► Ako danas 19 posto Europljana radi u nepunom radnom vremenu, a gotovo 15 posto na određeno vrijeme, te ih je 10-30 posto nezaposleno i rade tek povremeno, kako onda mirovinska prava zasnovati na nepostojećem kontinuiranom radu u punom radnom vremenu?!
Piše: Jasna A. Petrović, članica Direkcije FERPA-e i Predsjedništva SUH-a
Godina 2012., 16. veljače. S nekoliko odgoda, Europska komisija napokon je objavila Bijelu knjigu o mirovinama; očekivani dokument nakon konzultacija potaknutih Zelenim dokumentom iz srpnja 2010. Poruka je jasna: s postojećim mirovinskim sustavima, nema dovoljno novca za Europljane kako bi u starijoj dobi živjeli sigurno i dostojanstveno. Ako netko Zeleni dokument nije shvatio kao posljednje upozorenje, nakon Bijele knjige više nema sumnji. U godinu i pol rasprave primljeno je 1.700 odgovora i prijedloga sa svih strana, od čega 350 očitovanja iz nacionalnih vlada i parlamenata, zatim od poslodavačkih i sindikalnih organizacija, predstavnika civilnog društva i mirovinske industrije. Uz to, održano je više od 100 sastanaka sa svim zainteresiranim stranama.
FERPA/Europska federacija umirovljenika i starijih osoba, čija je hrvatska članica jedino SUH/Sindikat umirovljenika Hrvatske, sudjelovala je u cijelom procesu konzultacija, uključujući Ženski komitet FERPA-e. Dok je prvotni dokument bio previše usmjeren na borbu za opstanak javnih financija, koristeći rječnik brojki bez duše, te apsolutno izbjegavajući rodnu dimenziju, Bijela knjiga o mirovinama djeluje sofisticiranije i ponešto s ljudskim licem. Ali, to je sve samo na prvi pogled, na površini! Polirane rečenice nikoga ne mogu prevariti, a pogotovo ne sindikate. Za ETUC/Europsku konfederaciju sindikata, prijedlozi sadržani u Bijeloj knjizi su „razočaravajući i neadekvatan odgovor na probleme sadašnjih i budućih umirovljenika“. Prema ETUC-u, analiza u Bijeloj knjizi pokazuje tek rastući teret izdataka za mirovine, s dva uporno ponavljana „jedina ispravna odgovora“: prvo, povećanje dobi za umirovljenje, bez uzimanja u obzir težine pojedinih zanimanja i činjenice kako velik udjel starijih radnika – čak 50% na europskoj razini – nikada ne dožive dob potrebnu za stjecanje mirovine, a, drugo, zagovara razvoj sustava privatnih mirovina, ne uzimajući u obzir posljedice financijske krize, niti činjenicu da zaposleni zbog pogoršanja ekonomske situacije više neće imati dovoljno novaca za mirovinsku štednju. Osim ako Europska komisija ne čita iz kristalne kugle kako će privatni fondovi jednoga dana progutati javne?!
Najveća primjedba europskih sindikalista, te FERPA-e, odnosi se na činjenicu da Bijela knjiga ništa govori o tome kako ojačati javne mirovinske sustave koji se temelje na među i unutar-generacijskoj solidarnosti, iako su se oni pokazali najsigurnijim jamcem isplate mirovina.
SUH/Sindikat umirovljenika Hrvatske u potpunosti dijeli stajalište europskih sindikalista, držeći da raditi dulje, raditi više, plaćati više stope doprinosa za prvi javni mirovinski stup (dok postoji), jačati privatne mirovinske fondove – i sve to kako bi dobili slične ili niže mirovine i prava nego prije – nije najbolja formula za adekvatne, održive i pravedne mirovine. Naprotiv, to je stara neoliberalna priča u kojoj nemilosrdni financijski zakoni uzimaju sebi za pravo biti iznad društvenog dostojanstva i prava građana.
