UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

OČITOVANJE O PRVOM PRIJEDLOGU MIROVINSKE REFORME

Necjelovita reforma pod pritiskom bankarskih fondova

 

Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) i Matica umirovlje­nika Hrvatske (MUH) 3. rujna su se očitovali na prezenta­ciju MRMS-a „Cjelovita mirovinska reforma" od 30. lipnja 2018.

1.              Ubrzavanje izjednačavanja uvjeta za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu za žene i muškarce

Sadašnji Zakon predviđa izjednačavanje uvjeta za muškarce i žene do 2030. godine, a uvjeti za ostvariva­nje starosne mirovine su 65 godina života i 15 godina staža. Potom se predviđa podizanje dobi za po 3 mje­seca godišnje do 2038. kada bi uvjet za mirovinu trebao doseći 67 godina života. Prema prijedlogu novog Zako­na, proces bi se ubrzao te bi trebao biti dovršen 2031. godine.

S takvim prijedlogom se ne slažemo iz više razloga. Prema podacima Eurostata za 2016. očekivano trajanje života u Hrvatskoj je kraće za ukupno 2,8 godina u od­nosu na EU; dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj dvostruko kraće nego u EU (5 naspram 10 godina u prosjeku).

Osim nepovoljnih demografskih trendova u starijoj populaciji, zabrinjavajuće jest i to što sve tranzicijske, odnosno postsocijalističke zemlje ne planiraju podizati uvjet dobi za odlazak u starosnu mirovinu na 67 godina. Čak štoviše, Poljska je odustala od modela sličnog na­šem i vratila se na startnu poziciju od 65 godina.

Umirovljeničke udruge predlažu da uvjet dobi za odlazak u starosnu mirovinu ostane 65 godina, ali i da se poveća uvjet ostvarenog mirovinskog staža s 15 na 20 godina.

2.              Povećanje starosnih mrovina za rad nakon 65. godine

Prijedlog MRMS-a da se polazni faktor za određivanje starosne mirovine osiguranika, koji po prvi puta ide u mi­rovinu sa 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža, poveća za 0,34 posto za svaki mjesec (4,08 posto za godi­nu) nakon navršenih godina života za starosnu mirovinu umirovljeničke udruge podržavaju, no drže da bi trebalo uvesti i rješenje kojim bi se stimulirali poslodavci koji bi zapošljavali starije radnike i nakon navršenih godina za odlazak u mirovinu.

3.              Prijevremena starosna mirovina

Prijedlog da se u prijelaznom razdoblju od 2019. za žene poveća dob i mirovinski staž za 4 mjeseca godišnje, da bi od 2027. godine muškarci i žene imali uvjete za prijevremenu mi­rovinu od 60 godina života i 35 godina staža, a potom od 2028. povećanje staža i dobi za 6 mjeseci za oba spola do 2031. kada bi uvjet za odlazak u prijevremenu mirovinu bio 62 godine ži­vota, Sindikat i Matica umirovljenika smatraju neprihvatljivim i protiv su bilo kakvih izmjena postojećih odredbi i pogor­šanja uvjeta za prijevremeno umirovljenje.

4.              Penalizacija

Prijedlog da se uvede linearno umanjenje od 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja tj. 4,08 posto po godini, do najviše 20,4 posto za najviše pet godina apsolutno nije podr­žan, već je predloženo da se zadrži postojeći model pena- lizacije, jer je socijalno pravedniji za umirovljenike i uzima u obzir mirovinski staž.

 

5.              Starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika

Prijedlog da se uvjeti za starosnu mirovinu za dugogodiš­njeg osiguranika povećaju na 61 godinu života i 41 godinu staža, bez povećanja od 0,15 posto za svaki mjesec kasnijeg odlaska u mirovinu, a od 2027. da se povećava na 62 godi­ne, smatra se apsolutno neprihvatljivim, jer je takav model uveden upravo zato da bi osobama koje su u ranoj životnoj dobi započele raditi omogućio kao dugogodišnjim osigura- nicima oslobađanje od penalizacije prigodom ranijeg odlaska u mirovinu.

