UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SINDIKAT UMIROVLJENIKA HRVATSKE:

OTVORENO PISMO MINISTRU SLAVKU LINIĆU

Uvodite li novu nacionalizaciju stanova starijih građana?

 

Sindikat umirovljenika Hrvatske predstavlja jednu od najsiromašnijih grupacija hrvatskih građana, s prosječnom mirovinom od 2.161,81 kune mjesečno, pri čemu ih dvije trećine ima primanja niža od prosjeka. Međutim, s vidljivim manjkom socijalne odgovornosti i empatije, ministar Linić i takve građane drži za bogataše ukoliko uz stan imaju i skromnu kućicu na moru. Njegove percepcije bile bi njegova privatna stvar, kad temeljem njih ne bi pripremao novu nacionalizaciju stanova u Hrvatskoj, i to upravo stanova starijih stanovnika.

 

U Hrvatskoj ima ukupno 2,257.515  stambenih jedinica od čega se 1,923.522 koriste za stalno stanovanje, a ostale su različite namjene, većinom vjerojatno objekti za odmor. Oko 90% stanova/kuća su u privatnom vlasništvu i to većinski u rukama osoba starijih od 60 godina. Po tom udjelu Hrvatska bitno ne odskače od drugih bivših socijalističkih zemalja, u kojima su društveni odnosno državni stanovi povoljno prodavani korisnicima. Međutim, stanovanje u vlastitom stanu većinsko je i u drugim europskim zemljama, a neke su zemlje taj udjel nastojale povećati povoljnom prodajom tzv. socijalnih stanova (Nizozemska, Švedska, Italija, Velika Britanija...).

Hrvatski građani, međutim, za razliku od stanovnika komunističkog bloka, cijeli su svoj radni vijek izdvajali oko 3 posto stambenog doprinosa, te kad se tom iznosu pridoda i otkupna cijena  (od 20 do 30% vrijednosti stana), oni su platili punu tržišnu cijenu i u potpunosti stekli privatno vlasništvo nad svojim stanovima Makroekonomski je apsolutno pogrešno kažnjavati vlasnički status, a pri tom se kleti u nepovredivost privatnog vlasništva.

Najvažnije je pojasniti kako starije osobe nisu većinski vlasnici stanova samo u Hrvatskoj, već i u Europskoj uniji oko 70% građana u dobi od 60-70 godina posjeduju vlastite stanove. Prema tome, kad se rade procjene učinka uvođenja poreza na nekretnine, održivost takvog poreza treba mjeriti ne prema prosječnoj plaći, već prema prosječnoj mirovini. Iz tog razloga Sindikat umirovljenika Hrvatske upozorava ministra Linića kako je trenutno jedino prihvatljivo preimenovanje komunalne naknade u porez na nekretnine, jer će u protivnom  pokrenuti novu nacionalizaciju stanova, posve nalik onoj s kraja četrdesetih godina prošloga stoljeća. Naime, uvođenjem poreza koji ne bi bio porezno ostvariv u usporedbi s visinom prihoda vlasnika, Linić bi prosječnog umirovljenika natjerao da plaća najamninu državi u vlastitom privatnom stanu, odnosno da izgubi taj stan u korist države, ne bude li u mogućnosti plaćati istu.

Drugo, Hrvatska nema uvid u imovinu građana sve dok se ne srede zemljišne knjige i imovina veže uz OIB, a do sada je navodno sređeno manje od pet posto teritorija zemlje. Velik broj bespravnih objekata za stanovanje neće biti legaliziran do kraja godine, niti to zakoni predviđaju. Takvi će biti privremeno izuzeti od porezne obveze, čime se stimulira nejednakost i porezna avazija.

Postoje procjene stručnih institucija kako  bi jedan posto poreza na imovinu srušio dohodak građana za 3 posto, zbog čega se takva porezna opterećenja ne nameću u recesijskim vremenima. To je samo jedna od procjena, no stvarne analize i procjene su izostale, već se hrvatske umirovljenike kao većinske vlasnike pretvara u nevoljne sudionike u jednom opasnom eksperimentu, bez jasne svrhovitosti. Sindikat umirovljenika Hrvatske se ne protivi uvođenju poreza na nekretnine, ali tek nakon temeljitih analiza i priprema, i s posljedicom masovnog siromašenja i gubitka ionako oslabljene sigurnosti starijih građana.

Treće, s već bitno povećanim režijama i troškovima života, novi će porez bitno smanjiti kupovnu moć starijih građana, te blokirati razvoj ne samo građevinskog sektora. Očekivano -  bitno bi pale cijene nekretnina, čime bi se nekretnine ovršene siromašnima, praktički poklanjale bogatašima. Najposlije, kad je u pitanju tzv. drugi dom, odnosno kuća za odmor, i to je kod većine vlasnika rezultat cjeloživotnog rada i štednje, a ne tajkunska priča. Mnogi umirovljenici pola godine provode u svojim malim vikendicama, a sada bi ih trebali prodati ili izgubiti na državnom bubnju.

Sindikat umirovljenika Hrvatske oštro se protivi eksperimentima Ministarstva financija na većinski starijim vlasnicima stambenih objekata u Hrvatskoj, jer je riječ o vrlo kompliciranim i osjetljivim porezima koji zahtijevaju jaku pripremu i veliku sofisticiranost, a osobito transparentne procjene o svrhovitosti uvođenja poreza na nekretnine (npr. Belgija i Malta još ga nemaju, a u većini zemalja je u vrijednosti od 0,1 do 0,5 posto vrijednosti). To nije porez kojim se u europskim zemljama puni proračun i spašavaju javne financije (čemu je primjereniji porez na financijske transakcije), ali sigurno bi bio novi udar na već stanjeni srednji sloj, te će zemlju gurnuti još dublje u recesiju. Političke se posljedice mogu lako predvidjeti.

 

                                                                                              Jasna Petrović,

                                                                                              v.d. predsjednica