„Drugi mirovinski stup je rak koji je narastao do gigantskih razmjera”, to je bezdana vreća, zlatna koka bankara, a sve je to smanjilo investiranje u zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu!
Znak autentične znanstvene autonomije iskazao je izvanredni profesor Studijskog centra socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu prof. dr. sc. Zoran šućur, kad je 21. listopada 2016., kao glavni i odgovorni urednik Revije za socijalnu politiku, organizirao okrugli stol na temu „Hrvatski mirovinski sustav i održivost drugog stupa”. Istina, već u samom pozivu je osjetio potrebu objasniti kako to čini „jer je to časopis koji se do sada bavio temom mirovinskog sustava kroz objavu radova i organiziranje znanstvenih skupova”. Ništa neobično, kad se zna u kojoj mjeri se bankarska industrija obrušava na svakoga tko se usudi kritički spomenuti drugi mirovinski stup ili govoriti o činjenici da je većina postkomunističkih zemalja (kojima je taj model drugog mirovinskog stupa i namijenjen te nije značajkom zapadnoeuropskih zemalja).
Među dvadesetak sudionika različitih opredjeljenja i svjetonazora vezano za naslovnu temu, za govornicom se izredao recentni niz izlagatelja, za početak s doc. dr. sc. Ivanom Vukorepa s domicilnog Pravnog fakulteta, koja je problematizirala prednosti i nedostatke II. mirovinskog stupa, naglasivši kako drugi stup nije alternativa prvome, već samo dopunski instrument. Ipak, neskriveno je deklarirala svoju opredijeljenost za očuvanje i razvijanje drugog mirovinskog stupa, naglašavajući kako više od 50 posto mirovinskog proračuna ne pokrivaju doprinosi. Nije, međutim, spomenula kako je od 1990. godine mirovinski doprinos za prvi (državni) mirovinski stup bitno smanjen zbog oduzimanja njegove četvrtine za drugi stup, koji još desetak godina neće isplaćivati mirovine.
Vukorepa je procijenila kako bi ukidanje tog stupa kratkoročno donijelo smanjenje javnog duga, ali bi dugoročno dovelo do „destrukcije sustavne reforme, nepovjerenja građana, nacionalizacije privatnog vlasništva i povećanja implicitnog duga”. Njezina jednostranost u prikazu posljedica dovodi do dvojbe da nije riječ o neupućenosti, već o nakani i svrstavanju. Glasno joj je u više navrata sekundirao prof. dr. sc. Željko Potočnjak, jedan od „autora” hrvatske varijante drugog mirovinskog stupa.
Sustav jede sam sebe
Međutim, prof. dr. sc. Ljubo Jurčić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu je raskrinkao „političku ekonomiju drugog mirovinskog stupa”, ostavši pri svojem više puta deklariranom stajalištu kako postojeći model mirovinskog stupa greška koju bi bilo ljudski priznati i ispraviti. Naime ekonomsko stanje ukazuje da je sustav neodrživ. Ekonomski odnosi su narušeni i s niskim BDP po stanovniku ne omogućuje se funkcioniranje sustava, pa sustav jede sam sebe. U zemlji koja nije imala tržište kapitala i još je pod teretom rata, bilo je apsolutno nelogično od 20 posto mirovinskog doprinosa oduzeti 5 posto i dati ih mirovinskim fondovima pri bankama, od kojih onda vlada posuđuje taj isti novac uz visoke kamate od 5-6 posto, te ga vraća u prvi mirovinski stup kako bi mogla isplatiti mirovine.
Jurčić je ponovio poznatu činjenicu kako je 70 posto hrvatskog BDP-a u mirovinskim fondovima, te ustvrdio da je to udar na financije, jer bez drugog mirovinskog stupa ne bismo imali prekomjerni deficit. Zbog ozbiljnih ekonomskih i socijalnih posljedica, Jur- čić drži da je potrebno prijeći na dobrovoljni stup.
Uzrujani prof. Potočnjak je i ovdje glasno dobacivao opaske, te i dugo obrazlagao pitanje koliko je sustav socijalnih davanja – prepreka razvoju Hrvatske? Neobično pitanje za stručnjaka radnog prava koji je doktorirao na štrajkovima i kojemu „socijalna davanja” ne bi trebala predstavljati dvojbeni segment.
Možda je najviše iznenadio viši savjetnik Svjetske banke za mirovinske sustave Zoran Anušić, koji je svoj posao zaradio povijesnim istupom na skupu ekonomista u Opatiji 1995. godine, tada kao mladi ekonomist sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, zagovarajući privatizaciju mirovinskog sustava.
