Prof. dr. sc. Silvia Rusac, redovita je profesorica socijalne gerontologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu, autorica je brojnih istraživanja i radova o starijim osobama. Vrlo je precizna i oštra u analitičkim ocjenama Hrvatske kao zemlje koja marginalizira svoje stare. Zaključuje kako naprosto nismo kao društvo senzibilizirani za potrebe starijih osoba.
- Kao društvo iznimno smo senzibilizirani na temu nasilja nad djecom, čak i životinjama – o tome se pišu novinski tekstovi, snimaju televizijske emisije, osnivaju udruge za zaštitu spomenutih skupina, i to je odličan pokazatelj društvenog razvoja, ali o nasilju nad starijim osobama govori se rijetko i, uglavnom, kao reakcija na neki strašan, gotovo nerazumljiv, događaj poput slučaja izgorjelih korisnika nelegalnog obiteljskog doma u Andraševcu, ili primjera zanemarivanja starijih osoba, prijevara ugovorima o uzdržavanju, pljačkama, fizičkim nasiljem, silovanjem… Kako to komentirate?
Kada govorimo o nasilju u obitelji, fokus stručnjaka i javnosti još uvijek je usmjeren na zaštitu djece i žena od nasilja u obitelji, dok se nasilje nad starijim osobama poprilično zanemaruje. Prisutna je diskriminacija starijih osoba u svakom aspektu, ali i socijalna isključenost i siromaštvo. Na primjer, u medijima su starije osobe vrlo negativno prikazane na tržištu rada. Osobe starije od 50 jednom kada izgube posao teško se zapošljavaju. U suradnji sa zakladom Zajednički put proveli smo istraživanje koje je pokazalo da starije osobe nižeg socioekonomskog statusa, a koje su u mirovini, ne mogu si priuštiti čak niti određene vrste hrane, poput voća ili nekih vrsta mesa, a kulturne priredbe ili primjerice odlasci na putovanja ostaju nedostupni čak i onima višeg socio-ekonomskog statusa. Navedeno dovodi do socijalne isključenosti, narušava dostojanstvo i negativno utječe na kvalitetu života, samopoštovanje osoba starije životne dobi i konačno utječe na nasilje.
Vladajući nas ne čuju
Vezano za ilegalne domove, a i događaj u Andraševcu, tužno je da se u 21. stoljeću tako nešto događa i prolazi ispod radara nakon nekoliko dana medijskog senzacionalizma. I prije toga upozoravali smo na probleme, ali nije bilo volje da se čuje i poduzme nešto. Nema društvene odgovornosti, nema minimalnih standarda u skrbi za starije osobe, a nema ni kontrole, nadzora niti odgovornosti za propuste koji nisu od jučer već se talože desetljećima. Koliko god upozoravali aktere na društveno / političkoj sceni o potrebi redefiniranja stvari po pitanju starijih osoba, tj. usluga i prava, zapravo nas vladajući ne čuju ili ne žele čuti.
Nečuveno je da npr. Sindikat umirovljenika i akademska zajednica uporno upozoravaju na određene propuste (npr. ugovori o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju koji se sklapaju na štetu starijih, smještaj u ilegalnim domovima, nedostatak nadzora) i ukazuju kako poboljšati položaj starijih osoba, no nema odgovora ni volje niti suradnje. Navedeno pokazuje da starije osobe u našem društvu nisu prioritet, da njihove potrebe ostaju nezadovoljene, a da je njihov društveni položaj iz dana u dan sve lošiji.
S druge strane, kome je u interesu da se takvi dvojbeni ugovori o uzdržavanju ne ukinu?! Za mene je položaj starijih u društvu kao i briga za njih pokazatelj društvenog razvoja i socijalne države. Vidljiva je društvena nebriga da starije osobe postanu političkim akterima zanimljive za vrijeme izbora, budući da su brojno biračko tijelo. To je praksa potvrdila više puta, ali nakon izbora na njih se zaboravlja. Nadalje, određenim strukturama nije u interesu da se o problematici npr. nasilja nad starijim osobama govori ili istražuje. To isto govori samo po sebi.
