UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

ZAHTJEVI UMIROVLJENIČKIH UDRUGA UZ MIROVINSKU REFORMU

      Dvije najveće umirovljeničke udruge, Matica i Sindikat umirovljenika Hrvatske, kao tri temeljna preduvjeta za sveobuhvatnu mirovinsku reformu u RH smatraju sljedeće:

a) transformaciju drugog obveznog mirovinskog stupa u dobrovoljni (čime se rješava i problem dodatka), uz omogućavanje dobrovoljnog prijelaza natrag u prvi stup svim štedišama drugog stupa po njihovoj volji, u dogovorno raspisanom razdoblju te u trenutku umirovljenja. Napominjemo da su dobrovoljni drugi stup odabrale Češka i Slovenija, te s obveznog na dobrovoljni proteklih godina prešle Mađarska, Poljska, Slovačka, Bugarska i Rumunjska, praktički sve zemlje u okruženju koje su ga, kao i Hrvatska, prinudno prihvatile pod zagovaranjem Svjetske banke; kakvog niti nema u zapadnoeuropskim zemljama. Naglašavamo i to da je prema znanstvenim izračunima tranzicijski trošak prešao ostvarenu dobit za 9,3 milijarde kuna.

b) razdvajanje općih i posebnih mirovina u cijelosti, do individualne razine, kako bi se razdvojili proračuni i politike mirovina stečenih radom i temeljem solidarnosti, te mirovina odnosno dijelova mirovina temeljem posebnih i povlaštenih propisa. Kako je dvojni sustav već nabujao na 175.000 umirovljenika koji terete mirovinski proračun sa 6-7 milijardi kuna godišnje, a objektivne su pretpostavke kako će se taj broj višestruko povećati (branitelji), potrebno je transparentno razdvojiti te dvije kategorije, jer za svaku od njih treba izraditi posebnu reformu.

c) zaustavljanje siromaštva umirovljenika i starijih osoba hitnim mjerama, jer s prosječnom mirovinom prema ZOMO od 2.345 kuna, čak 52,5 posto mirovina je ispod hrvatske linije siromaštva, odnosno svaka treća osoba starija od 65 godina je u zoni rizika od siromaštva. Stoga je potrebno uvesti hitne mjere za zaustavljanje siromaštva, i to sljedeće:

     Prvi i najbitniji preduvjet zaustavljanja siromaštva je promjena formule usklađivanja mirovina. Da bi se zaustavio višegodišnji trend pada mirovina u odnosu na plaće potrebno je hitno izmijeniti formulu usklađivanja, i to tako da se pojednostavi način obračuna samo prema indeksu koji je više rastao (plaće i cijene). To bi bilo u skladu s predizbornim obećanjem aktualne Vlade o rastu mirovina prema 50 posto prosječne plaće, kao i u skladu sa sadašnjom gospodarskom i financijskom situacijom u državi. U zadnjih osam godina bruto plaće su porasle 12,10 posto, potrošačke cijene 6,50 posto, a mirovine 8,16 posto – indeks plaće prema mirovinama je čak 148! Taj disparitet posebno je izražen u 2017. godini: plaće su u tom razdoblju porasle 5,30 posto, a mirovine 2,75 posto - indeks je čak 193. Dakle, nisu mirovine najviše rasle od 2008., već su upravo prošle godine najviše pale.

     Drugo, predlaže se uvođenje novog modela obiteljske mirovine, prema kojem u slučaju smrti partnera svatko zadržava svoju mirovinu, a uz nju ima pravo, ovisno o prihodovnom cenzusu, i na 20-50 posto partnerove mirovine. S obzirom da je od ukupnog broja obiteljskih umirovljenika čak 93,35 posto žena, one su najizloženije rastućem siromaštvu, ukoliko se ne uvede ovakav model obiteljske mirovine. Treba naglasiti da je prosječna obiteljska mirovina vrlo niska, samo 1.924 kune, a preživjeli partner ju koristi temeljem zajedničkih 60-tak godina radnog staža.

     Treći prijedlog se odnosi na uvođenje zajamčene minimalne mirovine, koja je postojala do kraja 1998., ali se preimenovala u najnižu mirovinu. Izračun minimalne mirovine vezao bi se automatski s minimalnom bruto plaćom, tako da njezin donji prag za 15 godina radnog staža (što je uvjet za stjecanje starosne mirovine) mirovina iznosi 45 posto minimalne plaće, odnosno sada 1.548 kuna, a za svaku dodatnu godinu staža bi se dodavao iznos jedne aktualne vrijednosti mirovine, 63,88 kuna. Time bi minimalna mirovina za 30 godina radnog staža (1.548 + 15 godina x 63,88/958 kuna) iznosila 2.506 kuna; a za 40 godina staža (1.548 + 25 godina x 63,88) - 3.145 kuna. Minimalna mirovina bi se odnosila na mirovine stečene radom i plaćanjem doprinosa u Hrvatskoj, a regulativu u vezi obiteljskih i invalidskih mirovina treba razmotriti.

     Četvrti prijedlog se odnosi na državnu naknadu za osobe starije od 65 godina (tzv. „nacionalna mirovina“). Predlaže se da se njezina visina također veže uz minimalnu bruto plaću i da iznosi 30 posto bruto minimalne plaće, što je 1.032 kune te da se institut zajamčene minimalne mirovine i nacionalne mirovine uvedu paralelno, kako ne bi došlo do nezadovoljstva umirovljenika koji su stekli mirovine temeljem rada. Ne postoje jasne procjene koliko bi osoba ostvarilo pravo na državnu naknadu, no na potrebu takve mirovine kakvu imaju gotovo sve EU zemlje i više od 110 zemalja u svijetu, ukazuje i podatak da Hrvatska, uz Španjolsku, ima samo 64 posto pokrivenosti stanovništva starijeg od 65 godina starosnim mirovinama (za razliku od većine EU zemalja koje imaju 90-100 posto pokrivenosti).

     Peti zahtjev odnosi se na pravo svih umirovljenika na rad, što bi značilo rad bez ustege mirovine za sve kategorije umirovljenika pod istim uvjetima, kao što je omogućeno svim kategorijama branitelja. U slučaju nastavka diskriminatornog isključivanja prijevremenih starosnih umirovljenika iz prava na rad, osobito stoga što je u Hrvatskoj vrlo niska stopa radne aktivnosti starijih osoba, još više će bujati rad na crno. K tome, nema vjerodostojnog opravdanja isključivanja prijevremenih starosnih umirovljenika iz prava na rad naspram omogućenog rada za tzv. starosne umirovljenike, jer prijevremeni imaju četiri godine radnog staža i plaćanja mirovinskih doprinosa više nego starosni umirovljenici, a prosječno su mlađi osam godina. Na posljetku, Hrvatska bi umjesto prekarnog rada za mlađe radnike (npr. masovni nelegalni rad na određeno), mogla dopuniti potrebe tržišta za takvim oblicima rada zapošljavanjem umirovljenika, umjesto uvozom radne snage.