Na ovom Okruglom stolu je najavio temu „Hrvatski mirovinski sustav i održivost drugog stupa u međunarodnom kontekstu”, da bi nečitljivom prezentacijom podcijenio malobrojni skup navođenjem nepotpunih podataka ili pak izbjegavajući činjenice. Iako je dijelom naveo stvarnu situaciju glede odustajanja većine zemalja od obvezatnog drugog mirovinskog stupa, on je selektivno previdio spomenuti neke od njih, a dodajući kao „protivnike drugog stupa” Rusiju, Argentinu i Gruziju.
Teško je i mogao prešutjeti da je Mađarska ukinula drugi mirovinski stup, te da su baltičke zemlje značajno zamrznule doprinose. No, ne navodi kako su od obvezatnog mirovinskog stupa odustale Poljska i Slovačka, da su ga odbile i prihvatile samo dobrovoljni model Češka i Slovenija. Prešućuje Rumunjsku koja je također bitno smanjila doprinose u drugi stup 2009. ili Bugarsku koja namjerava taj stup pretvoriti u dobrovoljni. Tako Hrvatska ostaje vrlo osamljena u medijski kontroliranoj priči.
Uglavnom, nije neobično da je Anušić tvrdo inzistirao kako bi „rezonski trebalo povećati doprinos u II. stup, smanjiti udio u javnom dugu, smanjiti naknade, te nastaviti reformu I. stupa (mirovinski dodatak od 27 posto dati i onima koji štede u drugom stupu, jače penalizirati prijevremene mirovine, obračunati staž samo za uplaćene doprinose, smanjiti najnižu mirovinu, usklađivati mirovinu sa cijenama, a ne plaćama”.
Financijske institucije ne priznaju državu
Saborski zastupnik i redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Ivan Lovrinović, poznati borac za otkrivanje „zabluda o II. mirovinskom stupu”, upozorio je kako financijska tržišta nisu i ne smiju biti nadređena realnoj ekonomiji, no ona to mogu i danas jesu, osobito u Hrvatskoj. Lovrinović je podsjetio kako je riječ o modelu nametnutom od čileanskog diktatora Pino- cheta, koji je Svjetska banka hvalila i proširila na 30-tak zemalja u svijetu, da bi danas ta ista banka govorila kako će doživjeti kolaps! Zablude o drugom stupu su sljedeće: povećat će mirovine u budućnosti; riječ je o štednji; naši obvezni mirovinski fondovi (OMF) ostvaruju najviše prinose u EE; razvija se tržište kapitala; troškovi upravljanja OMF-ova su prihvatljivi; treba povećati postotak uplata u II. mirovinski stup; potaknut će se investicije i povećat će se rejting zemlje.
Istina je, tvrdi Lovrinović, ta da je imovina OMF-ova 31.8.2016. iznosila oko 79,3 mlrd. kuna, a da se oko 71 posto ukupne imovine OMF odnosi na državne obveznice (56,4 mlrd. kuna), te da s ovakvim modelom svaki mjesec za isplatu mirovina nedostaje oko 40 posto. No, on je suprotstavio tome činjenicu kako je deficit proračuna u 2015. iznosio 6 milijardi kuna, pa bi preusmjeravanjem sredstava koja se izdvajaju u drugi mirovinski stup od banaka u proračun, odmah dovelo do toga da bi bio bez deficita. Smanjenje deficita i javnog duga prema BDP-u utjecalo bi na smanjenje premije rizika na hrvatske državne obveznice, čime bi Hrvatskoj porastao ugled. Stoga se on zalaže za ukidanje postojećeg stupa i uvođenje dobrovoljnog, jer ovako to služi prije svega za apetite bankarima, što dokazuje činjenica da smo samo u dvije godine 800 milijuna kuna platili mirovinskim fondovima za upravljanje, pa su najveći protivnici promjena II. mirovinskog stupa fond menadžeri jer samo oni sigurno i najviše zarađuju, dok su buduće mirovine izložene riziku. Tako dugom financiramo dug, a financijske institucije dominiraju i imaju toliku snagu da ne priznaju državu.
Posebno je zanimljiva njegova teza kako se u Hrvatskoj dvostruko prodaju bivša društvena poduzeća (npr. Končar, Petrokemija…), jer su prvi put te firme otplatili radnici kroz kredite, a sada ih ponovno plaćaju kao sadašnji i budući umirovljenici, jer njihove dionice kupuju mirovinski fondovi.
