Siromaštvo progovara potpisima svih nas!

Kad je 29. listopada 2015. Sindikat umirovljenika Hr­vatske pokrenuo akciju potpisivanja peticije protiv siromašenja starijih osoba, s transparentnim zahtjevima koje će uputiti budućoj vladi, koja god to bila, predvidjeli smo prikupiti 10.000 potpisa. Vlade još nema, no naša Peticija „Glasam protiv siromaštva starijih osoba”, dobi­va sve više podrške.

Ciljanu brojku smo prestigli i očekujemo da ćemo do formira­nja nove vlade imati dovoljno potpsiromašnih starijih od 65 godina.

Naš je prijedlog uvesti novi model us­klađivanja mirovina s rastom plaća za­poslenih i potrošačkim indeksom izrađe­nim posebno za usklađivanje mirovina, i to potrošački indeks za mirovine koji se ne smije računati na temelju kretanja svih cijena, već samo cijena hrane, stanova­nja, zdravlja i prijevoza i sl. Također, uz usklađivanje dva puta godišnje s povolj­nijim faktorom (porasta plaća ili potrošačkog indeksa), dodajemo da bi se jednom godišnje mirovine trebale uskladiti i s rastom bruto društvenog proizvoda.

Cijene dobara i usluga koje se koriste za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena, u listopadu 2015. u odnosu na listopad 2014. u prosjeku su niže za 0,9 posto. Mi procjenjujemo da bi realni rast cijena prema posebnom indek­su bio oko jedan posto. To, u pravilu, znači da, ako je godišnji porast potrošač­kih cijena (odabranih roba i usluga) jedan posto, a rast plaća tri posto, mirovine bi porasle za tri posto.

Prema našim procjenama rast mirovina po ovoj metodologiju bi iznosio iz­među dva i 3 posto. Procjena Odbora SUH-a za ekonomska prava ukazuje da bi u slučaju prihvaćanja novog potro­šačkog indeksa za usklađivanje i novog modela, cijena ovog „paketa”bila izme­đu 600 i 900 milijuna kuna godišnje. Adekvatnim usklađivanjem mirovina se najuspješnije sprječava siromaštvo.

I mi odlučujemo!

U različitim istraživanjima prepoznata je snažna povezanost socijalne izolacije sa starošću, prihodima, životnim uvjetima i okruženjem. No, mi držimo da je najve­ća međuovisnost socijalne izolacije i poli­tike. Ako politika ne promiče skrb i ljubav spram starijih osoba, one će biti zanema­rene i percipirane kao društveni teret. Ako ne postoje strategije kojima se crta­ju neke vizije i kroje adekvatne vjere, sta­rije osobe ostaju prepuštene same sebi.

U našoj peticiji treći zahtjev je vrlo kra­tak: Unaprijedimo zaštitu i participaciju umirovljenika. Pod time na prvom mjestu tražimo uvođenje posebnog pravobrani­telja za starije osobe, ali i uvođenje sav­jetodavnih tijela za umirovljenike i starije osobe na razini županija, gradova i opći­na. Jer, mi doista želimo, možemo i zna­mo suodlučivati o cijeloj društvenoj za­jednici.

Peticija SUH-a ima višestruke ciljeve. Na prvom mjestu je osvješćivanje starijih osoba da prestanu trpjeti i šutjeti, te glas­no progovore o siromaštvu. Stoga u ovom broju Glasa umirovljenika objavlju­jemo svojevrsni dosser o siromaštvu sta­rijih, gdje po prvi puta, javno i pojedinač­no, starije osobe progovaraju o svojim sudbinama, osjećajima, životnim patnja­ma. Također, cilj nam je osvijestiti jav­nost o problemu siromaštva starijih oso­ba, jer je to nešto o čemu se ne govori. A, prije svega, o tome ne govore političari i „stručnjaci”, uvjereni kako u takvim bijed­nim mirovinama ima još prostora za – re­zanja i zamrzavanja. Ne, nema!

     Zato idemo dalje. Prikupimo još potpi­sa, jer oni daju glas starijim osobama koje se srame govoriti o siromaštvu, daju šansu za povratak dostojanstva umi­rovljenicima. Nastavimo – solidarno protiv siromaštva onih koji su najtiši, koji ne de­monstriraju po ulicama i ustručavaju se zatražiti svoja prava. Solidarno za one koji će progovoriti potpisima svih nas.