Bijela knjiga ne naglašava potrebu zadržavanja prvog mirovinskog stupnja kao javnog i obvezatnog, što je najpovoljnija za umirovljenike; ne spominje potrebu usklađivanja mirovina, kako bi se zaustavio rast siromaštva; ne priča o potrebi kreiranja posve novog mirovinskog sustava koji bi preslikao promjene na tržištu rada. Jer, ako danas 19 posto Europljana radi s nepunom radnim vremenom, a 14 posto na određeno vrijeme, 10-30 posto je nezaposlenih i rade tek povremeno, kako je moguće zadržati mirovinski sustav koji je utemeljen na nepostojećem kontinuiranom radu u punom radnom vremenu?! Činjenica je da će snažne promjene u svijetu rada, te pritisak ka većoj fleksibilizaciji i deregulaciji tržišta rada (prekarizacija rada) sužavati bazu i obuhvat doprinosa za mirovinsko osiguranje. Duža razdoblja nezaposlenosti i potrage za poslom već su danas uobičajena za većinu mladih. Za takve promjene treba i – promijenjena filozofija mirovinskog modela.
No, da vidimo što to zapravo nudi Bijela knjiga o mirovinama. Europska komisija obznanjuje sljedeće preporuke:
(a) povezati dob za umirovljenje s porastom očekivanog trajanja života;
(b) ograničiti (ukinuti) mogućnost ranijeg umirovljenja i svakog drugog ranijeg izlaska s tržišta rada u mirovinu;
(c) podržati dulji radni vijek;
(d) izjednačiti dob za umirovljenje muškaraca i žena, i,
(e) podupirati razvoj dopunskih mirovinskih štednji, odnosno privatnih mirovinskih fondova.
► NISMO PROTIV DULJEG RADA: Ekonomski razvitak jedne zemlje oslikavaju stope radne aktivnosti pojedinih kategorija radnika. U današnjoj Europi već se desetljećima nastoji kroz strateške dokumente propisati podizanje stope radne aktivnosti starijih radnika i žena, jer se sada čak trećina osoba u radno sposobnoj dobi nalazi u mirovini. Stopa radne aktivnosti radnika u dobi od 55-64 godina života iznosi oko 50%, najmanje na Malti – tek 30%, u Hrvatskoj jedva 34%, a u Švedskoj 70.5 posto. Prosječna zaposlenost starijih žena je samo 38.6%, a muškaraca 54.6%.
Nije dvojbeno da, u načelu, treba stvoriti mogućnosti za rad starijih ili čak njihov povratak na rad, i to zakonske, ekonomske i socijalne. Potrebno je radna mjesta i organizaciju rada prilagoditi starijoj populaciji, no za dulji ostanak radnika na tržištu rada nužno je provesti i reforme u zdravstvenoj zaštititi i sustavu obrazovanja. Također, stopa radne aktivnosti žena od samo 40% koliko iznosi u Hrvatskoj, zabrinjavajuće je niska, osobito kad se zna da je u strateškom razvoju Europe do 2010. postavljen cilj od 75% udjela žena na tržištu rada, te 60% udjela starijih radnika. Nije sporno da i povećanje dobi za umirovljenje može povećati broj starijih radnika na radu, ali to sigurno nije dovoljno, jer upravo stariji radnici nerijetko završavaju na zavodima za zapošljavanje s minimalnim pravima ili u prinudnim prijevremenim mirovinama. Neozbiljno je misliti da je ozbiljne pretpostavke za veći angažman starijih radnika mogu postići samo povećanjem dobi za umirovljenje, izjednačavanjem dobi žena i muškaraca ili apsolutnom zabranom prijevremenog umirovljenja. Potrebno je ugraditi i brojne druge zakonske mogućnosti, poput postupnog umirovljenja, paralelnog rada s nepunim radnim vremenom i djelomičnog umirovljenja, porezne olakšice itd.
Anketa Eurobarometra iz 2011. godine pokazala je da bi brojni radnici u dobi za umirovljenje – čak njih 33% – rado nastavili raditi, a 13% ih je neodlučno. Ostaje, međutim, pitanje koliko je to doista izbor, a koliko nužda zbog bijega od siromaštva. Kakve bi rezultate pokazala slična anketa u Hrvatskoj, gotovo da nije upitno: procjenjujemo da bi ih velik broj rado nastavio raditi.