Prije nekoliko godina proveli smo istraživanje u zagrebačkim domovima za starije o percepciji korisnika i djelatnika o nasilju u domovima za starije. Otpor u pojedinim ustanovama je postojao. Pitam se kome nije u interesu da se o navedenom priča, zašto se uporno šuti i čiji se interesi štite.
Ogroman rast nevidljivog nasilja
- Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji iz 2018. godine po prvi put je eksplicitno uvedeno zanemarivanje starijih osoba kao kazneno djelo, te se tek od tada vodi posebna statistika u Ministarstvu unutarnjih poslova, a tijekom 2021. godine evidentirao je 760 žrtava obiteljskog nasilja starijih od 65, od čega 499 žena i 261 muškarac, što je pad u odnosu na 2020. godinu (1.095 žrtava obiteljskog nasilja starijih od 65). No, stručnjaci tvrde kako je riječ o ogromnoj crnoj brojci neprijavljenih slučajeva nasilja, i to svih vrsta. Koja je Vaša procjena o udjelu neprijavljivanja, te razlozima?
Da, to je pomak u zakonodavnom smislu. No, podatak da su starije osobe i osobe s invaliditetom tek 2018. godine uvedene u Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji ponovo potvrđuje marginalizaciju starijih osoba, nedopustivo je da i zakonodavac ne prepoznaje starije i time ih diskriminirao kao potpuno nevidljive, a Zakon je na snazi od početka 2000-tih. Kako je moguće da nisu prepoznati i uvedeni u zakon i da je trebalo više od 15 godina. Čiji su to propusti?!
S druge strane, problem obiteljskog zlostavljanja starijih osoba povećava se u svijetu, što može biti posljedica sve više starih i vrlo starih pojedinaca u društvu i u obiteljima, porasta želje za neovisnošću s porastom obrazovanja i povećanjem stresa skrbnika, ali i drugačije svijesti o problemu. Iako na prvu, prema evidenciji, djeluje da imamo trend opadanja zlostavljanja starijih osoba, treba biti oprezan obzirom na veliku tamnu brojku neprijavljenih slučajeva. Podaci u svijetu ukazuju na trend rasta obiteljskog nasilja općenito pa tako i nad starijima posljednjih dvije, skoro tri godine obzirom na pandemiju koja nas je zatekla.
Svaki 14. slučaj prijavljen
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2020., 15,7 posto svjetske populacije starije od 60 godina izloženo je nekom od oblika nasilja. Podaci pokazuju da je u proteklih godinu dana svaka šesta osoba starija od 60 godina doživjela neki oblik nasilja i pretpostavlja se da je ova brojka veća s obzirom na to da se na svjetskoj razini prijavi jedan od 24 slučaja nasilja nad starijim osobama. Prema nekim ranijim podacima svega se jedan od 13 ili 14 slučajeva zlostavljanja starijih osoba prijavi. Nadalje, prijavu češće izvrši treća osoba, dakle ne sama starija osoba. Razlozi neprijavljivanja nasilja su mnogostruki.
Starije osobe – žrtve nasilja mogu osjećati sramotu i strah i ne priznavati da njihovi bližnji s njima loše postupaju; neki mogu sebe kriviti za to što im se događa; mogu biti izolirani; starija osoba može misliti da se to isto drugima ne događa; neki se boje posljedica ako otkriju svoju situaciju. Stručnjaci koji u svom radu dolaze u kontakt sa starijima dužni su prijaviti nasilje, no javlja se problem needuciranosti stručnjaka u RH, što onemogućava prepoznavanje nasilja i adekvatnu reakciju. Također, temeljem istraživanja koje provodim, podaci ukazuju na veliko nepovjerenje u nadležne državne službe koje bi trebale zaštiti starije osobe žrtve nasilja. Znaju mi reći starije osobe da nema smisla prijaviti nasilje jer se ništa neće poduzeti, ostat će sve na istom ako ne i gore, takvo uvjerenje ne doprinosi prijavljivanju nasilja. Nadalje, prema našim istraživanjima starije osobe koje su bile više izložene nasilju, istodobno su bile manje spremne da ga prijave.
Osvješteniji i informiraniji
- Posljednjih godina kao da nas je poharala epidemija nasilja nad starijim osobama. Primjera je mnoštvo i podjednako dolaze iz obitelji i samoga društva. Ima li takvog nasilja uistinu više ili smo informiraniji i osvješteniji, skloniji proglasiti nasiljem nešto na što bi se prije odmahnulo rukom?