 6.              Rad i mirovina

Prema sadašnjim odredbama ZOMO-a mirovina se ne obustavlja korisnicima starosne mirovine koji rade do četiri sata dnevno temeljem ugovora o radu; korisnicima invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad i nekim drugim skupinama. Predloženo je širenje mogućnosti rada uz mirovinu za: korisnike starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika (do 4 sata, puna mirovina); korisnike starosne mirovine prema Zakonu o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih služ­benih osoba (do 4 sata, puna mirovina ili puno radno vrijeme + pola mirovine) i korisnicima prijevremene starosne mirovine (do 4 sata, puna mirovina).

Umirovljeničke udruge u cijelosti podržavaju prošire­nje korisnika prava na rad bez obustave mirovine, ali traže da se za sve kategorije umirovljenika, dosadašnje kao i one na koje je proširena mogućnost rada uz mirovinu, primijeni unificirano rješenje, odnosno da se svim kategorijama umi­rovljenika omogući izbor između rada na puno radno vri­jeme uz pola mirovine ili na pola radnog vremena uz cije­lu mirovinu, kao što bi bilo omogućeno vojnim, policijskim i ovlaštenim službenim osobama.

 7.              Dodatak na mirovinu od 27 posto

Nerazumljivi su i manipulativni svi zahtjevi i apeli da se „štedišama iz drugog stupa vrati ukinuti dodatak od 27 posto", jer takav dodatak oni nisu ni imali, niti je zakonski bio za njih predviđen, već samo za osiguranike temeljem prvog javnog stupa. Svrha tog dodatka je bila, kao svojedobno i s povratom duga tzv. starim umirovljenicima, ispraviti razliku između tzv. novih i starih umirovljenika nakon povrata duga i brzinskog prijelaza na obračun mirovine iz cijelog radnog staža.

K tome, dodatak od 27 posto ne postoji kao dodatak, jer je od 1. siječnja 2012. na snazi Zakon o dopuni Zakona o do­datku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju kojim je taj dodatak postao integralni dio mirovi­ne. Udruge su protiv uvođenja novog kojim je dodatak za „drugostupaše" kako bi se prikrilo neefikasnost drugog ob­veznog stupa i za trećinu manje mirovine.

8.              Pravo izbora mirovine za osiguranike II. Stupa

Predloženo je da osiguranici koji su obvezno uključeni u II. stup u postupku ostvarivanja prijevremene starosne i sta­rosne mirovine prema ZOMO-u imaju ista prava kao da su bili osigurani samo u I. stupu odnosno da se mogu opredijeliti za mirovinu iz oba stupa (ovisno o izboru osiguranika), što se u potpunosti i apsolutno podržava. Ovakvim prijedlogom MRMS započinje nužna reforma drugog mirovinskog stupa i u Hrvatskoj.

 9.              Umirovljeničke udruge upozorile su višekratno na ne­gativne strane obveznog drugog mirovinskog stupa, koji je uveden pod pritiskom Svjetske banke 2002. godine kao tzv. kapitalizirana štednja. Nastao je tako što je smanjena upla­ta u prvi stup generacijske solidarnosti sa 20 na 15 posto od bruto plaće zaposlenih pa se pet posto obavezno uplaćuje u drugi stup. Prebacivanjem tih pet posto u privatne mirovinske fondove, što je godišnje više od pet milijardi kuna, stvoren je ogroman financijski nedostatak sredstava za isplatu sadašnjih mirovina pa se to namiruje iz državnog proračuna. Država sto­ga posuđuje taj isti novac od bankara, zadužuje se i plaća viso­ke kamate, pa je takav model doveo do enormnog povećanja državnog javnog duga.