Prof. dr. sc. Drago Jakovčević s Ekonomskog fakulteta vrlo je zorno raskrinkao zablude o II. mirovinskom stupu kao štednji stanovništva, jer štednja je odgađanje potrošnje dobara ili novca sa ciljem povećanja vrijednosti uloženoga, a ovdje je riječ o prisilnoj kolektivnoj štednji koja se nikada ne može povući jer se pretvara u novac tek prestankom radnog vijeka. Ukazao je i na velike rizike takve prisilne štednje, jer obično u ciklusima od desetak godina dolazi do potresa. No, o takvim potonućima nema ni riječi u medijima, pa se tako prešutjela i situacija u Čileu gdje su mirovinski fondovi propali i izvukli narod na ulice.
Jakovčević je ocijenio kako Hrvatska nije ispunila preduvjete za uvođenje drugog mirovinskog stupa, a to su suficit državnog proračuna veći od 5 mlrd. kuna godišnje; stope rasta više od kamatnih stopa održavanja javnog duga; veći relativni rast zaposlenosti od umirovljenja; dugoročna globalna financijska stabilnost bez kriza i, što je najvažnije, čvrsti nadzor nad špekulacijama banaka. Ničega od toga nije bilo kad je uveden, niti su se ti uvjeti stekli.
Pretjerana solidarnost?
Dr. sc. Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije poznat je kao zagovaratelj drugog mirovinskog stupa, pa je njegova tema već u naslovu transparentna – „Uzroci poteškoća u mirovinskom sustavu i razlozi zašto treba očuvati kapitalizirano mirovinsko osiguranje”. No, razvučena abeceda svrhe i naravi mirovinskih sustava bila je samo uvod, u kojem je smatrao važnim navesti i kako žene žive dulje od muškaraca, menadžeri žive dulje od radnika, bolje obrazovani i bolje plaćeni ljudi žive duže od slabije obrazovanih i manje plaćenih.
No, suština je u razlozima za uvođenje drugog mirovinskog stupa, a to su prema Bejakoviću želja za diversifikacijom rizika, poticanje za duljim ostankom u svijetu rada i duljim plaćanjem doprinosa (odnosno smanjivanje izbjegavanja plaćanja), jer će ljudi raditi duže i u potpunosti plaćati mirovinske doprinose, samo ako mirovina izravno ovisi o uplaćenim doprinosima. Naj- poslije, uvjeren je kako su minimalne i obiteljske mirovine te slični solidarni oblici pretjerani, te da se ovim stupom treba ublažiti nepovoljne učinke pretjerane preraspodjele koja obilježava sustav međugeneracijske solidarnosti.
Bejaković je na kraju dopustio mogućnost da se drugi stup malo popravi, ali je strogo upozorio „radno sposobno stanovništvo” da mu mora biti jasno kako u većoj mjeri sami moraju brinuti za vlastitu starost te da kasnije ne mogu i ne smiju više nekog drugog optuživati što nisu dovoljno uštedjeli dok su radili, a one koje zagovaraju zamrzavanje ili transformaciju drugog mirovinskog stupa opomenuo je da bi onda „budući naraštaji u potpunosti snosili taj teret što smatra krajnje neodgovornim i neozbiljnim prema onima koji dolaze iza nas”. Milijuni ‘neodgovornih i neozbiljnih’ Poljaka, Čeha, Mađara, Slovaka, Slovenaca. bi mu oduševljeno zapljes- kali.
Prof. dr. sc. Gojko Bežovan s Pravnog fakulteta je prezentirao „okvir za evaluaciju procesa privatizacije mirovinskog sustava u Hrvatskoj”, čime je vrlo jasno i bez zazora nazvao drugi stup pravim imenom – privatizacijom mirovinskog sustava. Citirao je zatim ekspertnu studiju Europske komisije još iz 2001. godine, koja govori o neodrživosti takvog tipa mirovinskih reformi jer se ne može pokriti tranzicijski trošak.
Privatizacija mirovina provedena je na trošak porasta javnog duga, a fondovi dominantno ulažu u državne obveznice, kako bi se financirao tranzicijski trošak. Najveći pobjednici su OMF koji su naplatili enormne administrativne naknade. Upozorio je kako financijske krize posebno pogađaju kapitalizirane mirovinske fondove i njihove ukupne akumulirane vrijednosti, te su stoga izloženi velikom riziku i nesigurnosti. Na kraju je citirao J. Rostowskog kako je „drugi mirovinski stup rak koji je narastao do gigantskih razmjera”, bezdana vreća, zlatna koka bankara (FT, 2011.), a sve je to smanjilo investiranje u zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu.
Bežovan je upozorio kako se javno ne govori o slučajevima ulaganja u dionice u interesu banaka skrbnica koje vode OMF i koliki su gubitci. Zaključno je ocijenio kako je na djelu financijalizacija mirovinskog sustava, koja će urušiti mirovinski sustav i „pojesti” velik dio mirovina.
