U posljednje vrijeme vrlo često mi se javljaju majke zbog problema u odnosima s kćerima. Problemi su ponekad banalni, od onih poput prigovaranja majke zbog ostavljenog, neopranog suđa ili prigovaranje kćerke majci da je zaboravljiva, a isto tako da je loše oprala suđe, presolila jelo ili da su zetu smetale razbacane novine i knjige u dnevnom boravku.
Rasprave uvijek završavaju svađom, majka se povlači u sebe i u svoju sobu, a kćerka obično viče ili uvrijeđeno odlazi mužu i svojoj djeci te oni, gotovo uvijek, nastavljaju „redati” bakine „grijehe”. I tako iz dana u dan. Godinama žive zajedno u majčinu stanu jer nemaju drugih mogućnosti, ali iz dana u dan majka sve teže podnosi napetost zbog svakodnevnih „iskrenja”. Mislila je da su takvi odnosi prolazni, ali sada joj se čini da postaju sve lošiji, a svađe postaju burnije i češće, dok period šutnje traje do nove svađe. Nema više duljeg razdoblja „mirnog suživota”!
Naglašavam da nas nitko tijekom života ne uči kako se trebamo pripremati na određene promjene koje uvjetuju naše sazrijevanje i starenje. Ni mlade ne učimo što se to promijenilo u „psihološkom profilu” njihovih roditelja samim odlaskom u mirovinu. Ne znam zašto, još uvijek teško prihvaćam tu „mirovinu”, ali vjerojatno zato što me to sili na misao da sada moram mirovati ili blago rečeno, da se moram primiriti u svojim nastojanjima da zadržim neke od ranijih aktivnosti. No, nemojte misliti da imate pravo na vlastiti izbor. Obitelj, okolina i društvo u širem kontekstu života ograničavaju vam vaše moguće aktivnosti. Odnosi „snaga” u obitelji sada su drugačije „raspoređeni”.
Stručnjaci koji se bave čovjekom ljudski život dijele na djetinjstvo, mladost, odraslu dob i starost. Starost pak dijele na ranu, kasnu i vrlo kasnu starost. Dobne granice su različito određene jer starenje nije strogo definirano i određeno godinama. Starimo individualno. Stručnjaci još uvijek ne mogu točno definirati sve značajke pojedinog razdoblja, pa se sada često govori o „trećoj”, „četvrtoj” pa čak i „petoj” životnoj dobi, o „zlatnim godinama” i „jeseni života”, a u najnovije vrijeme, potaknuto potrošačkim i poduzetničkim definicijama govori se sve više o „silver ekonomiji”, pa analogno tome o „srebrnoj dobi” što je asocijacija na naše „srebrne” vlasi. Zasigurno bi trebalo govoriti o promjenama koje nas prate u starosti, ali i što je značajnije – o mogućnostima i potrebama starijih ljudi.
Edukacija ne smije biti jednosmjerna. Treba i mlađe ljude, osobito one koji imaju starije osobe u obitelji, educirati o promjenama u životu njihovih bližnjih te predlagati im prihvatljive odnose i ponašanja u određenim situacijama. Bilo bi svakako tada manje svađa i nesporazuma.
A sada o jednom najposebnijem od svih posebnih odnosa, o jednom najsloženijem i najkontroverznijem odnosu unutar obitelji – odnosu majke i kćeri! Mnogi psiholozi smatraju da je taj odnos upravo tako intrigantan, tako poseban u pozitivnom, ali i negativnom kontekstu zbog činjenice da su u pitanju dvije formirane žene, da su zbog nasljeđa sigurno jako slične, a opet zbog uvjeta odrastanja i formiranja ličnosti toliko različite. I rasle su u različitim vremenima koja su bila drugačije definirana ekonomski, društveno i politički. Svjetonazorski su različito odgajane, a po osobinama su isto tako posebne i svoje.
U tinejdžerskoj dobi djevojke posebno promatraju svoju majku koja se polako bliži klimakteriju, ali je i dalje u naponu snage na radnom mjestu, te koja ponekad nerazumijevanjem odgovara na zahtjeve kćerke. A kćerka pamti te trenutke i majčine odluke, zavjetujući se „ja neću biti kao mama”. Pamti ona i kao dijete sve što je zamjerala mami i sva ta negativna sjećanja sada se po- tenciranju, jer je ona sada žena četrdesetih godina, još uvijek snažna i samouvjerena i odlučna da majci vrati poneki „udarac”, zbog onog „nečeg” što joj je majka učinila nekad davno, ali sada se upravo toga sjetila.
Posebno je ponekad bijesna na sebe samu, kad se uhvati u situaciji da jednako (kao njena majka nekad davno prema njoj) reagira na postupak svoje kćeri, a zarekla se da to neće činiti. Kćerka je tada bila slabija, kao što je sada baka, pa su se promijenile mogućnosti. Sada je u prilici da to vrati i vraća na svoj način, omalovažavanjem nekih majčinih odluka i potreba.
Kćerka, istovremeno uspoređuje svoja životna postignuća i uspjehe, ali onda ipak otkrije u sebi „majku suparnicu” koja je postigla možda nešto drugačije, ali podjednako dobro i uspješno, pa je to neka vrsta „zakašnjele zavisti”. Onda opet navru sjećanja kako je majka bila dobra i brižna, kako joj je često bila rame za plakanje, kako joj je omogućila mnogo radosti i pružala mnogo ljubavi i pažnje. Sjetila se i relativno sretnog djetinjstva, ali i nekih „loših” majčinih odluka i tako redom. Red sreće, red najsretnijih i najradosnijih trenutaka, a onda opet red „sivila” i poneko „crnilo”. Tako kćerkin odnos prema majci ovisi o njenim sjećanjima, ali nažalost vrlo često je tu i gruba svakidašnjica – posao, odnosi s mužem i potrebe njene kćerke, materijalne mogućnosti, društvena i politička zbivanja i slično.
I ono najvažnije, kćerka ne zna za suptilne promjene koje donosi starenje i koje su sada karakteristične osobine njene majke. Nije to više ona samouvjrena žena, žena koja je hrabro kročila kroz životne tjesnace i probleme, ali to ne želi priznati. Ne želi pokazati da je slabija i da su njene suze samo obrana. Ne može s nikim podijeliti sve tuge koje je sada tresnu od vremena do vremena, ne može živjeti od sjećanja.
Svakoj majci savjetujem da kćerki pokuša objasniti promjene koje donosi starenje, ali i da nešto pročita o promjenama, posluša savjete psihologa ili drugog stručnjaka. Ne smiju zaboraviti da je samo korak od ljubavi do netrpeljivosti, a onda i do svađa i mržnje i zlostavljanja. Poruka svim kćerkama je da zapamte poslovicu: „Majke su bile to što ste vi sada, a vi ćete to tek biti!”