Proljeće i buđenje prirode uvijek pozitivno utječe na raspoloženje ljudi. Stabla se zelene i cvjetaju, sunce grije kožu, osjećaji su doista ugodni i nekako se osjećamo bezbrižno. U nekoj smo svojoj kolotečini, obitelj, posao, planiranje izleta i odlaska na more na ljeto. Baš pravi spokoj i mir u duši.
No, niti 700 kilometara od hrvatskog glavnog grada u Ukrajini bjesni brutalni rat, preko 5,8 milijuna ljudi je već izbjeglo u druge zemlje, od čega je u Hrvatskoj trenutno smješteno njih oko 16.000. Uglavnom je riječ o mlađim ženama i djeci, te ponekoj starijoj osobi. Sindikat umirovljenika je 28. ožujka uputio u javnost rezoluciju protiv rata u Ukrajini, gdje je zatraženo senzibiliziranje javnosti i za starije Ukrajince koji su uglavnom ostali u Ukrajini i izloženi su ratu, ali i nedostatku hrane i novca.
Odlučili smo posjetiti motel Plitvice, pored zagrebačke obilaznice, u kojem je trenutno smješteno 130 izbjeglica iz te zemlje. Dočekala nas je srdačna volonterka Crvenog križa Natalija Lumezi, također Ukrajinka, koja je upoznala muža Hrvata koji je radio u njezinom gradu te se još 1993. doselila u Hrvatsku. S obzirom da svi pišu o ženama i djeci, nas je zanimalo kako žive stariji Ukrajinci koji su tu, ali i oni koji su ostali u Ukrajini.
Nova kolica za Alexandru
Najstarija osoba smještena u motelu je 95-godišnja Alexandra iz Harkiva, umirovljenica, koja je u Hrvatsku došla zajedno s kćerkom Irinom (63 god.), koja je također u mirovini posljednje tri godine. Alexandra je slabo pokretna i jedva priča, ali se za nju već pročulo, te su joj volonteri dan prije našeg dolaska poklonili nova invalidska kolica, jer joj je, kaže nam njezina kćer, velika želja da po danu ponekad može izaći malo izvan motela u prirodu.
Alexandra je radila kao šefica računovodstva u jednoj tvornici, a Irina je obavljala administrativne poslove u bolnici na onkologiji. Irina je udovica, ali ima kćer koja živi s partnerom već nekoliko godina u Njemačkoj. Kćer je po zanimanju fizičarka, zaposlena je te je dobro situirana. No, Irina kaže kako bi umjesto boravka u motelu htjela nešto raditi, kao i smjestiti majku u prikladan dom za starije osobe.
„Majku ne bih htjela smjestiti u bolnicu, već u neki dom, barem na dnevnoj bazi da je čuvaju, dok ja radim. Radila sam u administraciji i nadam se da ću ovdje uspjeti pronaći neki posao“, kaže Irina.
Njoj i mami Alexandri društvo pravi i mačak koji je s njima prevalio dalek put iz Ukrajine, a posjećuju ih i razni volonteri i časne sestre koje pomažu u brizi.
Nadia htjela ostati
Volonterka Natalija nas je upoznala i sa 79-godišnjom udovicom Nadiom, koja je tu došla s kćeri i unukom iz predgrađa Harkiva, dok su joj druga kćer, zet i unuka ostali u Kijevu, i kaže srećom sada je tiše, jer su ratne aktivnosti smanjene. U Hrvatsku je stigla početkom travnja, te je izrazila veliko zadovoljstvo prihvatom Hrvata.
Umirovljenica je, koja se ipak bavila i dodatnim poslovima u domaćinstvu kako bi si priuštila lakši život. Mirovina joj iznosi 4.000 grivnji, što je oko 940 kuna, a umirovila se kad je imala 55 godina. Radila je kao zamjenica direktora u jednom poljoprivrednom poduzeću. Upitali smo je i zna li zašto je tako malo starijih osoba izbjeglo iz njezine zemlje.
„Stari uglavnom ne žele ići, ne žele napustiti svoje kuće. Nisam htjela ni ja, no moja unuka je doslovno pala na koljena i molila me da pođem s njima pa sam ipak otišla“, kaže Nadia i dodaje da ima i onih koji bi htjeli pobjeći, ali su u okruženju, ili su bolesni pa ne mogu na dalek put.
„Preko puta moje kuće nalazi se škola gdje je smještena ruska okupatorska vojska, tehnika, nekoliko stotina metara dalje je raketni sustav Grad koji puca po Harkivu. Svi smo u školi uz ukrajinski učili i ruski jezik, no sada nitko ne želi pričati ruski“, s odlučnim izrazem lica nam govori Nadia.
Upitali smo je i želi li se vratiti u Ukrajinu.
„Ja hoću doma, ja hoću doma“, jasno i prkosno nam je odgovorila Nadia, a na to nam je volonterka Natalija rekla kako to čuje svaki dan jako često.
