lija je rođen davne 1942. godine u selu Metohija na Pelješcu kod Stona, gdje je proveo lijepo djetinjstvo, ali ga pamti i po teškoj bolesti, zbog čega je u 7. razredu osnovne škole završio u bolnici na liječenju u Boki kotorskoj, te je u dva navrata bio na dugotrajnoj rehabilitaciji, čak i u nepokretnom stanju, i u gipsu. Dane u Crnog Gori provodio je učeći povijest i geografiju te zemlje, ali i francuski jezik.
Na sreću, prebrodio je probleme sa zdravljem te je kao odličan učenik ekonomske srednje škole dobio stipendiju općine Dubrovnik, te je završio Ekonomski fakultet u Zagrebu. Rado pamti i studentsku razmjenu od dva mjeseca kada je boravio u Krakowu u Poljskoj, gdje je naučio govoriti, čitati i pisati nimalo lagan poljski jezik.
Nakon fakulteta vratio se kući, gdje je malo manje od dvije godine radio u tvrtki Jedinstvo, koja se bavila uzgojem školjki u malostonskom zaljevu. Nakon toga seli se u Dubrovnik, gdje radi prvo u trgovačkom poduzeću Srđ kao samostalni referent interne kontrole, a gdje 1970. godine postaje direktor Privredno-računskog sektora, gdje je usavršavao vođenje knjigovodstva tvrtke, evidencije prometa skladišta, tovarišta i prodajnih mjesta, a posebno se angažirao oko uvođenja automatske obrade podataka putem računala. Zatim je prešao u tvrtku Minčeta gdje je također bio financijski direktor, a od 1976. godine „skrasio“ se u tvrtki Građevinar koja se bavila održavanjima spomenika kulture, gdje je radio sljedećih 30 godina i šest mjeseci do mirovine, također kao financijski direktor.
Ilija je postao član SUH-a u listopadu 2007. godine, vrlo brzo nakon umirovljenja, ponajviše kada je čuo da Podružnicu SUH-a Dubrovnik vodi Ivan Sršen, njegov dugogodišnji poznanik, za kojeg je znao da je izrazito kvalitetan i radišan čovjek.
„U podružnici sam obavljao različite poslove, zajedno s kolegom Sršenom obilazio sam donatore tražeći financijske potpore za kupnju tzv. „paketa pažnje“, osnovnih prehrambenih proizvoda u vrijednosti 100 kuna, koje smo dijelili članovima s niskim primanjima. A tu praksu u podružnici imamo i danas. Posjećivali smo i posjećujemo ugrožene i bolesne članove u njihovim domovima ili domovima za starije, razgovaramo s njima i slušamo njihove probleme“.
U sljedećim godinama Ilija je preuzeo puno zadaća u podružnici, od organiziranja jednodnevnih izleta i autobusa, vođenje knjigovodstva, koordinacije sa Središnjim uredom u Zagrebu, izradu financijskih izvještaja. Postao je i blagajnik, te koordinira i kontrolira administraciju.
Još tijekom radnog vijeka Ilija je bio aktivni član u sindikatima, gdje se zalagao za prava radnika, a članom SUH-a postao je jer je pri umirovljenju shvatio brojne probleme s kojima se većina umirovljenika suočava.
„Za hrvatske prilike imam pristojnu mirovinu s kojom sam zadovoljan, međutim većina umirovljenika, od čega posebno žene, primaju malu mirovinu, i s njom ne mogu normalno živjeti. U razgovorima s našim članovima dio njih je nezadovoljan jer su bolesni i teško žive s malim iznosima mirovina. Najviše ih tišti povećanje cijena hrane u našem turističkom i bogatom gradu“.
Dodaje i kako srećom dio dubrovačkih umirovljenika lijepo živi jer imaju nekretnine koje iznajmljuju turistima, ali i da je svjestan kako je položaj većine umirovljenika u Hrvatskoj vrlo težak.
„Ne vjerujem da će uskoro doći do poboljšanja standarda umirovljenika, jer su kao „zadnja rupa na svirali“, odnosno političari ne vode dovoljno brige o njima. Zbog toga su mi svi zahtjevi iz peticije „Veće mirovine odmah!“ jednako važni, jer svakom umirovljeniku treba 13. mirovina, ali treba i promijeniti formulu usklađivanja mirovina da u stopostotnom iznosu prati rast cijena ili plaća, ili da se ukine penalizacija za prijevremene umirovljenike kada napune uvjete za starosnu mirovinu, ili da se svim umirovljenim majkama omogući dodani staž po djetetu.“
Ilija zato ističe i važnost Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, koje je savjetodavno tijelo Vlade, pa putem tog tijela zahtjevi SUH-a mogu doći direktno do Vlade i predsjednika Vlade i lakše im ukazati na umirovljeničku problematiku, ali to pomaže i da se brže riješe neki zahtjevi. Misli da je greška ministra Piletića što već četiri mjeseca izbjegava sazvati sjednicu i nastaviti socijalni dijalog.
Za kraj smo se osvrnuli i na privatni aspekt Ilijinog života. Supruga mu je umrla 2019. godine, a u sretnom braku s njom dobio je dvoje djece, kćer i sina, koji su također vrlo uspješni ljudi.
„Kćer mi radi kao sutkinja trgovačkog suda, a sin mi je diplomirani inženjer računarstva, koji ima vlastitu tvrtku koja surađuje već duže godina s američkim tvrtkama na razvoju softvera, te sam jako ponosan na njih. Veliku radost pruža mi i mojih petero unučadi, koji se svi školuju, te pohađaju od osnovne do visoke škole“.
Ilija kaže kako živi sam te da čeka mjesto u domu za starije osobe te sad još pomaže dubrovačkoj podružnici SUH-a koliko može, ali logično ne kao nekad, jer ipak je u 83. godini života. Kaže kako je ponosan na SUH koji preko 30 godina radi i djeluje sa svrhom zaštite umirovljenika i starijih osoba u Hrvatskoj, te je pohvalio rad sadašnje predsjednice i glavnog tajnika. Hvala Ilija i tebi, na nesebičnom dugogodišnjem volonterskom radu, trudu i zalaganju kako bi dubrovački umirovljenici mogli živjeti bolje i ljepše u starosti.
Igor Knežević