Zašto smo potpisali peticiju

Jer bijedno žive – ne svojom krivnjom

– Potpisujem zato jer su na svojim bijednim mirovinama od Do­movinskog rata do danas, upravo umirovljenici RH na svojim leđima ponijeli najveći teret pljačke i recesije RH, a što se odražava na bijednim iznosima visine mirovina. Stoga umi­rovljenicima treba prioritetno povećati mirovine, prije nego glomaznoj i neučinkovitoj uhljebljenoj birokraciji.

– Potpisala sam zato sto je istina da stariji ljudi žive u bijedi i siromaštvu i svakodnevno vidim da kopaju po kontejnerima. Nezdravo žive i nemaju nikakvu zdravstvenu zaštitu. Svjesna sam da i moju generaciju čeka ista sudbina ako ne i gora.

– Zato što mi je veoma žao starijih osoba, bijedno žive iako ne svojom krivnjom.

– Jer glasam protiv siromaštva.

– OK. Tribalo je ovo i ranije. Ali najprije triba povećati zapoš­ljavanje da bi imao tko uplaćivati u mirovinski fond.

– Zbog nužnosti dostojnog života svih građana, a osobito sta­rijih osoba. Svaka socijalna država morala bi se pobrinuti da starijim osobama ne bude ugrožena elementarna egzistenci­ja, a što je u Hrvatskoj izostalo.

– Stop siromaštvu i kopanjima po kontejnerima starijih osoba za život!

– Za dostojanstven život naših seniora! Potpisao sam zato što je istina da stariji ljudi žive u bijedi i siromaštvu, nemaju sko­ro nikakvu zdravstvenu zaštitu, a svoje su odradili i zaradili.

– Zato što me se osobno dotiče i što sa svojom mirovinom ži­votarim. Smetaju me nepravda, arogantcija, bezosjećajnost, samoživost i nerealnost ljudi onih koji su u mogućnosti uvesti neka poboljšanja, a ne žele. Trebalo bi iskoristiti bogate re­surse RH u zemlji, vodi, vjetru i sl., pa bi bilo posla za mlade, otpuštene, dodatne poslove za penziće… za sve.

– Nadamo se da ćemo se uspjeti izboriti da imamo mogućnost izbora, tj. da možemo birati hoćemo li primati svoju mirovinu ili 50 posto od supružnika.

– Jer je potrebna. Ne može se živjeti od 3.000 kn, od 400 eura!

– Zbog toga što ima puno penzionera koji jedva životare. Sve ove umirovljeničke stranke ne rade ništa. Bitno im je da net­ko njihov uđe u Sabor, a tamo glume. Bez uvrede. Socijalnu mirovinu treba svakako uvesti i podići socijalnu pomoć, ali dati samo onima kojima treba.

Krivi su strani mirovinski fondovi

– Greška naših političara je dopuštanje ulaska stranih mirovin­skih fondova u RH i nekažnjavanje poslodavaca koji svojim radnicima ne uplaćuju u ni jedan mirovinski fond, a na listi od plaće se vidi odbitak. Mislim da te novce spreme sebi u džep. Eto i zbog toga HZMO ima praznu blagajnu pa za lju­de koji su pošteno radili nema novaca. Tim političarima tre­ba oduzet sve i ostaviti ih da žive s mizerijom koju naši pen- zići dobivaju.

Naši umirovljenici imaju veliko pravo da nemaju nikakva pra­va. Na prosvjede ne mogu, a štrajk glađu im je svakodnevni­ca. Zato se udružimo i izborimo za njih. Poštovani autor ove hvale vrijedne peticije neka formira koaliciju protiv siromaštva i uhljebnika koji nam oduzimaju sve, od financija do prava na izbor.

– Neka potpišu i svi nezaposleni!

– Državno vodstvo financijski zlostavlja stare i nemoćne. O to­me financijskom zlostavljanju sam gledala emisiju gdje je go­stovala socijalna radnica, koja je spominjala nekoliko članaka u zakonu, a kad nas umirovljenike zlostavlja državna – nikom ništa! Zakoni su na njihovoj strani, jer su ih sami donijeli. Ne­ka potpišu unuci i djeca, jer većina penzionera ne koristi inter­net. Ovu peticiju trebaju potpisati svi mladi ljudi čiji očevi i maj­ke ili bake i djedovi imaju takve mirovine da su prisiljeni kopa­ti po kantama za smeće. Idemo na noge! Pobunite se vi mla­di jer ćete jednog dana to biti vi.

