UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

BLOKIRANI I PONIŽENI

Miriam Kervatin, predsjednica Udruge Blokirani

Dugovi bez srca

 

     Miram Kervatin, rođena Puljan­ka, javnosti je poznata kao predsjednica Udruge „Blokira­ni", osnovane radi promicanja, unapri­jeđena i ostvarivanja prava građana kojima je blokiran dohodak, mirovina, imovina ili bankovni računi i koji stoga žive u uvjetima krajnjeg siromaštva i socijalne nejednakosti. S obzirom na blokadu računa, ovrhu, a katkad i delo­žaciju, sve više njih završava i na cesti.

     Kako objašnjava, zagovara uređenu pravnu i socijalnu državu po kojima se pametnim i pristojnim ljudima sred­njeg sloja društva kojima se, zbog loših odluka nesposobnog vodstva na vlasti, pogoršao standard, ugasio obrt, pro­pala trgovina, ili su pak prisilno poslani u prijevremenu mirovinu ili su zbog propasti i lošeg vođenja svoje firme (Kamenskog, INA-e, brodogradilišne i tekstilne industrije...) izgubili posao pa su im se dramatično smanjila pri­manja, a već su bili zaduženi. Blokirani traže da ih se ne kažnjava, da ih se ne blokira doživotno i nabija na stup sra­ma i kamatari, kao danas u Hrvatskoj. Istodobno se „velikim poduzetnicima", koji su do jučer „nosili gaće na štapu", opraštaju milijarde duga kroz predstečajne nagodbe.

Kućanstva dužna više od privrede

     „Blokirani" nisu Miriamin prvi pro­jekt. Na svojoj koži osjetila je nehuma- nost i nepravedno postupanje te se iz toga razloga povezala s idejom ljud­skih prava.„Znam što je cijena mira, to­lerancije, slobode i poštovanja čovjeka prema čovjeku, što dovodi i do pošto­vanja države prema malom čovjeku i tu dolazimo do moje današnje borbe za prava blokiranih kućanstava Hrvat­ske, koji su 2010. bili dužni 6 milijardi kuna, do sada su prisilno kroz bloka­de i kamate platili već 32 milijarde, ali su danas i dalje dužni još 42 milijarde kuna.

     Hrvatska je zemlja koja je nenor­malnim zakonima uspjela dovesti ku­ćanstva do toga da su od 2014. godine u Hrvatskoj dva puta više dužna od cijele privrede! To nikad nijedna ze­mlja u svijetu prije nje nije napravila. Protiv toga se sada borim i kao članica radne skupine pri Ministarstvu pravo­suđa za izradu novih Ovršnih zakona",

zaključuje. Tamo je predložila da se u Nacrt Prijedloga Novog Ovršnog zako­na uvede zabrana provedbe ovrhe nad mjesečnim primanjima ovršenika koji su ispod iznosa bruto minimalne plaće za kalendarsku godinu, a to znači sada 3.276,00 kn, tvrdeći kako je u interesu dužnika da tražbinu ispuni uredno i na vrijeme. U Sloveniji je, primjerice, od ovrhe zaštićeno 76% bruto minimal­nog dohotka.

Muž se bacio s vijadukta

     Blokirani su ljudi iz susjedstva svih profila; 320.000 doživotno blokiranih kućanstava; a dug uvijek raste i raste". Ana Š. je trgovkinje s malom radnjom.    Otvorila ju je krajem 90-ih kad su vje­rovnici, banke i država obećavali bo­lju budućnost, prosperitet, investicije, poduzetništvo. „Na svakom koraku se smiješila reklama banke. A kamate i porezi među najvišima u svijetu. Ana je dobila otkaz u velikoj tvornici koja je otišla u stečaj i otvorila malu trgovač­ku radnju, na „ćošku" ulice svog malog gradića. Samozaposlila je sebe i svog supruga koji je ranije zatvorio obrtnič­ku radnju za izradu cipela za invalide po narudžbi tvornice s juga Hrvatske. Ana je 1996. digla kredit u banci, od 80 tisuća kuna. Vraćala je sve dok je uredno poslovala, čak 34 tisuće, dok nije krenula svjetska ekonomska kriza". Mali dućančići su propadali, Ana i muž su izdržali do krajnjih granica. U me­đuvremenu je otišla u invalidsku miro­vinu i postala udovica. Muž se bacio s vijadukta zbog dugova. Ana je danas dužna čak milijun i tristo tisuća, a dug i dalje raste. Bila je dužna 60.000 kn. Je li to normalno?!

     U Hrvatskoj je u nepunih sedam godina provedeno čak 8 milijuna ovr­ha na ukupan broj od 4,200.000 sta­novnika, s ogromnom zaradom za FINU i javne bilježnike. Miriam Kervatin u Anino ime i u ime svih blokiranih pita je li to cijena da Hrvatska dobije svoju bogatu elitu i celebritije, cijena koja je skupo koštala radnike, seljake, ribare, učitelje, liječnike, medicinske sestre, djecu i umirovljenike".

Povijest protiv savjesti

     Naša povijest ne smije teći protiv struje savjesti, dodaje Kervatin. „Ne smijemo gubiti nadu. Tražimo europ­ske pravne standarde, ljudske stan­darde ravnopravnosti pred zakonom i jamstvo socijalne države u vrijeme krize, iste kakvima EU štiti građane čla­nove, i u vrijeme krize i u vrijeme bo­ljitka. Ekonomija je takva, red uspjeha, red gubitka, a vlast je ta koja treba biti regulator i jamstvo uredne države.    Sve više ljudi shvaća, dodaje, da je buduća egzistencija života u Hrvatskoj, više nego ikad dosad, u rukama onih koji su voljni i sposobni ne misliti samo na sebe, već u svojem djelovanju, misliti na sve, bez iznimki.

     Kervatin se zalaže za ljude s osje­ćajem primjerenosti, ukusa, stida, sposobnosti sumnje, koji uvijek propit­kuju. Istovremeno, pita se da li je ovo država s kojom ona sama može biti zadovoljna, u kojoj većina ljudi ima do­voljno za pristojan život, u kojoj nema privilegiranih i neiskorištenih. Naža­lost, zaključuje, odgovor nije pozitivan no i dalje se nada boljoj budućnosti jer zna da postoje hrabri i samosvjesni lju­di koji u tom smjeru djeluju.

 

„DEBLOKIRANI BOŽIĆ"?

     Krajem studenog ove godine, Udruga Blokirani pokrenula je pe­ticiju pod nazivom „Deblokirani Božić", kojom za ovršene obitelji traži isplatu božićnice na zaštićeni račun te tvrtkama za utjerivanje dugova upućuje zamolbu da tije­kom blagdana ne zovu blokirane. Online-peticija za „deblokiranu božićnicu" prvog je dana prikupi­la gotovo 400 potpisa. U nepunih tjedan dana, peticiju je podržalo oko 5.000 Hrvata, njih 1.750 online uz 3.300 sindikalista na terenu. Pe­ticija je 4. prosinca poslana Pred­sjedniku Vlade RH, Predsjednici RH, Predsjedniku Sabora.