Nakon dugogodišnjeg vođenja Podružnice SUH-a Đakovo od strane Željka Kovača, od lipnja tu funkciju obavlja Branko Macanga, 75-godišnji umirovljenik. U Đakovu, gdje se rodio, završio je osnovnu i srednju školu, a zatim je u Beogradu završio Filozofski fakultet smjer Pedagogija i psihologija. Oženio se već kao apsolvent, a s pokojnom suprugom Blaženkom, koja je preminula 2013. godine, dobio je troje djece. Najstariji sin Danijel radi u HV-u te ima kćer Anamariju koja je informatičarka i sina Stjepana koji je baš nedavno nastupio na Svjetskom prvenstvu u skateboardu.
Drugi Brankov sin Davorin (48) živi u Njemačkoj i nema djecu, a kćer Dajana (43) ima sinove Romea (19) i Ivana (14). Branko nam kaže kako je radni vijek proveo raznoliko i šaroliko, ali ipak uglavnom radeći u školi.
„Nakon izlaska iz JNA 1975. nisam kao apsolvent mogao dobiti posao u Đakovu, nego u Babincu, mjestu na relaciji Varaždin – Maribor. Tako mi se u Varaždinu rodio drugi sin, Davorin, ali iste godine smo se vratili u Đakovo, gdje sam se zaposlio u Srednjoškolskom Centru kao programer, a volonterski sam vodio Političku školu, da bi iduće godine prešao u Općinski Komitet SKH kao politički radnik i voditelj političke škole. Tu sam ostao do 1986. kada na mjesto sekretara dolazi čovjek kojem sam se zamjerio jer sam krstio djecu u crkvi te sam to i javno rekao.“
Zato je prebačen s tog radnog mjesta u Društvo Naša djeca, gdje je radio do travnja 1991., kada je ugašeno to radno mjesto. Bio je nezaposlen te iste godine otišao u Njemačku kod ženinog brata te je do 1994. radio sa suprugom u Njemačkoj, kada se vraća u Đakovo.
„Prvo sam u Đakovu radio privatno u autopraonici, a onda od 1996. kod prijatelja u drugoj autopraonici, kao obični djelatnik. No, 1998. dobivam posao pedagoga u O.Š. Sjever (treća O.Š. u Đakovu), da bi nakon 10 godina prešao u O.Š. Matija Gubec u Piškorevce (selo pokraj Đakova). Tu ostajem do mirovine 2015. dakle, 40 g, radnog staža i 65. godina života! Kada sam otišao u mirovinu, neugodno sam bio iznenađen jer umirovljenici nisu jedinstveni, postoje udruge i političke stranke. Od tada se borim za jedinstvo umirovljenika jer bi ujedinjeni „pomeli“ sve. Ali, to je „utopija“ jer su pojedincima sitni osobni interesi iznad globalnih!“, kazao je Branko.
Kaže kako se na poziv prosvjetne savjetnice odlučio učlaniti u Hrvatsku stranku umirovljenika, a istovremeno i u SUH, jer je dosadašnji predsjednik Željko Kovač njegov dugogodišnji prijatelj. U lipnju ove godine na Kovačev nagovor prihvatio je da bude predsjednik podružnice, s tim da Nada Duhović bude njegova zamjenica, ujedno i tajnica i blagajnica.
„Dosta vremena smo potrošili na uređenje prostorija, kao i na tehničke stvari, odobrenje, potpisi, računalo, Internet, suradnja s Maticom umirovljenika, kao i s invalidima rada, te udrugom slijepih, jer smo svi u jednoj zgradi. Tako da smo tek 8. kolovoza organizirali druženje uz večeru i ples, gdje je bilo oko 100 umirovljenika“.
U planu mu je, kaže, nastaviti s uobičajenim aktivnostima podružnice, a to su borba za poboljšanje statusa đakovačkih umirovljenika, povećanje broja članova, organiziranje druženja, izleta, ljetovanja, kao i organiziranje pomoći u nabavci ogrjeva. O trenutnom materijalnom položaju umirovljenika kaže: „Živim sam i s mojom mirovinom sam relativno zadovoljan. Ali, u globalu, kada vidim ostale umirovljenike, mogu samo jedno reći: sramotno, bijedno!“
Iako ima puno neriješenih pitanja u vezi umirovljenika i starijih osoba, među njegovim članstvom glavna tema je bijeda te populacije.
„Ne vjerujem ovoj, ja ju zovem kra-de-ze Vladi i organizaciji! Rekao sam već da je položaj umirovljenika, njihov status i tretman više nego sramotan, bijedan, izvan ljudskog dostojanstva. Sadašnji Predsjednik HSU-a, Veselko Gabričević se borio za 13. mirovinu, što bi bilo i normalno da dobijemo, ali on je sada ušao u Sabor. Već sam rekao, najvažnija promjena bi bila da se umirovljenici ujedine. No, to je samo sanak pusti i utopija. Jednom sam na Facebooku napisao: kada bi mi nudili da biram, da uđem u Sabor ili da se umirovljenici ujedine, izabrao bih ovo drugo. Najiskrenije to kažem. Jer, slava i novac su prolazni kao i mi“, odrješito će Branko, dodavši i kako povećanje mirovina ne smije biti u postotku, nego linearno, onome tko ima najmanje, njemu treba povisiti najviše.
Intervju smo odlučili završiti s malo lakšim temama pa smo ga pitali kako provodi slobodno vrijeme.
„Otkad sam u mirovini, jednostavno nemam vremena za sve. Dani idu, a godine lete. Dopodne sam na druženju s prijateljima uz kavu i belot, uglavnom kuham sam, u kući uvijek ima posla, a preko ljeta idem na bazen, plivam, vozim bicikl, šetam, jednom mjesečno je druženje uz ples, zatim odlazak na more i sl. A najveći hobi mi je šah, u Đakovačkom klubu sam sada najstariji, ali još uvijek sam među 10 najboljih u Đakovu Imam titulu FM – Fide majstor! Igram ga 59 godina, čak sam zamislio da napišem knjigu „Mojih 60 godina šaha i ostalih sportova“.
U mladosti je trenirao nogomet, bio je i omladinski prvak Đakova u stolnom tenisu kao i šahu i to 1968., a zadnjih 25 godina igra tenis.
„Dakle, držim se onoga, u zdravom tijelu, zdrav duh. I hvala bogu, zdravlje, koje mi je sada glavni prioritet, me dobro služi. Osim toga, volim se šaliti, najviše na svoj račun, pa kad sam u velikom društvu, zabavljam ih pričanjem viceva“, za kraj će nam Branko.
Igor Knežević
