UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Ugovori o uzdržavanju - bez kontrole

 

     Iz Izvješća Pučke pravobraniteljice za 2017. godinu vidljivo je da su dalje česte zloporabe ugovora o dosmrtnom i do­životnom uzdržavanju, na koje SUH upozorava već godina­ma. Ugovori o dosmrtnom uzdržavanju često se sklapaju na nagovor, ishitreno i bez potpunog razumijevanja pravnih po­sljedica, a razlika između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju mnogima je nejasna. Osim toga, starije osobe uglavnom se obraćaju za pomoć nakon što su, po sklopljenom ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, ostale i bez imovine i bez skrbi, kada im je na raspolaganju jedino sudski postupak za raskid ugovora.

     „S obzirom da okolnosti koje su ih motivirale na sklapa­nje ugovora postoje i dalje, odnosno osobe nemaju dovoljno sredstava za život, lošeg su zdravlja ili ne mogu samostalno brinuti o svojim potrebama, sporost pravosuđa za njih može biti kobna", upozorava pučka pravobraniteljica Lora Vidović.

     Pozitivan iskorak predstavljaju izmjene Zakona o socijalnoj skrbi kojima su prihvaćene preporuke pučke pravobraniteljice da se pružateljima socijalnih usluga, osobama koje su kod njih zaposlene, te članovima njihovih obitelji, zabrani sklapanje ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Naime, po­stoji velik broj slučajeva u kojima su vlasnici obiteljskih i privat­nih domova ili udomitelji inzistirali na sklapanju ugovora o do­smrtnom uzdržavanju uz ugovor o smještaju, a ove bi izmjene takvu praksu trebale onemogućiti. Međutim, i dalje ostaju„ne- pokrivene" druge profesije u kojima se razbuktao pravi biznis s takvim ugovorima, npr. bilježnici, odvjetnici, liječnici.

     Nažalost, Ministarstvo pravosuđa ne raspolaže podacima o broju i prosječnoj duljini trajanja sudskih postupaka za ra­skid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju te o broju postupa­ka tijekom kojih je tužitelj (primatelj uzdržavanja) umro. To predstavlja velik problem, jer bi takvi podaci pomogli pri raz­matranju potrebe uvođenja dodatnih zaštitnih mehanizama, poput osnivanja registra davatelja uzdržavanja ili ograničenja broja sklopljenih ugovora. Iako je Vlada RH u ranijem mišljenju na izvješće pučke pravobraniteljice navela kako smatra nepri­hvatljivim propisati kontrolu ispunjavanja ugovornih obveza u privatnopravnim obveznim odnosima poslovno sposobnih osoba, važno je naglasiti da je davanje uzdržavanja zapravo osiguravanje egzistencije primatelja uzdržavanja, a dužnost je države osigurati sustav prevencije koji će spriječiti da, zbog zlouporaba davatelja, bude ugrožena egzistencija primatelja uzdržavanja.

     Još je veći problem to što primatelji uzdržavanja, koji su zbog neizvršavanja ugovora, odnosno zlouporaba, pokrenuli sudske postupke za raskid ugovora o dosmrtnom i doživot­nom uzdržavanju, do završetka postupaka ne mogu ostvariti pravo na zajamčenu minimalnu naknadu, doplatak za pomoć i njegu, pomoć u kući, ni pravo na dugotrajni smještaj. Slijedom toga, potrebno je izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi predvi­djeti iznimku koja će zaštiti egzistenciju primatelja uzdržava­nja i tijekom sudskog postupka za raskid ovih ugovora.

SUH ostaje pri stajalištu kako je potrebno zakonski dodat­no urediti prava i obveze u takvim ugovorima, s naglaskom na zabranu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, jer su se oni u praksi pokazali iznimno štetnima za dostojanstvo i materijalno stanje primatelja uzdržavanja.

Milan Dalmacija

 

Kazna za neprofesionalnost

V. iz Rijeke pristao je potpisati ugovor o doživot­nom uzdržavanju s M.R. Kada su otišli sklopiti ugovor kod javnog bilježnika N.M., ovaj je preimenovao ugo­vor u ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, te na njega primijenio odredbe koje su u konačnici dovele do toga da su nasljednici I.V. bili dužni dati davatelju uzdržava­nja 170.944 kune. Sudski je spor došao do Vrhovnog suda koji je potvrdio prvostupanjsku presudu i naložio javnom bilježniku i uzdržavatelju da zbog bilježniko- vog pogrešnog postupanja vrate 170.944 kune te pla­te dodatnih 22.600 kuna sudskih troškova. To rijedak slučaj gdje je pravda pobijedila.

 

Spriječeno uzdržavanje

L. i K.L. iz Siska potpisali su ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s N.D. i P.C. Davatelji uzdržavanja su se obvezali dati primateljima stan, hranu, drva za ogrjev, odjeću, obuću, prijevoz liječniku, lijekove i kompletnu skrb u zamjenu za nekretnine i pokretnine nakon smr­ti oba primatelja uzdržavanja. U međuvremenu je J.L. preminuo, a K.L. je zajedno s unukom pokrenula sudski postupak za raskid ugovora zbog neslaganja i neizvr­šavanja. Nakon smrti K.L. sud je presudio kako je raskid ugovora neutemeljen, jer su davatelji uzdržavanja bili voljni ispunjavati svoje obveze, a K.L. kao primateljica ih je u tome svojevoljno onemogućavala. Pravično?