UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Tko su mirovinski bogataši?

 

Prema neslužbenim podacima gotovo pola milijuna umirovlje­nika živi ispod linije siromaštva, a među nešto više od jedan posto najbogatijih umirovljenika prema ZOMO su umirovljeni farmace­uti, financijaši i naftaši, dok među onima po posebnim propisima branitelji, saborski zastupnici i akademici.

 

     Hrvatska je zemlja dubokih podjela. Nije ovdje riječ o lijevima i desnima, parti­zanima i ustašama, već o bogatima i siromašnima. Već otprije je jasno da, ra­znim zakonskim aktima, bogati postaju bogatiji, a siromašni ostaju siromašni. Isto je i s umirovljenicima. Kako drugačije objasniti situaciju da 50,5 posto „običnih" umirovljenika živi ispod hrvatske linije siromaštva od 2.180 kuna, dok ih nepunih jedan posto ima mirovine veće od prosječne hrvatske plaće. A ta prosječna plaća je u prvom polugodištu 2017. godine iznosila 5.960 kuna.

     No, krenimo s konkretnijim brojkama. U Lijepoj Našoj je u prosincu prošle godine bilo sveukupno 1.232.651 umirovljenika. Prosječna mirovina za njih iznosila je 2.524 kune, ali ako oduzmemo umirovljenike s povlaštenim mirovinama, prosjek je bitno niži - 2.318 kuna. Od 1.140.414 „običnih" umirovljenika prema ZOMO, samo 15.775 umirovljenika ima više mirovine od prosječne plaće, no oni svojim velikim iznosima Kad pogledamo one s mirovinama iznad 6.000 kuna, prema statistikama HZMO-a za siječanj 2018., njih 15.775 iz kategorije „običnih" umirovljenika uživa u blagoda­tima visokih primanja u trećoj dobi. No, ovo su samo oni koji ostvaruju pravo na mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju. Kada ubrojimo i 32.263 osobe s visokim mirovinama dobivenim prema posebnim propisima, stižemo do brojke od 48.038 ljudi s mirovinama višim od prosječne plaće.

     Zbunjujuće je vidjeti da od ukupnog broja od 174.892 umirovljenika po poseb­nih propisima u 17 kategorija, među kojima su najbogatiji akademici, saborski zastu­pnici i branitelji, čak 18,5 posto ima mirovine iznad prosječne plaće od 6.000 kuna, dok u kategoriji običnih umirovljenika prema ZOMO takvih „bogatuna" je samo 1,4 posto. Takve socijalne razlike nisu dopustive u normalnoj socijalnoj državi, osobito ako se u obzir uzme europska paradigma socijalne države koja je preventivna a ne reparacijska. Europska komisija je u više navrata upozorila Hrvatsku da treba smanjiti broj i visinu povlaštenih mirovina, ali ova Vlada ne samo da je gluha na takva upozo­renja, nego i nastavlja s podizanjem mirovina bogatima.

     Na početku 2017., podsjetimo se, poreznom reformom po mjeri samo za bogate mirovinama su povećane i do 3.000 kuna, ali niti kune onima s mirovinama do 6.000 kuna! Nevjerojatno, ali istinito. Nakon toga je Vlada odlučila vratiti povlaštenim umi­rovljenicima (kojima je zbog kriznih vremena dva puta odrezano po 5 posto mirovi­ne, ali samo ako je bila viša od 5.000 kuna) pune mirovine, tj. podići ih za 10 posto, pa se opet bogati postali još bogatiji. I za druge potrebe se Vlada samoposluživala iz radničkog mirovinskog fonda, te je tako isplatila dugovanja pripadnicima HVO-a, čiji je broj sada i povećan, te je svih 174.892 umirovljenika po posebnim propisima prebacila u istu košaru usklađivanja mirovina prema propisima za radničke mirovine, čime je opet istima, povlaštenima i bogatijima, osigurala ubrzano povećavanje miro­vina. Također, sada su u javni radnički mirovinski fond uba­cili i „Royalce" kao ugroženu socijalnu kategoriju (iako za to nema nikakvih argumena­ta), već su to vjerojatno ljudi s iznadprosječnim mirovinama.

     Nitko ne pita onih 180.520 siromašnih umirovljenika s mirovinama nižima od soci­jalne pomoći niti one koji ne­maju niti dana radnog staža, kako će preživjeti. Puštaju ih da životare ili, točnije, životi- njare. Dotle naši bogatuni bi­vaju sve bogatiji. Dokle takve razlike?

Milan Dalmacija