UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 Podržavamo početak reforme drugog stupa

 

     „Matica umirovljenika Hrvatske i Sindikat umirovljenika Hrvatske podržavaju prijedlog Ministarstva rada i mirovinskog sustava da se u trenutku umirovljenja omogući izbor svakom pojedinom osiguraniku hoće li ostati u drugom stupu ili s doprinosima i prinosima prijeći natrag u prvi stup i ostvariti jednaka prava, uključujući i dodatak od 27 posto. Ministar Marko Pavić  posve je razložno iznio taj prijedlog i njime nije ukinuo drugi mirovinski stup, ali je načeo reformu drugog obveznog mirovinskog stupa i tako prvi put uvažio i mišljenja koja Matica i Sindikat umirovljenika već godinama iznose. 

            U javnim reagiranjima proteklih dana to je uzbudilo privatne bankare i njihove lobije i zagovornike koji se u medijima predstavljaju kao tobožnji zaštitnici sadašnjih, a posebno budućih umirovljenika. 

            Matica i Sindikat umirovljenika upozoravaju na negativne strane obveznog drugog mirovinskog stupa, koji je uveden pod pritiskom Svjetske banke 2002. godine kao tzv. kapitalizirana štednja. Nastao je tako što je smanjena uplata u prvi stup generacijske solidarnosti sa 20 na 15 posto od bruto plaće zaposlenih pa se pet posto obavezno uplaćuje u drugi stup. Prebacivanjem tih pet posto, što je godišnje više od pet milijardi kuna, u privatne mirovinske fondove, stvoren je ogroman financijski nedostatak za isplatu sadašnjih mirovina pa se to  namiruje iz državnog proračuna. Država stoga uzima taj isti novac od bankara, zadužuje se i plaća visoke kamate pa je takav model doveo do enormnog povećanja državnog javnog duga.

Europa uglavnom ne poznaje obvezni drugi stup kojeg napadno guraju lobiji privatnog financijskog kapitala u Hrvatskoj. Većina zemalja u tranziciji, među kojima su Poljska, Slovačka, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, koje su imale sličan model drugog stupa kao i Hrvatska, praktički su ga ukinule, a Češka i Slovenija su takav model odbile uvesti odmah na početku.

           U drugom stupu sada je u Hrvatskoj akumulirano oko 95 milijardi kuna i očito je to preveliki zalogaj, koji traži vrlo ozbiljne i odgovorne odluke o njegovoj sudbini, ali se ne smiju zanemariti iskustva drugih zemalja. Protivimo se povećanju izdvajanja u drugi stup, a posebno na račun prvog stupa iz kojeg mirovinu primaju gotovo svi sadašnji umirovljenici.

Kad je riječ o dodatku na mirovinu od 27 posto, glasnogovornici financijske industrije netočno, tendenciozno i namjerno stvaraju paniku, jer ovdje nitko nikome ništa ne otima i ne oduzima. Pravo na dodatak na mirovinu imaju samo umirovljenici koji su mirovinu ostvarili isključivo prema Zakonu o mirovinskom osiguranju od 1. siječnja 1999. na dalje. Od 1. siječnja 2012. dodatak na mirovinu postao je sastavni dio mirovine, ali se on ne odnosi na umirovljenike koji ne uplaćuju puni mirovinski doprinos od 20 posto u prvi stup.

            Sadašnji težak položaj umirovljenika i njihovo siromaštvo treba rješavati mirovinskom reformom, a u okviru toga i kroz reformu drugog obveznog mirovinskog stupa, vrućeg krumpira, kojeg se ni jedna hrvatska vlada do sada nije usudila dirati. Ova ga se samo dotakla, iako bi, po mišljenju umirovljeničkih udruga trebala izvršiti dubinsku reformu drugog mirovinskog stupa po ugledu na druge zemlje u tranziciji.

A mirovine u Hrvatskoj, prema upozorenju Europske komisije, u odnosu na prosječne plaće, najniže su u Europskoj uniji. Stoga je prioritet promjena formule za usklađivanje mirovina  kako bi se zaustavilo daljnje osiromašivanje već osiromašenih umirovljenika.

            Nema stvarne mirovinske reforme u Hrvatskoj bez dva važna preduvjeta: da se razradi i provede cjelovita reforma obveznog drugog mirovinskog stupa, te da se provede odvajanje svih mirovina prema posebnim propisima. Kad se od ukupnog godišnjeg troška za sve mirovine (38 milijardi kuna) odbije 21 milijarda kuna prikupljena doprinosima, ostaje manjak od 17 milijardi. No, od toga nešto više od 6 milijardi godišnje čini trošak drugog obveznog mirovinskog stupa (pet posto doprinosa, kamate i naknade), a oko 6 milijardi je trošak mirovina po posebnim propisima. Sve druge mirovine temeljem rada i solidarnosti (obiteljske, invalidske) su izrazito niske i terete javni proračun samo s dodatnih četiri milijarde kuna.

            Očekujemo od ove mirovinske reforme i mjere zaustavljanja daljnjeg siromašenja umirovljenika.“ stoji u zajedničkom priopćenju Sindikata i Matice umirovljenika Hrvatske od dana 3. srpnja 2018., kojeg potpisuju predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović i predsjednica MUH-a Višnja Fortuna.