Mislim da je u pitanju oboje, s jedne strane demografski trendovi su takvi da je starijih osoba sve više, s druge strane ipak su generacije starijih osoba sve više osvještenije i informiranije po pitanju svojih prava. Danas je problem nasilja nad starijim osobama definitivno doživio promjenu u percepciji javnosti te je od privatnog, osobnog problema postao društveni, osobito u razvijenim državama. Poboljšanje zdravstvenih uvjeta i zdravlja, poboljšana prehrana, njega te životni uvjeti rezultirali su brzim porastom starijeg stanovništva u ukupnoj populaciji, a time i nasilje nad starijima dolazi u sve veći fokus stručnjaka te je njegovo objašnjenje izazov znanstvenicima. Vjerujem da će buduće starije generacije biti još više upoznate i osvještenije po pitanju svojih temeljnih ljudskih prava i zagovaranja istih.
Dominira nasilje državnih struktura
- Kako biste definirali nasilje nad starijim osobama, u društvu, u obitelji, u institucijskom smještaju. Koji su osnovni oblici takvog nasilja? Koji su oblici nasilja najčešći?
Svjetska zdravstvena organizacija zlostavljanje starijih osoba definira kao „pojedinačan ili ponavljajući čin ili nedostatak odgovarajućeg postupanja, što se događa u bilo kojem odnosu očekivanja i povjerenja, a što uzrokuje štetu, bol, nepriliku i/ili nevolju starijoj osobi“. Prema nekim autorima, dva su glavna uvjeta koja moraju biti zadovoljena kako bi se neko ponašanje moglo okarakterizirati kao nasilje nad starijom osobom: 1) starija osoba pretrpjela je ozljedu, uskratu nečega za čime postoji potreba i/ili nepotrebnu opasnost te 2) osoba od povjerenja prouzročila je štetu ili ju nije uspjela spriječiti. Razlikujemo psihičko, tjelesno, ekonomsko i seksualno nasilje, te zanemarivanje. Autori su nasilje nad starijima u ustanovama široko kategorizirali na ono koje osoblje čini nad korisnicima i ono koje korisnici čine nad korisnicima i predviđaju treću skupinu, nasilje koje nad korisnicima čine posjetitelji ustanova. Rezultati našeg istraživanja su pokazali da djelatnici domova za starije navode da se nasilje rijetko događa, dok su korisnici naveli još rjeđe, no tu ostaje pitanje tamne brojke.
Konačno, strukturalno nasilje, prisutno je u RH, a odnosi se na nepravodobne ili neodgovarajuće reakcije ili izostanak reakcije službenih, državnih struktura, npr. nepružanje zaštite, neprovođenje zakona, diskriminirajuću zdravstvenu, socijalnu i ostalu politiku i praksa prema starijima, onemogućavanje ostvarivanja prava). Na različitim razinama nasilje i diskriminacija starijih osoba u našem društvu su prisutni. Naprosto nismo kao društvo senzibilizirani na potrebe starijih osoba.
Nasilnici iz obitelji
- Tko su najčešći počinitelji nasilja? Prati li se koliko je takvi slučajevi procesuiraju i koje su prosječne novčane i ine kazne?
Najčešći počinitelji nasilja nad starijim osobama u obitelji su suprug (partnersko nasilje), odrasli sin, ali i kćeri i supruge. Istraživanja su apsolutno potvrdila da postoji visok stupanj rizika za nasilničko ponašanje od strane člana obitelji prema starijem članu ako član obitelji u velikoj mjeri ovisi, najčešće financijski, o starijem članu obitelji. Počinitelji često pate od mentalnih bolesti ili emocionalnih poremećaja, alkoholizma, odnosno raznih oblika ovisnosti i novčanih problema te su nerijetko zbog toga materijalno ovisni o svojim roditeljima, bakama i djedovima. U tom slučaju, nasilje je reakcija potaknuta osjećajem neuspjeha te vlastite nesposobnosti. Kada govorimo o institucionalnom nasilju, najčešći počinitelji su formalno osoblje zaposleno u ustanovama. Kod ovog oblika nasilja žrtve, tj. korisnici, su ranjiviji zbog toga što, u najvećem broju slučajeva, izravno ovise o brizi i njezi stručnjaka zaposlenih u ustanovi. Institucionalno zlostavljanje ne prijavljuje se iz nekoliko razloga: prvo, korisnici smješteni u ustanove mogu biti fizički ili mentalno nesposobni prijaviti zlostavljanje, drugo je da se starije osobe ili članovi njihovih obitelji i drugi posjetitelji mogu bojati da će prijavljivanje nasilja rezultirati povećanim zlostavljanjem ili osvetom ili kaznom. Tu treba spomenuti gorući problem nedostatka kadra u domovima za starije i omjer stručnjaka na broj korisnika što otvara pitanje kvalitete skrbi. To je naša stvarnost.