Država kao krava muzara
Dr. sc. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta je sročio agitpropovsku prezentaciju pod naslovom „Može li drugi stup dovesti do većih mirovina u budućnosti?”. Ako bi netko pomislio da je pri tom mislio na racionalnije i jeftinije upravljanje od stranke mirovinskih fondova ili na promišljenije ulaganje, pogriješio je. Nestić je, u zajednici s hrvatskim „Chicago Boys-ima” zagovornik formule kako bi gubitke koje proizveo drugi mirovinski stup trebala kompenzirati država. Čarobna formula za to bi davanje tzv. dodatka na mirovinu od 27 posto, koji su kao kompenzaciju za dokidanje povoljnijih načina obračuna, dobili umirovljenici koji su uplaćivale doprinose samo u prvi mirovinski stup – 20 posto, dok tzv. dvostupaši na nju nemaju nikakvo pravo.
Dakle, taj državni mirovinski fond bi, iako okljaštren za sredstva prebačena u drugi mirovinski stup, trebao popraviti krvnu sliku „privatnih mirovina”. Tako bi onaj s mirovinom samo iz prvog stupa dobio mirovinu od 2.845 kuna, a onaj koji je uplaćivao u oba stupa samo 2.3341 kunu, jer su mu ostatak mirovine pojeli upravni i ini troškovi i promašaji mirovinskih fondova. Da bi to prikrili, domislili su se kako izmusti državu za punih 27 posto dodatka na mirovinu, jer bi onda „njihova” dvostupna mirovina iznosila 2.878 kuna. Više od prvog stupa, ali na račun njega?!
Da je Nestić, manipulativno objašnjavajući sve na primjeru jedne žene, skromno izračunao alekvotni dio tzv. dodatka, a ne cijeli iznos dodatka od 27 posto, to bi se još moglo razumjeti. Ovako, njegov prividno stručan-znanstveni pristup, zapravo je proziran pokušaj muzenja državne krave i isisavanja državnog novca, te pretvaranje mirovina iz prvog mirovinskog stupa u socijalnu pomoć, a tzv. mješovitih mirovina u win – win formulu.
Rasprava preko nišana
U nastavku Okruglog stola vođena je rasprava između izlagatelja, čvrsto pozicionira- nih na posve suprotstavljenim stranama, s nepomirljivim stavovima i argumentima. Pri tom se strana zagovaratelja daljnje privatizacije mirovinskog sustava, osjećajući se doista svemoćnom, zadovoljila samo nizanjem agitpropovskih floskula, dok su zagovaratelji pretvaranja drugog stupa u dobrovoljni i spašavanja javnih financija pobrojali na desetke analiza iz drugih zemalja koje su odustale od ovog modela obvezatne „štednje”, jer je preskup i štetan. Nepomirljivi Potočnjak se poslužio i srcedrapateljnim upozorenjima kako je „ovakav sustav budućnost naše djece i da se ne smije dogoditi da djedovi i očevi ugroze njihovu budućnost”. Tko misli drukčije od njega je u krivu, neprijatelj čak.
Ivo Marjanović je u ima Sindikata umirovljenika Hrvatske replicirao kako njego- ve/njihove usporedbe nisu korektne, osobito optužbe kako se nitko osim njih ”drugos- tupaša” ne brine za “našu djecu”, te upitao ne bi li se za djecu trebalo brinuti kroz zapošljavanje, radna mjesta na neodređeno vrijeme, kroz primjerene plaće dostatne za život, razvijene socijalne usluge. Bivši ministar rada i mirovinskog sustava Davorko Vidović iz SDP-a je na blagi način reterirao od svojih bivših krutih stavova kako je drugi stup gotovo savršen, pa sada dopušta kako bi ga se moglo popraviti, jer je vrijeme učinilo svoje. Korekcije, a ne preoblikovanje, kaže Vidović.
Marjanović je nastavio postavljeti pitanja skupu kolika će biti mirovina iz drugog stupa kad se to pravo ostvari, koliko su uplate doprinosa i buduća dobit sigurni i zajamčeni, tko jamči da tzv. privatni mirovinski fondovi neće otići u stečaj, kako to da u fondovima nema barem 92 mlrd. kuna, već samo 79 mlrd.?
Okrugli stol je otvorio prostor znanstvenog promišljanja, i nije se ograničio na dopuštene teme. Međutim, financijska industrija se već osigurala kroz blokadu medija, pa smo tako u Večernjem listu čitali neprofesionalnu prezentaciju u kojoj se bukvalno agitira za davanje 27 posto dodatka svim drugostupašima. Kako su rekli brojni izlaga- telji, u Hrvatskoj je na vlasti financijska industrija, jača je od države i kontroli medije. Na štetu svih osim svoga vlastitoga džepa. Dokle?
(Jasna A. Petrovlć)