– Imam obiteljsku malu mirovinu, a mojih 20 godina koje sam ra­dila i uplaćivala doprinose otišlo je u vjetar.

– Jesu li siromasi heroji? Ja sam samo kap u moru siromaštva.

– Zbog ljudi koji prose, zbog kopanja po kontejnerima i skuplja­nja boca.

– …da se javnost osvijesti o ovom problemu.

Ili jedi ili plati režije

– Potrošačka košarica jeftinija u Njemačkoj, nego u Hrvatskoj. Baš me zanima da li su i penzije manje nego kod nas! Sramo­ta. Gdje su ti europski standardi kojih se moramo pridržavati?! Neka i mirovine onda budu veće za isto toliko koliko je potro­šačka košarica veća nego u Njemačkoj.

Želim reći kako je jako žalosno da se ovako preko peticije mo­ramo boriti za nekakav normalan život, dostojan čovjeka koji je svojim radom zaradio mirovinu. Ja sam radila 38 god. i imam mirovinu nešto manju od 2.400 kn, ali mogu raspolagati sa sa­mo 2.000 kn, jer da bih podmirila sve troškove režija prisiljena sam povremeno dizati gotovinu na revolving kartici. Zbog toga mi je mjesečna rata oko 400 kn iz čega se ne mogu izvući. Živim sama i moram paziti na svaku kunu, i ne mogu zamisliti ka­ko bi to izgledalo da još netko ovisi o ovoj mojoj mirovini. Znam da ima i puno gorih situacija i treba nešto poduzeti da se to sve skupa dovede u stanje dostojnog i pristojnog života u jednoj europskoj državi… K tomu, što su ljudi stariji, skloniji su raznim bolestima, čime se još više povećavaju životni troškovi, a no­vaca ima jedva (ili uopće i nema) za osnovne stvari.

– Stari ljudi su uglavnom umirovljenici s malim mirovinama, a neki nemaju niti to. Njihov život je noćna mora, često biraju hoće li jesti ili platiti režije.

– Tu se nema sta komentirati,sve je rečeno u peticiji, a si­tuacija je vjerojatno i gora, samo se ljudi srame svoje bi­jedne zbilje.- Potpisala sam zato što s 3.000 kn jedva preživljavam. Reži­je su preskupe, a ne želim tražiti novac od djece, mada mi oni pomažu. Imam i oca od 96 godina, koji živi sam. Nije htio u dom kada je ostao udovac, pa sada kao samac teško živi. Najgore je što smo oboje otišli u punu mirovinu, s tim da sam ja bila branitelj 3 godine, a ne mogu se učlaniti niti u jednu braniteljsku udrugu jer mi je preskupo plaćati članarine. Ne­kada sam branila domovinu, a danas ne mogu niti svoj dom.

Umri od gladi!

Najžalosnije je što nas pljačka tko hoće i koliko. I to sve uz blagoslov vlade koja je to još i ozakonila ne misleći kako da nije bilo branitelja ne bi ni oni imali svoje udobne fotelje. Izdali su vlastiti narod koji se borio, krvario, ginuo za slobodu, dok su oni pobjegli.

– Najžalosnije je što oni koji su pošteno radili gladuju i imaju ovr­he, jer im mirovine ne pokrivaju sve namete. Neće dići mirovi­ne jer se tako najlakše riješe penzionera. Umiru od gladi ako u kantama za smeće ne nađu boca za prodaju. Postoje i oni koji jednostavno jedu otpatke.

– Poslodavci (čast iznimkama) ne uplaćuju redovito u mirovinski fond, tako da je pitanje koliko dugo budemo dobivali i ovakve mizerne crkavice – takozvane mirovine. Mirovinski nema para. Država se ponovo mora zadužiti, a više nema čime garantira­ti povrat dugova. Naše današnje mirovine će otplaćivati naši prapraunuci.

– Imamo mi europske standarde. Postavila ih je Marija Terezija. Pošto su naši umirovljenici tradicionalan narod, vladajući taj standard neće mijenjati kako ne bi uznemirili ionako uznemire­ne umirovljenike.

…jer je u HR starost tako tužna

– Zato što je sramotno da netko tko odradi svoj radni vijek pošteno i savjesno ne može živjeti od mirovine. Kad kažem živjeti, mislim da bi umirovljenik svakako trebao, bez pomoći djece ili socijalne skrbi, imati dovoljno za podmirivanje životnih troškova (režija, hrane, higijenskih potrepština, lijekova ako su mu potrebni).