10.          Europa uglavnom ne poznaje takav model obveznog dru­gog stupa kakav napadno guraju lobiji privatnog financijskog kapitala u Hrvatskoj. Većina zemalja u tranziciji, među kojima su Poljska, Slovačka, Mađarska, Bugarska i Rumunjska, koje su imale sličan model drugog stupa kao i Hrvatska, praktički su ga ukinule, a Češka i Slovenija su takav model odbile uvesti odmah na početku, te sve rečene zemlje imaju dobrovoljni drugi stup.

 

OBRAZLOŽENJE BEZ ANALITIČKE PODLOGE

     Među razlozima za nužnost reforme Ministarstvo spo­minje visok udio umirovljenika u mlađim dobnim skupi­nama, no ne spominju se uzroci. Najvećim je dijelom to posljedica velikog broja mirovina po posebnim propisima, naročito u dijelu koji se odnosi na hrvatske branitelje, ratne vojne invalide i članove njihovih obitelji, čiji se broj nepre­stano povećava, a sve na teret državnog mirovinskog fon­da, odnosno, prvog mirovinskog stupa međugeneracijske solidarnosti. Drugi razlog je i prisilno umirovljenje zaposle­nika čim steknu prve uvjete za prijevremeno umirovljenje, što su vrlo često primjenjivali poslodavci, privatni i državni.

     Spominje se i mali broj korisnika starosne mirovine sa 40 ili više godina mirovinskog staža. Prema statističkim in­formacijama HZMO-a iz srpnja 2018. samo 180.297 od uku­pno 1.140.446 umirovljenika (prema ZOMO), ima 40 ili više godina staža (15,8 posto umirovljeničke populacije), što je svakako posljedica zakonskih propisa, a ne osobnog izbora ili „krivice" umirovljenika. Preuveličavanje ili iznošenje ne­razjašnjenih brojki u ovako delikatnoj situaciji može poslje­dično stvoriti uvećane i nepotrebne troškove za proračun, odnosno javni mirovinski fond, odnosno deficite u područ­jima mirovinskog sustava gdje treba osigurati više novca. Nerijetko se navodi nepostojeći termin „pune mirovine" koji ne postoji niti je razumljivo o čemu je riječ. Gotovo da ispada kako su svi koji nisu otišli u „punu mirovinu" pokrali državu ili se ilegalno umirovili.

     Nadalje, točno je da je udio prosječne mirovine u pro­sječnoj plaći nizak, ali to nije, kako se navodi u prezentaciji, 41,86 posto (prosječna mirovina - 2.617 kuna?), već je neadekvatnost mirovina puno ozbiljnija te iznosi 37,35 posto (stvarna prosječna mirovina za srpanj 2018. - 2.344 kune!). U odnosu na prosjek EU koji iznosi 58 posto, ovaj podatak je još sramotniji i tim više zahtijeva ozbiljne mjere za po­boljšanje adekvatnosti mirovina.

     Također se navodi kako je mirovinski sustav održiv i kako je potrebno osigurati 39 milijardi kuna godišnje za mirovine, od čega 17 milijardi iz proračuna. Ovdje nastaje najveća pomutnja, jer su podaci netočno prikazani. Treba transparentno prikazati kako u navedenih 17 milijardi kuna ulazi 5,24 milijarde za mirovine po posebnim propisima (povlaštene mirovine) i 6,6 milijardi za tranzicijski trošak uvođenja drugog mirovinskog stupa. Tako dolazimo do (samo) 5,165 milijardi kuna godišnje manjka, ili 30,38 posto iznosa koje bi proračun trebao dopuniti za isplatu radnič­kih mirovina.

     Prikazivanje kako država za (radničke) mirovine treba dodavati 17 milijardi kuna godišnje dovodi do stvaranja antiumirovljeničkog mnijenja. U svakom slučaju je neop­hodno dovršiti (a ne ukinuti, kao što je učinjeno) transpa- rentnu podjelu na razini pojedinog osiguranika/umirovlje- nika o dijelu mirovine stečenom po općim odnosno poseb­nim propisima.