UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DOMOVI UMIROVLJENIKA ILI ČISTILIŠTA?

Jedan inspektor na 2.000 ležajeva

 

Piše: Milan Dalmacija

     Domovi umirovljenika su zami­šljeni kao mirne oaze u koji­ma starije osobe dobivaju svu potrebnu njegu i skrb, a istodobno mogu živjeti dostojanstveno, družiti se s prijateljima i obitelji, te obavlja­ti svakodnevne djelatnosti ili hobije u skladu s mogućnostima. Iako ima onih koji su zadovoljni uslugama do­mova umirovljenika, postoji i tamna strana institucionaliziranog smještaja starijih ljudi.

     U Hrvatskoj djeluje oko dva držav­na, 45 županijskih i 97 privatnih do­mova, te još oko 450 obiteljskih, sve­ukupno s nešto manje od 20.000 kre­veta, što je 2,38 posto ukupnog broja osoba starijih od 65 godina u zemlji. Neki domovi imaju i posebne odjele, primjerice za oboljele od Alzheimera ili psihički oboljele, no i tu postoje komplikacije. Naime, cijene su izvan platežnih mogućnosti većine umi­rovljenika, od 3.500 do 10.000 kuna, a poneki domovi dodatno naplaćuju čak i najosnovnije usluge, poput nje­govanja i davanja lijekova. Uz to, liste čekanja su duge, pa se za mjesto u pojedinim domovima čeka i po deset godina. To je dio problema za koje je odgovoran sustav socijalne skrbi.

Čudne situacije

     No, čak i taj sustav ne može spri­ječiti neke situacije, koje se, izgleda, pojavljuju redovito. U Izvješću puč­ke pravobraniteljice za 2017. godi­nu iznesene su brojne primjedbe na manjak osoblja, nedostatak higijene, ali i mane u pružanju njege i brige o zdravlju.

     Nažalost, malo je poznato da po­stoji tijelo koje je zaduženo za ot­krivanje nepravilnosti i nadzor rada ustanova koje pružaju socijalnu skrb. To je Služba za inspekcijski nadzor pri Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, kolokvijal­no poznata kao socijalna inspekcija.

„Postoji oko 1.700 pružatelja so­cijalnih usluga te još oko 3.000 udo- miteljskih obitelji, kao i određeni broj pružatelja bez licence. Ova brojka se odnosi i na druge kategorije korisni­ka, a ne samo na starije i nemoćne osobe", kažu iz MDOMSP-a.

     Prema dostupnim podacima, 10 viših inspektora godišnje obavi oko 170 inspekcijskih nadzora u domo­vima, centrima za pružanje usluga u zajednici, centrima za pomoć u kući, udrugama, vjerskim zajednicama, te drugim pravnim i fizičkim osobama iz sustava socijalne skrbi. Redoviti pregledi se odnose na provjeru zako­nitosti rada i stručnosti zaposlenika. Izvanredni nadzor se provodi nakon pritužbi građana ili predstavki držav­nih i drugih institucija.

Civilni nadzor

     Sindikat umirovljenika Hrvatske već godinama upozorava kako je ta­kva slaba pokrivenost pravi mamac za brojne lešinare koji zloupotreblja­vaju ili zanemaruju korisnike domo­va i udomiteljstva. Stoga se predlaže uvođenje dodatnog instituta civilnog nadzora, gdje bi se udrugama uz po­sebnu edukaciju omogućilo da nji­hovi volonteri, uz skromnu naknadu, obavljaju funkciju nadzora. Ovako je jasno da deset inspektora godišnje pregleda samo 3,6 posto smještajnih kapaciteta. Naprosto - strašno!

     No, spomenuti problemi s oso­bljem i lošim uvjetima nisu jedini. Zabilježeni su i slučajevi krađe novca i osobnih predmeta korisnika, a naj­bizarniji slučaj zbio se u jednom pri­vatnom domu kada je pomoćnik rav­nateljice „opustošio" devizni račun pokojnog korisnika za 133.075 eura. Još je gore što ugovore o smještaju nerijetko ne potpisuju sami korisnici, već članovi njihovih obitelji ili uzdrža- vatelji, koji ih tamo „strpaju".

Na medijske upite ravnatelji do­mova često ostaju nijemi, iznenađe­ni pitanjima ili negiraju navedene tvrdnje. Istina, neki domovi nemaju financijskih mogućnosti za unaprje­đenje sadržaja ili povećanje broja zaposlenika, no kolektivno guranje problema pod tepih može imati dale­kosežne posljedice.

Negiranje problema

     Zbog šutnje o takvim slučajevima, korisnici pate, zdravlje im je naruše­no, nemaju digniteta, a često i po­vjerenja požaliti se. Na kraju, zakoni mogu ostati nedorečeni, kao u sluča­ju Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, na što upozorava i pučka pravobraniteljica.

     „Taj je zakon propisao kontrolne mehanizme nad smještajem bez pri­stanka u psihijatrijsku ustanovu, no niti jednim zakonom nisu propisani slični mehanizmi za stalni smještaj u domu socijalne skrbi, koji u pravilu traje puno dulje od liječenja u psihi­jatrijskoj ustanovi", upozorava pravo­braniteljica.

Iako, ovisno o tome što otkriju, socijalni inspektori mogu zabraniti rad ili provođenje pojedinih mjera i radnji, obavijestiti tijela o nađenim nepravilnostima, narediti provođenje postupaka utvrđivanja odgovornosti odgovorne osobe, zaposlenika i dru­gih ili podnijeti optužni prijedlog ili kaznenu prijavu, čini se da su pojedini domovi čistilišta starijih osoba, te da će još neko vrijeme pružati takve us­luge, po visokim materijalnim i život­nim cijenama. Kako su jednoj korisni­ci doma nakon prigovora rekli: „Kad crknete, na vaše mjesto dolazi drugi".