Da li je nasilje nad starijom osobom kad sin „ucijeni“ majku da mu potpiše ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, uvjeravajući je kako mu majčina dvokatnica treba za hipoteku da pokrene vlastiti biznis. I kada sin nakon toga majku preseli u drvenu dvorišnu šupu koju tek obloži stiroporom i tamo joj svakodnevno unuci donesu tri obroka. Naravno, on preuzima i majčinu obiteljsku mirovinu za pokrivanje „njezinih troškova“. Odgovara mi pravnik kako ovdje ima više aspekata, što ovisi o tome da li je majka dobrovoljno preselila u šupu, da li joj je sin uredio prostor za udobno stanovanje, da li je ona zadovoljna… Tako nekako funkcionira hrvatska „čaršija“ koja starijima umanjuje vrijednost na razinu puke održivosti. Za one koji imaju dvojbe oko odgovora na gornje pitanje, eto i jasnog odgovora: da, riječ je o ekonomskom, psihičkom, ali i fizičkom zlostavljanju, pa i o kriminalu, prevari, manipulaciji i neizvršavanju potpisanog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Takvih je slučajeva iza svakog ugla.
Nepoznate žrtve i „zločinci“
Nasilje nad starijima predstavlja značajan društveni problem u Hrvatskoj, a samo temeljem ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju godišnje je novih potencijalnih slučajeva oko 3.000! Nasilje nad starijima, ali i nad bilo kojoj drugoj društvenoj skupini, predstavlja neprihvatljiv način djelovanja. Radi se o problemu koji se tiče čitave zajednice, a ne zatvorenih institucija i obitelji. No, upravo ta nedovoljna istraženost postojanja nasilja nad starijima u institucijama diljem Hrvatske predstavlja izrazitu prepreku u rješavanju problema. Nepoznato je koliko je zlostavljanih osoba, nema evidencije zlostavljača, nema zbrinjavanja žrtava.
Što je veće siromaštvo u društvu, veće su i prijevare starijih; tada se vidi da nema (dovoljne) organizirane skrbi o njima i zaštite. U nas to ima veze i s rastom siromaštva starijih. Svaka treća osoba starija od 65 godina je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a čak svaka druga ako je samac. Prema ovogodišnjoj liniji siromaštva koja će biti objavljena u rujnu 2022., čak 75 % svih mirovina je ispod hrvatske linije siromaštva. U prijevare s tim ugovorima uključene su cijele profesije; godišnje se potpisuje 2-3 tisuće ugovora. Veliki je to ‘lešinarski‘ biznis koji intenzivno traje 15-ak godina.
Lešinarenje bez kazne
Masovno je korištenje zloporaba instituta ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a zakoni koji bi to regulirali ne mijenjaju se. Umjesto da društvo preuzme odgovornost za njih kroz pojačano uvođenje europskog modela s centrima socijalne skrbi kao značajnim faktorom nadzora njihove primjene, kroz gradnje domova, gerontodomaćice, otvaranje sigurnih kuća za smještaj zlostavljanih i zanemarivanih starijih osoba i sl., vlast to ignorira i prepušta „radu“ divljine i lešinarenja. Da, postoje sudovi i teoretski je moguće raskinuti takve ugovore, ali s dugotrajnim sudskim postupcima s jednim ročištem na godinu, zbog čega većina starih ne dočeka pravdu. Država se tu ponaša kao najgora maćeha, kao – to je sve u sferi individualnog, privatnog i slobodnog odlučivanja, dok pravno uređene države to reguliraju.
U pandemiji je znatno poraslo zanemarivanje starijih, i u domovima i obiteljima.
Slučaj bešćutne prijevare 86-godišnje starice u jednom slavonskom mjestu, koju su dvije žene, iskorištavajući njezino teško zdravstveno stanje i dob, nagovorile na udomljavanje u obitelj jedne od njih i potom nagovorile da podigne svu ušteđevinu s računa te im je preda, da bi ju odmah nakon toga vratile na adresu prebivališta, na najružniji način podsjeća koliko su starije osobe ranjiva i prevarantima lako dostupna skupina, a koja čini 22,4 posto stanovništva.