Svakako je pohvalno da se uvelo kažnjavanje i novčana kazna od deset tisuća kn ili najmanje 45 dana zatvora. No, neovisno je li u pitanju novčana kazna ili kazna zatvora, potrebni su i psihosocijalni programi rada s počiniteljima i tu treba biti fokus, uz zaštitu i pomoć žrtvi nasilja. Ako pogledamo zaštitne mjere, a koje se mogu izreći za prekršaj nasilja u obitelji, prema ZZNO-u jesu: obvezni psihosocijalni tretman, zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, udaljenje iz zajedničkog kućanstva počinitelja nasilja u obitelji koji je nasilje počinio prema članu obitelji s kojim živi u stanu, kući ili nekom drugom stambenom prostoru koji čini zajedničko kućanstvo, obvezno liječenje od ovisnosti. Na tome treba raditi kao i na prevenciji nasilja nad starijima na svim razinama. Promjena uvjerenja dovodi do promjene ponašanja.
Zloupotreba dosmrtnog uzdržavanja
- S obzirom da je u Hrvatskoj manje od tri posto starijih od 65 godina u institucionalnom smještaju, riječ je o manjem broju ugroženih nasiljem u domovima? Ipak, često saznajemo za ružne primjere zlostavljanja u obiteljskim domovima, koji se sada misle postupno ukidati.
Da je i samo jedna osoba izložena institucionalnom nasilju, zaslužuje dobiti svu pravnu i psihosocijalnu zaštitu. Problem našeg društva je nedovoljno ili bolje reći nikakvo ulaganje u institucionalnu skrb, konkretno smještaj, a s druge strane nedovoljno se ulaže i u izvaninstitucionalne oblike skrbi, usluge, servise u lokalnoj zajednici koji bi unaprijedili kvalitetu života starijih.
Uz cijene domova za starije, upitno je i vrijeme čekanja te su obitelji sa starijim članovima ponekad primorane pronaći drugi oblik smještaja i skrbi. Ima prekrasnih primjera dobre prakse i rada u različitim domovima, pa i obiteljskim, no ima i strašnih situacija u kojima korisnik doma nije vidio sunce više godina, jer ga nitko nije izveo na zrak. Vezano uz ukidanje domova, prioritetnije pitanje je kvaliteta usluga, nedovoljan i neučinkovit nadzor te pitanje gdje će završiti korisnici. Bez nadzora i kontrole minimalnih standarda nema unaprjeđenja skrbi neovisno o transformacijama.
- U Hrvatskoj je vrlo prošireno ekonomsko zlostavljanje, vrlo često upravo zbog toga što su mirovine najčešće mizerne i nedovoljne za život, a gotovo 90 posto starijih od 65 godina imaju nekretninu/e. Kako komentirate masovnu pojavu „lešinarenja“ temeljem potpisivanja ugovora o dosmrtnom pa i doživotnom uzdržavanju? Sindikat umirovljenika već deset godina vodi kampanju za ukidanje instituta dosmrtnog uzdržavanja, uvođenje registra svih ugovora itd. Osobito, primjerom nekih drugih europskih zemalja, ugovori o uzdržavanju su u neposrednoj nadležnosti lokalnih socijalnih službi, i u pripremi i nadzoru provedbe. Što o tome mislite?