Međutim, važno je shvatiti da velik broj radnika, osobito onih koji od rane mladosti rade na fizičkim poslovima, nemaju mogućnost raditi na svojim poslovima do pozne dobi. Takvim radnicima treba omogućiti zajamčenu promjenu radnog mjesta na odgovarajuće poslove ili ranije povlačenje iz rada. U svakom slučaju ne mogu se postavljati fiksne godine umirovljenja jednake za sve, već prema tipu profesije, zdravstvenom statusu, mogućnostima dobivanja posla itd.
► JESMO PROTIV AUTOMATIZMA POVEĆAVANJA DOBI ZA UMIROVLJENJE: Europska komisija naglašava povezanost očekivanog porasta životnog vijeka i dobi za umirovljenje, te preporučuje svojevrsni automatizam. Koliko bi rasla životna dob, toliko bi se uvećavala dob za umirovljenje. To bi značilo da i Hrvati, koji sada odlaze u punu mirovinu sa 65 godina, kao budući građani EU mogli očekivati kako će njihova djeca raditi do 72. godine života, jer se očekuje da će do 2060. očekivani životni vijek prosječnog Europljanina porasti za oko 7 godina. SUH se protivi automatizmu. Dob za umirovljenje mora biti odluka na nacionalnoj razini i utemeljena na pregovorima socijalnih partnera.
► NISMO PROTIV SMANJIVANJA PRIJEVREMENOG UMIROVLJENJA: Apsolutno ukidanje ranijeg umirovljenja je neprihvatljivo, ali je uvođenje prijelaznih modela prijevremenog umirovljenja, uz posebno nagrađivanje duljeg ostanka u radu, očekivano. Hrvatska je takve zakonske promjene već uvela. SUH je protiv naglog i apsolutnog ukidanja prijevremenih mirovina, utoliko više što statistike potvrđuju da oni koji odlaze u prijevremene mirovine najčešće to čine prinudno, jer im se zatvaraju firme i ukidaju radna mjesta ili su dugo na zavodima za nezaposlene te su prinudno poslani u mirovinu. K tome, oni koji odlaze u prijevremene mirovine imaju veći broj godina rada od onih koji odlaze u punu starosnu mirovinu.
► JESMO PROTIV “BESKONAČNIH DOPRINOSA” I “DOŽIVOTNOG RADA”: SUH je godinama zagovarao da se radnicima koji, neovisno o dobi, odrade 40 godina radnog staža, i uplate odgovarajući doprinos za toliko godina rada, omogući puna starosna mirovina. Slična rješenja postoje u većini zemalja u okruženju, ali i u npr. Češkoj, Francuskoj, Italiji. Bijela knjiga izrijekom se protivi mogućnosti svakog ranijeg umirovljenja, čak i kad je uplaćen doprinos za propisani broj godina za starosno umirovljenje. Preporučuje, međutim, nagrađivanje duljeg ostanka na radu kroz trajni dodatak po godini kasnijeg umirovljenja (takvo je rješenje usvojila i Hrvatska). Ostaje otvoreno pitanje treba li doista jamčiti mirovine već za samo 15 godina radnog staža ili bi bilo dobro povećati uvjet radnog vijeka kako se mirovine stečene na temelju rada ne bi transformirale u svojevrsnu socijalnu „penziju“.
► PROTIV TEZE O UGROŽAVANJU MLADIH: Mnogi zastrašuju tezama kako će zadržavanje starijih radnika na tržištu rada, odnosno povratak na rad dijela umirovljenika koji to žele, dovesti do ugrožavanja zapošljavanja mladih, koji su trenutno bez velikih šansi za zaposlenje. Statistike čvrsto dokazuju da podizanje starosne dobi za umirovljenje nije protiv interesa mladih, niti vodi ka međugeneracijskim sukobima, već naprotiv – vodi ka stvaranju nove ravnoteže. Kao što stari ne stječu mirovinu na račun mladih, već temeljem svojega rada i uplaćenih doprinosa u okviru sustava međugeneracijske solidarnosti, tako i njihova radna mjesta najčešće nisu ona na kojima bi se – u slučaju da ih se ranije pošalje u mirovinu – radili mladi. Potvrđuje to visoka korelacija: u zemljama gdje je viša stopa zaposlenosti starijih radnika, viša je stopa zaposlenosti i mladih radnika, odnosno vrlo je niska stopa nezaposlenosti mladih (npr. Švedska). No to nisu pojavnosti koje padaju s neba, već su rezultat dugoročnih razvojnih politika, a to Bijela knjiga nije razmatrala.
