„Ja znam da ne mogu! A ipak to želim!” Svatko od nas je barem jednom želio nešto što objektivno možda nije mogao dobiti ili ostvariti, što zbog svoje slabosti ili pak, moći nekog drugog. I tako, vremenom, sve više zatomiljujemo svoje želje.
Sjetila sam se entuzijazma s kojim sam nakon završetka fakulteta krenula u svoj „neki novi svijet”, mijenjati ljude. Bila sam mlada i vjerovala da se svašta može promijeniti, ne baš cijeli svijet, ali svakako neke loše oblike ponašanja pojedinaca. I doista, u tome sam u dobroj mjeri i uspijevala. Bilo bi i neuspjeha, pa razočarenja u sebe, ali još više u sustav koji nije dovoljno prepoznavao napore koje sam činila i uspjehe koje sam postizala; u sustav koji nije pružao dovoljno pomoći i podrške da učinjeno i opstane.
Dakle, postojala je volja i želja, bila sam maksimalno motivirana. Upravo je motivacija ona snaga koja pokreće na akciju. Postoje dvije najjednostavnije definirane vrste motivacije: intrinzična (unutarnja) koja je rezultat naše osobnosti, htjenja i mogućnosti, te eks- trinzična (vanjska) koja je rezultat vanjskih čimbenika, primjerice dobiti više novca za svoj rad, napredovati na radnom mjestu, postići više uvažavanja svojih suradnika…
Prirodna je ljudska težnja da stalno želi poboljšati svoj osobni i obiteljski život i u tome uglavnom uspijevamo. Prisjetimo se samo narodne pripovijetke o djedu koji je pokušao sam iščupati golemu repu, koja je izrasla u njegovu vrtu, pa to nije uspijevao ni uz pomoć bake, unuka, psa i mačke sve dok im se nije pridružio mali miš i tada je tek repa iščupana!
Tako i u životu, kod postizanja većih promjena, često nam je potrebno samo malo suradnje i pomoći drugoga. Udružimo li više snage, ili bolje reći, ako ima dovoljno ljudi koji će
nam pomagati, možemo promijeniti poznati nam dio svijeta i bolje osigurati sebe i svoju obitelj. U postavljanju ciljeva i na- činina dolaženja do njih treba sačuvati zdrav razum i zaštiti dostojanstvo svakog pojedinca.
I upravo kad su završili naši parlamentarni izbori, Sindikat umirovljenika Hrvatske započeo je prikupljanje potpisa za peticiju „Glasam protiv siromaštva starijih osoba” kako bismo potpisima građana snažnije upozorili novu Vladu, bez obzira koja stranka ili koalicija pobijedi, na težak materijalni položaj starijih osoba i zaustavili njihovo daljnje siromašenje i pad mirovina i umanjivanje socijalnih prava i zaštitu postignutog stupnja zdravstvenog osiguranja.
Kako velika većina nije imala iskustva s prikupljanjem potpisa za peticiju na javnim mjestima, bili smo skeptični prema rezultatima koje ćemo postići. Svi smo se maksimalno trudili da akcija uspije što bolje. I sama sam već prvog dana posjetila „štand” na Trgu bana Josipa Jelačića i promatrala volontere kako mole prolaznike da potpišu peticiju.
Bilo je nespretno i sramežljivo, ali nakon srdačnih komentara i prvih potpisa volonteri su „živnuli”. Otišla sam na „zadatak” na Tomislavov trg, poznatiji kao Glavni kolodvor. Dežurala sam s kolegom Krešom.
Prvi kojeg sam „privela” da potpiše peticiju bio je jedan mladić koji je rekao da to potpisuje „za svoju baku koja je jako siromašna i daleko stanuje i ide u „javnu” kuhinju” i odjurio. Prodavačica šiba neće potpisati da „ne sramotim decu, jer ne zna „gde bute vi objavili te popise, pa bu možda neko poznati pročital pa sam gotova. Ja nemam penziju, a muš kaj dobi to i zapije. Deca plaćaju režije, ali imaju školarce i nemremo nikam… A znate, ne verujem da bute s tim kaj postigli…”
Jedan mi prolaznik kaže da je iz Like, nema puno zemlje, trošnu kućicu, nema djece, samac je, dobivao je socijalnu pomoć, a sad je doselio u neko selo kod Vrbovca i tu se prijavio i sada tu traži socijalnu pomoć, ali mu ne daju jer ima kuću u Lici. Razočaran je državom, ali on „neće ništa potpisivati, jer to ionako ne vrijedi ništa”. Neki, i mladi i stari, bez mnogo pitanja potpisuju i odlaze brzo. Desetak ljudi mi je reklo, iako su potpisali bez pogovora, „da od toga nema koristi, jer država nema novaca za sirotinju, već samo za svoje potrebe”.
Od kada sam sudjelovala u prikupljanju potpisa stalno razmišljam o našim sugrađanima koji su demotivirani da se pridruže nekoj akciji, da podupru jednu dobru inicijativu, da pokušaju izboriti makar mali pomak na bolje. Gdje su i kada, a osobito zašto, izgubili samo- poštovanje i motivaciju, onu in- trinzičnu, da učine nešto za sebe za svoju dostojanstveniju starost. Jedna je mlada psihologinja kad govori o samopoš- tovanju lijepo naglasila da je „bolje biti vjetar, nego list”. I doista zar želite biti listovi koje i najslabiji vjetar otpuše u kanalizaciju, u kaljužu i tamo polako, ali sigurno istrunu.
A sada da se vratimo na naslov, na pitanje svih pitanja „mogu li promijeniti svijet”. Koji svijet želimo promijeniti? Pa naravno naš mali svijet koji pamtimo i u kojem se osjećamo sigurno i dobro. Sigurna sam da ćete nakon razmišljanja zaključiti da je ipak bolje biti vjetar nego list. Sjetite se i samo jednog stiha pjesme Dobri- še Cesarića „Teče, teče jedan slap, što u njemu znači moja mala kap…”, pa budimo i jedna kap bez koje nema ni slapa.
Zajednički možemo mnogo, ako to hoćemo i želimo. Vratimo dostojanstvo našoj generaciji i promijenimo samo dio „našeg, jedinog svijeta koji živimo sada i ovdje” jer mi to možemo.