Mala mirovina, vlastita nekretnina
Točno, u nas stariji nemaju dovoljno za život, ali imaju nekretninu. Hrvatska je, druga po udjelu stanovništva koje posjeduje vlastitu nekretninu (čak 89,9 %), oko 96 posto ima Rumunjska, a više od 70 posto stanovnika drugih bivših socijalističkih zemalja (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska…). Zašto je Hrvatima toliko bitno posjedovati vlastitu nekretninu? Gotovo većina Hrvata posjeduje vlastitu nekretninu zato što je stajalište u Hrvatskoj kako je isplativije plaćati kredit nego najam jer dugoročno unajmljivanje nekretnine predstavlja značajan iznos mjesečnih izdataka. Kupnja vlastita četiri zida te naknadna ulaganja u održavanje, većini predstavlja najveću investiciju koju će ikada ostvariti u životu.
Mit o vlastitoj nekretnini vuče korijene još iz davnih vremena, kada je država velikom broju radnika osiguravala besplatne nekretnine ili uz povoljan otkup te se ta „opsjednutnost“ nekretninom nastavila i dan danas. Može se reći kako Hrvati vole biti vlasnici i vole imati plan B, odnosno sigurnost, za vrijeme kada se nađu u trećoj životnoj dobi. S obzirom na jako niske mirovine, teško je uopće zamisliti kako bi si Hrvati mogli priuštiti život u najmu. Iz tog razloga se sve više mladih ljudi odlučuje na kupnju vlastite nekretnine kako bi se barem na taj način osigurali za stare dane ili faze nezaposlenosti.
Daleko od javnosti
Stanovništvo Republike Hrvatske spada u stara društva. Stoga, potrebe starijih osoba i poboljšavanje njihovog položaja u društvu strateški je izazov za socijalnu politiku, ali i održavanje socijalne kohezije u društvu. Nasilje nad starijim osobama kao pitanje zaštite starijih je postalo aktualno posljednjih godina, iako ono nije nepoznat fenomen u našem društvu. Ipak, o njemu se još uvijek slabo govori u javnosti, a razlozi za to kriju se u neprijavljivanju slučajeva nasilja što daje pogrešnu sliku o pojavnosti slučajeva zlostavljanja, ali i u činjenici da se neki obrasci ponašanja još uvijek ne prepoznaju kao nasilni.
Velik dio nasilja ostaje neprijavljen zbog činjenice da postoje brojne prepreke koje obeshrabruju starije osobe da prijave nasilje. Neprijavljivanje nasilja događa se uslijed straha od počinitelja, srama što su bili žrtve ili dopustili da im se dogodi nasilje, odnosno prevara. U mnogim slučajevima starija osoba se boji da neće pogoršati situaciju ili da neće biti primorana otići od kuće, da nasilnik neće otići u zatvor ili se brinu kako će okolina reagirati. Za sudove nemaju ni novca niti vremena. Osim toga, ne mogu se osloniti na adekvatnu podršku nakon prijavljivanja te imaju nepovjerenje prema institucijama što ih sputava da prijavom reagiraju na nasilje.
Brišemo suze
Ovo zlo možda nije prepoznato u javnosti, ali tužne priče svakodnevno se čuju u Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske. Tu ih saslušaju uživo ili telefonom, razumiju njihove suze, očaj i nemoć, a katkad uspiju pomoći u pronalaženju rješenja. Problem nasilja nije isključivo problem pojedinca, već i države, te u tom smjeru treba raditi na zakonskom okviru, uključujući preventivne mjere i mjere zaštite. U svrhu prevencije nasilja nad starijim osobama, potrebno je da sustav socijalne i zdravstvene skrbi upozna starije osobe s potencijalnim situacijama u kojima se mogu naći te da im pruži adekvatnu skrb i zaštitu.
Isto tako, odgovornost je na svakom pojedincu da reagira ukoliko u svojoj okolini primijeti bilo kakav oblik nasilja nad osobama starije životne dobi. Društveni odgovor u smislu prevencije treba uključivati: obvezno prijavljivanje bilo kakvog oblika nasilja prema starijim osobama (policija, socijalna skrb, obiteljska medicina, državni odvjetnik), osiguravanje sigurnih kuća za zlostavljane starije osobe, provođenje programa psihološke pomoći kao i strožu zakonsku regulativu za nasilnike, kao i promjene zakonskih propisa koji su onemogućavali ikakvu socijalnu potporu žrtvama koje su potpisale neki takav ugovor o uzdržavanju, što je upravo učinjeno nedavnim novim Zakonom o socijalnoj skrbi. Mali korak za zakon, veliki za žrtve.
Jasna A. Petrović