► NISMO PROTIV POSTUPNOG IZJEDNAČAVANJA DOBI ZA UMIROVLJENJE ŽENA I MUŠKARACA: Danas u EU od 27 članica, samo 4 još nisu usvojile zakonske propise za izjednačavanje dobi za umirovljenje muškaraca i žena. SUH se nije protivio takvom procesu, inzistirajući jedino na produljenju prijelaznog razdoblja (što je i prihvaćeno). Naime, izjednačavanje dobi za mirovinu treba razmotriti u širem kontekstu rodnih razlika u zapošljavanju, plaćama, doprinosima, prekidima u radnom stažu zbog skrbi o djeci ili starijim članovima obitelji, a ujedno i kao posljedicu ukupnih rodnih nejednakosti na tržištu rada, koja posredno umanjuju i mirovinska prava za žene. Bijela knjiga o mirovinama, iako previše površno, ipak je ugradila rodnu dimenziju u brojne sadržaje i predložene mjere. Zalaže se i za uvođenje svojevrsnih kompenzacija za skrb žena o članovima obitelji, zbog posljedica te skrbi po njihove karijere. U nekim zemljama su uvedene različite mogućnosti, poput priznavanja određenog broja godina punog staža prema broju rođene i podignute djece, no u Hrvatskoj nema niti naznaka takvih mjera, iako bi one bile društveno korisne s aspekta rasta stope radne aktivnosti žena, povećanja stope nataliteta, ublažavanja dugoročnog pada radno sposobnog stanovništva itd. Kako žene čine većinu među starijim radnicima, time bi se povećala i stopa radne aktivnosti starijih.
► PROTIV SMO OBVEZATNE KAPITALIZIRANE MIROVINSKE ŠTEDNJE: Bijela knjiga insistira na razvitku komplementarne privatne mirovinske štednje. Pri tome se ne obrazlaže zašto se privatni mirovinski fondovi vide kao najbolji izbor. Ne spominje se niti da je upravljanje takvih fondovima preskupo, investicije nedovoljno kontrolirane, često proizvoljne, te podložne političkim utjecajima ili „dogovornim aranžmanima“. Argumenata nema i stoga što su dosadašnji prinosi privatnih mirovinskih fondova drugoga stupa (koji su u Hrvatskoj gotovo isključivo u rukama stranih banaka) toliko niski da je prethodna vlada morala intervenirati zakonskom mogućnošću prijenosa štednje u prvi javni stup, kako bi radnice (uglavnom je u prvom valu bila riječ o ženama) mogle dobiti veće mirovine. No, takva se mogućnost odnosi samo na zaposlene koji su u trenutku uvođenja drugog mirovinskog stupa bili u dobi od 40 do 50 godina te su mogli birati hoće li ostati u prvom stupu (i pogrešno su odabrali!). Obvezni privatni fondovi u svim zemljama gdje su, kao u Hrvatskoj, uvedeni po modelu Svjetske banke – doživjeli su interventne mjere: privremene ili trajne mjere smanjivanja doprinosa, zamrzavanje, suspenziju ili čak ukidanje drugog stupa, odnosno prijelaz s obvezatnog na dobrovoljni model itd.
K tome, u većini zemalja doprinosa u drugi stup plaćaju i radnici i poslodavci, mnoge prelaze na dobrovoljni model, a dvije su ukinule privatnu obvezatnu kapitaliziranu štednju. I, na kraju, ono o čemu se obično šuti: zapadno-europske zemlje uglavnom imaju samo javni mirovinski stup, (npr. osim u Nizozemskoj, gdje je taj model uređen kolektivnim ugovorima i njime radnici i poslodavci zajednički upravljaju kroz posebno osnovane agencije).
Bijela knjiga o mirovinama pravi se gluha. Dok se u Zelenom dokumentu još otvoreno pisalo o velikim gubicima privatnih mirovinskih fondova, njihovoj rizičnosti i skupoći upravljanja, sada se otvoreno zagovara takav oblik mirovinske štednje kao spasiteljski. Čak se preporučuje socijalnim partnerima da unesu takve privatne mirovine u kolektivne ugovore.