Jednom je jedna ministrica u nekoj od prošlih hrvatskih vlada rekla da je za dostojnu starost dovoljno 1.500 kuna mjesečno, ali nije precizirala misli li pri tom na džeparac ili bi se sa tih moćnih 1.500 kuna trebali pokriti svi životni troškovi. Ali da ne duljim, svoj sam potpis stavila jer znam koliko je novca dovolj­no za skroman život, a mirovine koje prima velika većina hr­vatskih umirovljenika dostatne su ili za režije ili za hranu… pa moramo odlučiti čega ćemo se odreći.

– Teško i sramotno je živjeti sa mirovinama koje imamo suprug i ja.

– I sama sam jedna od većine na rubu.

– Zato što sam u invalidskoj mirovini i ona iznosi 1.137 kuna.

– Zašto? Zato sto mi je na vrh glave bogatih političara koji ne­maju pojma kako je živjeti sa 1.500 kuna i manje mjesečno. Svima u vlasti i Saboru treba dati 2.500 kuna mjesečno, oduzet im sve povlastice i za samo pola godine bi drugačije mislili.

Vratite mi harač!

– Potpisala sam je iz nekoliko razloga – jedan je da sam ja poš­teno odradila 35 godina na vrlo odgovornom poslu, stekla pravo na starosnu mirovinu koja je bila u početku besramno mala, a kada je nakon nekoliko godina dosegla nekih 3.002 kn, bivša premijerka Kosor uzela mi je 300 kuna njenog slav­nog „harača” za koji je rekla da je privremeni, no do danas nisam dobila svoj pošteno zarađeni novac nazad i nikada ga niti neću dobiti. Mislim da je to krajnje nepošteno, ali naža­lost istinito!

– Trenutno stanje izračuna i isplata mirovina je katastrofalno. S ovakvim mirovinskim sustavom umirovljenici nemaju što traži­ti u EU osim smrti od gladi.

– Zato jer je moja mirovina manja od 2.000 kn i zato što ja nisam jedina, jer ima ljudi koji imaju i manje od mene.

– Moja mirovina je 1.135 kuna i teško mi je.

– Potpisala sam zato jer je sramotno da naši penzići žive sa 2.000 kn i manje; od toga plaćaju režije, hranu, lijekove…je li to uopće moguće?

– Da i meni bude danas-sutra bolje.

Upravo zato sto su od nas napravili sirotinju, a dostojanstveno i pošteno smo odradili naš radni vijek. Nepravilnim i nepošte­nim obračunima naše mirovine sveli su nas na bijedu.

Moja mama šuti i trpi

– Kad sam došla u banku pitati za manji kratkoročni kredit, a tada sam imala minimalac od 2.500 kn neto, u Zagrebačkoj banci su mi odmah rekli da to nije „plaća” – to su primanja u kategoriji socijalne pomoći, pa na to ne mogu dobiti ni najmanji kredit. A što je onda mirovina od 1.500 kn koju pri­ma moja majka?

– Potpisao sam ovu peticiju jer sam otišao u invalidsku mi­rovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (premos- nica ugrađena u lijevoj nozi), a mirovina mi je 1.701 kn. Da li je to dovoljno za život?

– Jer znam kako je živjeti sa 1.400 kn mirovine, plaćat reži­je, a nemati novaca ni za otići doktoru na kontrolu. Danas je luksuz biti bolestan.

– Zato jer se slažem sa svime u peticiji što je napisano. Zato jer je moja mama uzela grožđe od trgovca koji ga je imao namjeru baciti jer je kiselo. Tad sam prvi put shvatila koliko joj je teško, a nikad se ne žali. Šuti i trpi. Jede poparu po par dana, jer nema para da kupi nešto drugo. Sad živim s njom pa je malo lakše. Ali ni ja bas nemam, jedan sin na faksu, drugi srednjoškolac, a muž je bivši. Ipak nam je zajedno la­kše.

– Imam udrugu za skrb o starim i nemoćnim osobama na oto­ku Braču. Radim kao volonter ovaj posao 20 miseci, svako­ga dana se susrićem sa raznim životnim pričama starih; a općine, njihovi načelnici su katastrofa za suradnju, a ljudi gladuju, ljudi nemaju za lijekove…naprosto nemaju za nor­malan život. Zar nije ovo sramota? A svi mi gremo u godi- ne…u starost.

