UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

KAD SKRB POSTANE MANIPULACIJA

Neki privatni domovi i dalje sklapaju ugovore o uzdržavanju?

 

     Iako mnogi misle kako su prijavom za smještaj u domu umirovljenika riješili svoje životno pitanje, česti su slučajevi kada dolazi do kršenja njihovih prava, a često i manipulacija.

     U Pravno savjetovalište SUH-a javio se gospodin D.Š. koji je sa suprugom htio otići u privatni dom umirovljenika zbog teškog zdravstvenog i materijalnog sta­nja. Sastao se s predstavnikom doma te mu je ovaj ponudio smještaj u domu po cijeni od 6.300 kuna. To je bilo preskupo za gospodina Š., pa mu je u četiri oka po­nuđen ugovor o dosmrtnom uzdržava­nju, gdje će dobivati dva obroka dnevno i medicinski tretman, a da će se zauzvrat vlasnik doma uknjižiti na njihovu kuću, ali ih i ostaviti da ondje nastave živjeti. No, kad je trebalo potpisati ugovor, gospodin Š. je vidio kako je umjesto dogovorenoga, bio spomenut smještaj u dom i uknjižba na njihovu kuću i grobnicu, a uz to u ugo­voru je stajala odredba kako se stranke odriču prava pobijanja tog ugovora iz bilo kojeg razloga. Gospodin Š. nije htio pristati na te uvjete, pa nije niti potpisao ugovor i time se spasio od prijevare.

     Nazvali smo dotični dom s izlikom da želimo pomoći susjedu koji je sam i bo­lestan. Dobili smo odgovor kako se dugo čeka na mjesto i da je to dom samo za teške bolesnike. Ponuđeno nam je razgle­davanje i dogovor na licu mjesta, a o ugo­voru o dosmrtnom uzdržavanju nije bilo riječi. Barem ne preko telefona.

Sindikat umirovljenika je u više na­vrata upozoravao na štetnost ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, upravo zato jer primatelji uzdržavanja mogu ostati bez imovine odmah po potpisu tog ugovora. U travnju je ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću poslana inicijativa za izmje­nama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, kojima bi se ukinulo dosmrtno uzdržavanje, a doživotno bi se strože kon­troliralo. Kako još nismo dobili odgovor, provjerili smo što radi socijalna inspekci­ja.

     Temeljem članka 192. Zakona o soci­jalnoj skrbi inspektori provjeravaju broj sklopljenih ugovora, koji kod osoblja do­mova ne smije biti veći od tri, a po član­ku 123.a oni ne smiju sklapati ugovor o otuđenju ili opterećenju nekretnine ko­risnika. Postupanja inspektora temeljem navedenih odredbi su rijetka", stoji u od­govoru iz MDOMSP-a.

     Dodaju da će u skladu s dovršetkom istraživanja o pojavnosti nasilja nad stari­jim osobama inicirati pokretanje eviden­cije ugovora o uzdržavanju. A dotad, tko zna koliko će se ljudi naći u istoj situaciji kao gospodin Š. i koliko će ih naivno pot­pisati ugovore o dosmrtnom uzdržavanju i time si zapečatiti sudbinu.

Milan Dalmacija

 

Stotine ilegalnih domova diljem Hrvatske

     Na Facebook stranici Sindikata umirovljenika Hrvat­ske „Pokret protiv siromaštva starijih osoba", koja ima 11.500 pratitelja, nerijetko saznajemo o brojnim neča­snim ponudama umirovljenicima, ali tek smo nedavno sazna­li o postojanju stotina ilegalnih domova. Javila nam se M.Š. iz sjevernog dijela zemlje s molbom za oglašavanje takvog doma koji je otvorila u svojoj višesobnoj kući u ruralnom po­dručju. Njezin muž se razbolio, pa kad već mora o njemu bri­nuti, ponudila je oglasima i preko prijatelja smještaj i drugim manje pokretnim starijim osobama. Poslala nam je i fotografi­je u razne šarene presvlake presvučenih kreveta, po dva u so­bičku. Upozorili smo je da je riječ o nelegalnom poslu, no ona nam je mirno otpisala kako pozna na desetke takvih domova za starije i da svi oni ne mogu ispuniti sve pretjerane uvjete i papirologiju zahtijevanu od strane centara za socijalnu skrb.

     I nakon uvjeravanja kako je ipak riječ o radu „na crno" i si­voj ekonomiji, gospođa nam je objasnila kako je to potreba tržišta, da bi bez takvih kućnih domova mnogi stari ostajali po cijele dane sami i zapušteni, pa čak i gladni i žedni, da ova­ko ti stari ipak dobiju nekakav smještaj i hranu te da je ona s njima ljubazna, a cijena smještaja je prema dogovoru i stanju klijenta. Ilegalno ili ne, to je stvar države kako propiše zakoni­ma. Ovako, tvrdi, to i nije nelegalno, jer ona svakog starca ili staricu koje zaprimi prijavi kao podstanare, što je, dozvoljeno - zar ne?! (J.A.P.)