Hrvatska nova Vlada zagovara razvitak privatne mirovinske štednje, ponašajući se kao da je riječ o njezinom džepu, a ne o milijardama kuna izdvojenih iz plaća zaposlenih, koje nitko ništa ne pita, niti im se omogućava sudjelovanje u odlučivanju o uporabi njihova vlastita novca. Privatni mirovinski fondovi u Hrvatskoj do sada su imali brojne dvojbene investicije, a i Vlada se ponaša kao da ima pravo odlučivati o njihovim investicijama, predlažući da bi oni uzeli u koncesiju hrvatske autoceste.
SUH i dalje zagovara ukidanje obvezatnosti drugog stupa kapitalizirane mirovinske štednje, te uvođenje dobrovoljnog modela. Zatim, SUH zahtijeva da se dogovori model u kojemu će obveznici uplate doprinosa u drugi stup biti i radnici i poslodavci, te, najposlije, da obveznici uplate imaju svoje predstavnike u tijelima odlučivanja.
►JESMO ZA TO DA SE ZAJEDNIČKI DEFINIRAJU ELEMENTI EUROPSKE POLITIKE O MIROVINAMA – Kako mnogi dijelovi političkih inicijativa i kompetencija EU imaju utjecaja na nacionalne mirovinske sustave, nitko ne može biti protiv da se neki elementi zajedničke mirovinske politike utvrde i na nadnacionalnoj razini, ali ne i da se propisuju ili zahtijevaju. Za područje eurozone čak je logično da se pravila utvrđuju još preciznije, jer kad pričamo o mirovinama, pričamo i o javnim financijama, a imanje zajedničke valute obvezuje.
Nije sporno niti da EU ima širok spektar političkih instrumenata za podršku zemljama članicama u ostvarivanju njihovih političkih ciljeva, pa i u području mirovinskih reformi. Svakako je korisno što će Komisija prikupiti i objaviti zbirku najboljih praksi na području profesionalnih mirovina i drugog mirovinskog stupa uopće. Korisno će biti i što će Komisija ove godine objaviti Izvještaj o starenju (Aging Report).
Europska komisija Bijelom knjigom o mirovinama, tvrdi, želi potaknuti široku reformu i iznaći najbolja rješenja za problem prikladnosti, sigurnosti i održivosti mirovinskih sustava, identificirati probleme nastale demografskim promjenama, te predlažiti rješenja. Jedinstvenog rješenja za sve nema jer je stanovništvo različito, kao i ekonomska zaleđa. Ekonomska kriza, nova recesija, produbili su te razlike. Međutim, kriza je učinila vidljivim kolika je ranjivost privatnih mirovinskih fondova, pa bi Europska komisija mogla i na tom području koristiti neke postojeće instrumente (direktive), kako bi zaštitila mirovinsku štednju od hazardiranja. Postoji i Europski socijalni fond koji se može koristiti kao potpora reformskim projektima na tržištima rada u zemljama članicama. Najvažnija je svakako koordinacija, omogućavanje pokretljivosti radne snage te transgranično međusobno priznavanje socijalnih prava, pa i mirovina. Slijede i promjene direktiva, 2013. će se promicati uvođenje privatne štednje u trećem stupu; surađivat će se s poslodavačkim udrugama i sindikatima; osmislit će se načini da svaki čovjek u svakom trenutku ima pristup svim podacima o stanju svojih mirovinskih doprinosa/štednje…
Europsko zakonodavstvo o mirovinama nije očekivano, ali je dojam SUH-a da u Bijeloj knjizi ima takvih pokušaja, tj. nametanja gotovih rješenja zemljama članicama. Bijela je knjiga k tome „upala“ u Europsku godinu o aktivnom starenju i međugeneracijskoj solidarnosti, a da u njoj nema ni riječi o međugeneracijskoj solidarnosti.
Zaključimo s tužnim rezultatom online ankete provedene na stranicama Europske komisije, gdje je više od 69% ljudi je izjavilo da njihove zemlje nisu prijateljski nastrojene spram starijih osoba. Kako onda više očekivati od Bijele (ili crne) knjige o mirovinama?!