Socijalni radnici – nadzor nad uzdržavanjem
U potpunosti se slažem i zagovaram ukidanje instituta dosmrtnog uzdržavanja kao i uvođenje registra jer to je jedini način kontrole i nadzora. Tome svjedoče razni slučajevi iskorištavanja starijih osoba. Nekome je u interesu takav vid manipulacije budući da se ništa ne mijenja. Što drugo zaključiti?
Ekonomsko nasilje se događa u različitim oblicima ponašanja, vrlo često suptilnim i vrlo često prođe dosta vremena dok starija osoba uopće shvati da je žrtva. Slično je i s ugovorima, po meni je nedopustivo da starija osoba potpisuje ugovor kod javnog bilježnika, a da pritom često nije svjesna niti dovoljno informirana što to znači i koje su posljedice istog. Imali smo situaciju u kojoj je nakon potpisivanja ugovora starija osoba bila izložena teškom obliku nasilja tako što su je vezali za radijator, ne bi joj ostavljali drva za ogrjev kako bi se smrzla. Prestrašan primjer nasilja, iskorištavanja.
Zalažem se za uvođenje stručne osobe koja bi na neki način provjerila razumijevanje, a time i kognitivni status u smislu razumijevanja, informiranja starije izdržavane osobe, ali i svojevrsne kontrole i nadzora izdržavatelja . Raskinuti takve ugovore je zahtjevno i pravno komplicirano i pitanje je hoće li starija osoba doživjeti raskid obzirom na sporost sudova.
Struka socijalnog rada, mislim konkretno na centre za socijalnu jalnu skrb, su i sada preopterećeni s manjim direktnim radom s korisnicima, a više administrativnog djela. U tom smislu, treba biti oprezan u davanju i organizaciji novih nadležnosti. Ali da, uvođenje socijalnog radnika ili posebnog skrbnika u postupak koji prethodi potpisivanju ugovora je neophodno! I ponavljam, kontrola i nadzor takvih ugovora tj. socioanamnestičkih podataka izdržavatelja i izdržavane starije osobe su neophodni kao i registar.
Potrebni protokoli i standardi
- Što sustav radi da bi prevenirao i smanjio takve vrste nasilja, odnosno postoje li konkretni programi ili barem planovi za veću sigurnost starijih osoba? Što bi se, i na kojim područjima, osnovno trebalo učiniti da problem nasilja nad starijima bude manji?
Sustav radi minimalno i sporo. Provedena istraživanja su potvrdila da se nasilje nad starijima događa i da je ono prisutno u našem društvu. Stoga je važno sustavno uvoditi mjere socijalne politike koje će biti usmjerene na poboljšanje mjera socijalne, zdravstvene, psihosocijalne i pravne skrbi s ciljem povećanja kvalitete života starijih i smanjivanje njihove marginalizacije i viktimizacije. Također valja uvesti preventivne i savjetovališne programe, te proširiti mrežu usluga i pomoći koju starija osoba i obitelj mogu dobiti u lokalnoj zajednici ili širem socijalnom okruženju. Nužno je pratiti učinke mjera socijalne, zdravstvene, psihosocijalne i pravne skrbi starijih osoba na povećanje kvalitete života starijih osoba i smanjivanje njihove marginalizacije i viktimizacije.
Potrebno je izraditi standardizirani protokol o postupanju u slučaju nasilja nad korisnicima domova za starije osobe počinjenog od djelatnika u smislu boljeg definiranja odgovornosti i koordinacije, posebno načina praćenja multisektorske suradnje kao jednog od glavnih čimbenika učinkovite i pravovremene zaštite od nasilja. Standardizirati vođenje evidencije svih nadležnih – odgovornih službi – radi jedinstvene baze podataka o nasilju nad starijim osobama, kako bi se bolje pratili čimbenici koje starenje sa sobom nosi, kao i učinkovitost intervencija te dobila kvalitetna dokumentacija radi odgovaranja na nasilje.
Potrebno je poticati svijest javnosti o ovom problemu i na svim razinama kontinuirano provoditi kampanje senzibilizacije javnosti o problemu zlostavljanja starijih s jedne strane te širiti pozitivnu sliku o starenju, starijim osobama i o njihovu doprinosu društvu s druge strane. Potrebno je i informirati starije osobe o njihovim pravima i omogućiti dostupnost informacija o institucijama, službama i organizacijama koje se bave zaštitom od nasilja.
Jasna A. Petrović
