UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


STANOVANJE ZA STARIJE

U Americi 'penzići' imaju vlastita naselja

     U Sjedinjenim Američkim Državama je prije petnaestak godina zaživio koncept„staračkog sela". S obzirom na to da otprilike trećina američkih umi­rovljenika živi sama, ovakav oblik je mno­go prihvatljiviji za život, jer ljudi, uz odre­đenu veću ili manju godišnju naknadu, dolaze živjeti u stambene blokove, na­selja ili sela u kojima već žive stariji ljudi. U takvim zajednicama, ljudi međusobno pomažu jedni drugima, organiziraju ra­znolike aktivnosti i imaju na raspolaganju sve resurse i skrb koja im je potrebna. Uz to, u staračkim selima je lakše posvetiti pažnju potrebama pojedine osobe.

     No, zanimljivo je da takve zajedni­ce osnivaju uglavnom ljudi koji su pred umirovljenjem ili neprofitne organizacije, a svi poslovi su pokriveni volonterskim

radom, u kojeg su gotovo uvijek uklju­čene i aktivnije, agilne starije osobe. Još je zanimljivije što oni sami odlučuju o svojim potrebama te tako uspostavljaju određen oblik vlasti. U SAD-u se trenutno nalazi 200 takvih sela, a u pripremi ih je još oko 150. Sva sela su povezana u za­jednicu Village to Village Network (Mreža selo za selo). Takva se naselja odnedavno ubrzano pojavljuju i u Zapadnoj Europi.