UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

ZAŠTO NE VALJA DRUGI MIROVINSKI STUP

Jer dobiješ manju mirovinu!

 

     I gluh i slijep vidi i čuje da se ovih dana ponovno vodi burna kampanja za drugi mirovinski stup. Na sve strane se svi obvezni mirovinski fondovi, tj. njihove vlasnice - banke, prave važni kako su prešli 92 milijarde kuna kapita­la, te kako im zarada i dalje raste. Nitko više ne priča koliko se zapravo izgu­bilo iz drugog stupa zbog političkog ili dogovornog investiranja u dionice Agrokorovih firmi. Nitko nema pojma kolika će mu biti mirovina u drugom stupu, osim što klasični pobornici fi­nancijske industrije glasno zahtijevaju da se iz radničkog mirovinskog fonda isplaćuje dodatak od 27 posto i za one koji nisu štedjeli samo u prvom javnom stupu, a na koje se Zakon o dodatku na mirovine ostvarenom prema ZOMO-u jedino i odnosi.

      Regionalni koordinator Svjetske banke Zoran Anušić već godinama kmeči kako država mora dati i umiro­vljenicima koji uplaćuju doprinose u oba mirovinska stupa, bez da otvoreno kaže kako je taj model obveznog miro­vinskog stupa kapitalizirane štednje „propisala" Svjetska banka krajem de­vedesetih godina kao recept za pljačku proračuna bivših socijalističkih zemalja. I dok su druge zemlje progledale na vrijeme, pa su poput Poljske, Mađarske, Slovačke, te od ove godine i Rumunjske ukinule obvezatni drugi stup i transfor­mirale ga u dobrovoljni, a isto su uvele i Češka i Slovenija, u Hrvatskoj su i dalje banke na vlasti i uporno zatvaraju sav javni prostor za raspravu, analize i kons­truktivne promjene. Zapravo, živimo u uvjetima medijske blokade, jer tko bi grizao ruku koja ga hrani.

     A osim što kamatare svoju državu nabijajući joj kamate na obveznice, bankovni mirovinski mudraci sada se spremaju zanijekati sve one izvještaje iz ljeta 2017. kad se saznalo koliko je novca propalo padom Agrokora. Sve je zaboravljeno, tiho, mir, u kut. U među­vremenu u Sindikat umirovljenika Hr­vatske danima stižu molbe za pomoć kad dođe trenutak za generaciju rođe­nu od 1962. godine na dalje da zakuca na vrata mirovinskog.

     Piše nam tako Dražen Ivaniš iz Osi­jeka da je otišao je u mirovinu s be­neficiranim radnim stažem kao stro­jovođa u Hrvatskim željeznicama, i poludio kad je vidio da umjesto očeki­vanih 5.400 kuna koliko bi dobio da je išao samo iz prvog stupa, dobio samo 3.730 kuna iz prvog stupa te 670 kn iz drugog stupa, što je za gotovo tisuću

kuna manje! Taj bi manjak gospoda iz banaka htjela dopuniti dodatkom koji pripada svim štedišama koji uplaćuju samo u prvi stup svih 20 posto. Malo sutra.

      No, vratimo se Draženu. Kad bi mu sada netko dozvolio prijeći natrag u prvi mirovinski stup jer mu je to oči­to povoljnije, bio bi među četiri posto umirovljenika s mirovinama višima od 5000 kn. No zakon mu to ne dopušta, točnije banke koje kontroliraju zako­nodavce.

     Drugi stup se pokazao nepovol­jnim za sve one koji nisu imali plaće više tri do sedam puta od prosječne. Neslužbeni podaci kazuju da od 130 000 umirovljenika kojima je, zato jer im je to bilo povoljnije, do sada do­pušteno dobrovoljno prijeći iz kombi­nirane mirovine prvog i drugog stupa samo u prvi stup, to odbilo učiniti samo 150 osoba čije su plaće bile u najvišim kategorijama. Drugi stup nije za siromašne.

Zlatko Herljević, bivši dugogo­dišnji urednik Vjesnika, odlučio je otići u prijevremenu mirovinu od srpnja 2018., no već je naišao na apsurd.

     „Uputio sam zahtjev za informati­vni izračun mirovine HZMO-u i prema njihovom izračunu trebao bih ima­ti mirovinu od 5.262 kune. Napisali su mi da mi uz tu mirovinu pripada i mirovina iz obaveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje u Raiffeisen mirovinskom fondu. Zvao sam fond, a oni kažu da bih po njihovom izraču­nu trebao dobiti oko 800 kuna mje­sečno, čime bi mi mirovina bila oko 6.100 kuna", priča Herljević. Međutim u dopisu HZMO-a navodi se da bi mu mirovina iz prvog stupa mogla biti čak 7.300 kuna, ako sredstva iz drugog stupa prebaci u prvi, pošto mu je to omogućeno jer je rođen prije 1962. godine. I tako je on iskoristio zakonsku mogućnost, koju nije dobio Dražen iz prethodne priče, a trebao bi.

     Sindikat umirovljenika stoga pre­dlaže da se konačno omogući svim umirovljenicima da u trenutku umiro­vljenja odluče žele li se umiroviti iz prvog i drugog stupa ili, ako je to za njih povoljnije, samo iz prvog stupa. To je daleko pravednije i pametnije rješenje nego smišljati nove dodatke na mirovine. No, to ne bi bilo po uku­su bankama i obveznim mirovinskim fondovima. I što sad? U korist naroda ili banaka?!