Kata je izabrana za predsjednicu Županijskog povjereništva SUH-a Brodsko-posavske županije u siječnju 2023. godine, nakon što se dugogodišnji uspješni predsjednik Stjepan Rakitić odlučio povući. No, tako odgovorna funkcija predana je u prave ruke. Kata je u SUH-u od 2014. godine, te je kao članica podružnice SUH-a Sikirevci vodila brigu o urednosti financijskog poslovanja, a zbog odličnog baratanja financijama sve dosad je bila predsjednica Nadzornog odbora Županijskog povjereništva SUH-a. To i ne čudi jer je Kata po struci komercijalist (VŠS), te ima bogato iskustvo rada, ali i sindikalne borbe.
„Davne 1976. godine s navršene 23 godine moje prvo zaposlenje je bilo u Nuklearnoj elektrani Krško u financijskom sektoru preko firme Đuro Đaković Montaža Slavonski Brod. Tamo sam provela 4,5 godine i upoznala sada pokojnog supruga Vladimira koji je radio u istoj firmi u tehničkom birou, a po struci je bio strojarski tehničar. Nakon vjenčanja smo se vratili u Slavonski Brod gdje sam nastavila raditi u Đuri, ali ovaj put u deviznom knjigovodstvu. Tamo sam radila do 1989. godine kada se sve počelo urušavati“, kazala nam je Kata.
Tvrtka koja je bila svjetski poznata i zapošljavala 15.000 radnika počela se raspadati, a većina radnika je dobila otkaz, među njima i Kata. Raspad „Đure“ je bio veliki udarac za cijeli grad, te je, kaže, u moru nezaposlenih napokon uspjela naći posao u Posavskoj Hrvatskoj kao prodavačica tek pred kraj rata. U mirovinu je otišla 2013. godine, a članica SUH-a postala je sljedeće godine na suprugov nagovor. On je, naime, otišao u prijevremenu mirovinu zbog bolesti što ga nije spriječilo da se aktivno bavi problemima umirovljenika.
No, već tijekom radnog vijeka i Mara je pokazivala svoju borbenu i aktivističku stranu osobnosti.
„Spletom okolnosti kroz život sam se uvijek nekako nalazila u središtu zbivanja kada su u pitanju bila ženska prava, radnička prava i sada kada sam penzionerka zanima me kvaliteta života umirovljenika. Još u „Đuri“, davnih osamdesetih, bila sam predsjednica tadašnjeg kluba žena gdje sam zastupala prava žena. Tijekom raspada Posavske Hrvatske bila sam član sindikata te sam predstavljala radne kolegice u uspješno završenoj borbi da sačuvamo radna mjesta kod novog vlasnika i taj put me doveo do Sindikata Umirovljenika“.
Kata je itekako upoznata s umirovljeničkom problematikom, te kaže kako njezina mirovina od 389 eura dovoljno govori kako živi, ali ističe da nažalost ima i puno onih koji imaju mirovine niže od njezine.
„Nevjerojatno je da ljudi preživljavanju s tako malo novca. Ne mogu vam bolje predočiti svoju generaciju nego vam reći da ove umirovljenice koje sada gledate kako hodaju gradom s torbicama od kćerki, neurednim frizurama, koje umjesto u kafić sjednu na klupu jer nemaju za kavu… pa to su vam i moje kolegice koje su nekada bile dame u bundama, čizmicama iz Italije. Te gospođe su nekada večerale u finim restoranima, ljetovale u hotelima, i mi smo putovale u Veneciju na izlet preko vikenda i to sa prosječnim plaćama. Taj gubitak dostojanstva nismo zaslužili“, bez okolišanja će Kata.
Kazala nam je kako u svim državama svijeta pa tako i u Hrvatskoj se događaju inflacije, cijene variraju, ali bi to trebalo značiti da će netko ove godine možda odustati od ljetovanja, a ne kao brojni umirovljenici doći u situaciju kada će početi razmišljati hoće li jesti parnim ili neparnom datumima.
„Mi smo svi svoju mirovinu zaradili, zašto nas se pretvara u socijalne slučajeve gdje čekamo nekakvu jednokratnu naknadu u nadi da će nas spasiti? Mi smo si zaradili svoje da ne moramo čekati milost države“.
Kata nam je kazala kako je u Hrvatskoj socijalna osviještenost pala na niske grane, izgubila se empatija prema ljudskom biću, državne službe ne rade što bi trebale raditi, a nažalost dok je tako i dok mladi radni ljudi budu ogorčeni i potplaćeni ne vidi da će i umirovljenicima biti bolje.
Pored svega toga kao problem većine umirovljenika vidi i silnu papirologiju koju moraju ispunjavati i proučavati kako bi ostvarili neko pravo, smatra da je problem mala dostupnost informacija o pravima, kao i uopće informacija kome se obratiti.
„Mi smo svi u poznim godinama kada više nemamo volje ni snage stajati u redovima, naš status nije potrebno stalno dokazivati, taj status se zove umirovljenik i to ću biti do kraja života, i želimo da se sve rješava automatski, a ne da nas se voza naokolo“.
Kata prati rad SUH-a na državnoj razini, te ističe kako je zapravo sve što je napravljeno za dobro umirovljenika krenulo od SUH-a.
„Podržavam zahtjev za uvođenjem nove, povoljnije formule usklađivanja mirovina, kao i povratom duga od 10 posto za sve umirovljene nakon 1.1.1999. godine. Što se tiče novog modela obiteljskih mirovina, to mi je drago što se usvojilo, to su dobri temelji za borbu u budućnosti za ostvarivanje još većih prava umirovljenika.“
Velika radost, utjeha i pomoć u Katinom životu, pogotovo nakon smrti supruga prije 7 godina, su njezine dvije kćeri, Ana (42) i Ivana (39) koje su obje završile za kemijskog tehničara, te rade i žive u obližnjem Slavonskom Brodu. S njima se redovito čuje i vidi te joj je umirovljenička svakodnevica odmah nekako podnošljivija i lakša.
Igor Knežević
