u vrh tranzicijskih zemalja.

     Zbog svega toga važno je glasno progovoriti u javnosti, pa je zato od osobitog značenja netom započe­ti dvogodišnji europski projekt na inicijativu Pravobraniteljice za rav­nopravnost spolova Višnje Ljubičić „Jednaka prava - jednake plaće - jed­nake mirovine - Širenje opsega im­plementacije akcija i zakonskih stan­darda rodne ravnopravnosti s ciljem dostizanja rodne ravnopravnosti i sprječavanja siromaštva u Hrvatskoj". Potrebno je progovoriti. Potrebno je da šutnja - viče.

     Rodne razlike u miro­vinama u Europi, istina, iznose još više - nevje­rojatnih prosječnih 39 posto, što znači da za svakih 100 eura koje do­bije muškarac, žena do­bije samo 60 eura. Ovo je nedopustiva situacija i to gotovo 60 godina na­kon što je u sporazume Europske unije unesena odredba o jednakoj plaći i 40 godina nakon što je prihvaćena prva direkti­va o jednakoj plaći. Prema posljed­njim podacima, Eurostat je potvrdio kako je zarada žene po satu u EU niža za 16,4 posto od muške satnice. Dru­gim riječima, na svaki euro muškarca, žena zaradi 84 centa. To nije među­tim istina, jer tek njihova mirovina oslikava više nego udvostručenu dis­kriminaciju žena i njihovu ekonom­sku ravnopravnost i nezavisnost.

(J. A. P.)