Tijekom razgovora za stol je došla i Nadijina kćer Svetlana, koja je liječnica specijalistica ginekologije u jednom gradiću pored Harkiva te sada razmišlja o eventualnom angažmanu u nekoj od hrvatskih bolnica, no pošto je tek mjesec dana u Zagrebu, još se privikava na izbjeglički život.
Džemal dvaput izbjeglica
Nažalost, izbjeglički život prije rata u Ukrajini nije bio nepoznat za Džemala Nanavu, 71-godišnjeg Gruzijca, koji je 1992. godine s obitelji pobjegao iz Gruzije u Ukrajinu u Harkiv, bježeći također od Rusa. Trideset godina kasnije ga je zadesila ista sudbina.
„I dok sam u Gruziji znao za opasnost izbijanja rata, nisam nikad mislio da će Rusi napasti Ukrajinu. Ali eto, i to se dogodilo“, govori nam s nevjericom.
Iz Ukrajine je pobjegao zajedno s još devet članova obitelji, svi su došli jednim kombijem kojeg je vozio njegov sin. Izbjegao je sa ženom, dva sina i dvije snahe, snahinom majkom te troje unuka. Preko jedne Ukrajinke koja je živjela u Hrvatskoj saznali su da naša zemlja prima izbjeglice i tako su se odlučili doći kod nas.
Kaže da mu je ovaj bijeg ipak bio malo lakši nego iz Gruzije gdje je bježao sa ženom i djecom s dvije torbe i bez putovnice šumskim putem.
Po zanimanju je automehaničar, kao i njegovi sinovi, koji su već u Zagrebu našli posao. Naime, zaposlenici motela su ih preporučili i već su zaposleni.
„Moji sinovi već razmišljaju da ostanu u Hrvatskoj, a ja i supruga se želimo vratiti kući, naravno ako ne bude srušena. No, ako sinovi pronađu stalni posao, onda ćemo ipak i mi ostati ovdje, jer se ne želimo razdvajati od njih i unuka.“
Volonterka velikog srca
Za kraj smo htjeli malo više čuti i o životu volonterke Natalije, 53-godišnjakinje koja je još od 2014. godine nezaposlena, a kojoj je bliska rodbina ostala pod ratnom opasnosti u Ukrajini.
„U Kijevu su mi mama, tata, sestra i njezin muž, brat mi je u Dnjipru i ne može izaći iz kuće koliko ih granatiraju, a 18-godišnji nećak policajac sad je na ratištu“, s uzdahom nam kaže Natalija.
U Ukrajini se obrazovala za programera inženjera sistemo-tehnike, no dolaskom u Hrvatsku radila je u umjetničkim ateljeima i galerijama. Nažalost, iako je u Ukrajini ostvarila 13 godina staža, zbog nepostojanja međudržavnog sporazuma Hrvatske s tom zemljom zasad joj se taj staž neće pridodati onom od 16 godina staža ostvarenog u Hrvatskoj, pa je svjesna da ju čeka niska mirovina.
S obzirom da se brojni Ukrajinci zapošljavaju u Hrvatskoj, svakako bi velika pomoć i dobra gesta bila da HZMO što prije potpiše međudržavni sporazum, jer ruku na srce, Hrvatska svoj problem nedostatka radne snage rješava i zapošljavanjem izbjeglih Ukrajinaca.
Nema mjesta u vrtićima
Upitali smo Nataliju i o dobnoj strukturi izbjeglih Ukrajinaca, pa nam je rekla da 90 posto čine žene i djeca, muškarci su obično invalidi ili imaju veće obitelji, a tek svaka deseta osoba je starija od 65 godina. Često u motel dolaze službenici burze rada, socijalni radnici, ali i volonteri koji npr. dolaze besplatno ošišati djecu i odrasle. Dok smo vodili razgovor upravo je trajala i predstava za djecu koju su organizirali volonteri, a nedavno su na dar dobili i 13 glazbala te naizmjence dolaze profesori koji podučavaju djecu sviranju.
„Ovdje je smješteno 60-ak djece, više od pola ih je vrtićke dobi i nažalost nema slobodnih kapaciteta za njihov smještaj u vrtiće. Osnovnoškolci su počeli pohađati nastavu u Lučkom, dok srednjoškolci uglavnom završavaju školu online“.
Ono što je većini Ukrajinaca koji su smješteni u ovom motelu zajedničko je to da se žele vratiti kućama, kaže nam Natalija, jer su im tamo ostali muževi, bilo na ratištu ili civilnoj zaštiti ili rade. Čim bude prilika, vratit će se kući, i svi se nadaju što skorijem završetku rata. No, ističe i da će sigurno biti onih koji se neće moći vratiti s obzirom da su Mariupolj i Harkiv jako razrušeni pa će se dio tih muškaraca pridružiti svojim obiteljima u Hrvatskoj.
Sindikat umirovljenika Hrvatske, iz zemlje koja je 90-ih prošla sličnu sudbinu, želi im da se što prije vrate svojim kućama, a onima koji odluče ostati i doći u našu zemlju poručujemo da ih čekamo raširenih ruku.
Igor Knežević