Zato što svatko ima pravo na dostojan život, pravo na miro­vinu je jedno od osnovnih ljudskih prava, i nebitno radio ili ne tijekom života, trebaš imati pravo na nekakvu mirovinu i na zdravstveno osiguranje…

Siromaštvo je sramotno!

– Zato jer za 32 godine rada imam penziju od 1.500 kuna. Ža­losno i jadno. Kako preživit, pitala bi ove i Saboru.

– Zato što želim da svi dostojno živimo ovaj život jer na to ima­mo pravo.

– Jer imam mirovinu 2.200kn nakon skoro 40 godina staža i VŠSI

– Svaka osoba ima pravo na dobar život u jesen života.

– Zato što je starost teška sama po sebi.

– Naša mirovina je sramotna! I nije pravedno raspodijeljena! Ako je teško u državi, onda moramo teret nositi svil Ne mogu bit tolike razlike u penziji i točkal

– Zato što mi majka ne može dostojno živjeti s mirovinom do 2.000 kn. Sramotno.

– Sama sam u mirovini sa 67 godina, bolesna. Zar mi još treba siromaštvo? Gomile ljudi su radili cijeli radni vijek, primali pla­će već prema vremenu u kojem su radili. Od svoje mirovine ne mogu preživjeti, posebice žene koje se ne snađu u dodatnim poslovima, a ako su stare, nitko ih ni neće.

– Zato što mislim da je sramota da društvo dozvoljava ovakav ponižavajući odnos prema umirovljenicima. Krajnje je vrijeme da se njihov materijalni status promijeni!

– Svaki čovjek treba imati dostojnu starost. Ako nije uspio ra­dom si osigurati dostojnu starost, država im to mora osigurati.

– Jer sam i sam umirovljenik i iz prve ruke znam što to znači imati malu mirovinu!

Osvijestimo koliko smo siromašni!

– Htjela bih da i ti jadni ljudi, koji su cijeli radni vijek radili, u sta­rim i bolesnim danima imaju za kruh i za lijekove. Na voće su ionako već zaboravili.

Nemoguće je preživjeti mjesec sa 2.500 kn, zbog visokih re­žija, skupih namirnica, lijekova itd. Bojim se pomisliti kako je tek onima s nižom mirovinom, a većina ih ima manje od pros­ječne. Mi smo to uredno zaradili, a umrijet ćemo u dužničkom ropstvu. Najprije valja odrediti minimalnu plaću, a onda i mi­rovine usklađivati po tome automatski!

– Zato što smatram da stariji ljudi ne žive dostojanstveno u Hr­vatskoj s obzirom da su dali život za Hrvatsku samim tim što su državljani RH i što su svoj radni vijek pošteno odradili i sad su zaslužili da dostojanstveno provedu svoju starost, a ne da kopaju po smeću da bi preživjeli.

– Zato što sam sa višom stručnom spremom nakon 31 godi­nu staža, radeći u propaloj firmi, morala u prijevremenu mi­rovinu koja je danas 1.800 kn. Živim sama i podstanar sam, ali ne ispunjavam uvjete za nikakvu pomoć jer imam miro­vinu. Što reći – kad platim stan ostane mi 300 kn, a živim čisteći i čuvajući starije osobe i sve to ide nekako, ali što kad ja ostarim toliko da neću moći raditi i kad više ne nađ­em posla?

– Potpisujem peticiju zato što želim podići svijest o siromašt­vu među umirovljenicima. Sutra će mnogi od vas mladih, ko­ji danas radite i mislite da se to vas ne tiče, biti umirovljeni­ci. Nedostojno čovjeka je živjeti ovako kako većina um­irovljenika živi, to je upravo proces RAZČOVJEČAVANJA. U Hrvatskoj se svi sjete umirovljenika samo jednom u četiri go­dine – kod izbora. Onda im obično obećaju ono što svaki um­irovljenik želi, a to je „dostojan život” – no ubrzo okreću leđa i ne mare više za tu populaciju. To je jako žalosno i jako sra­motno.

Zima bez grijanja

Mirovina mi kratka za životne svakodnevne troškove, a puto­vanja i godišnji odmor mogu samo sanjati. A neki koji u miro­vinski fond nisu uplatili ni kune, iz njega imaju krasne mirovi­ne, dabogda crkli čim prije. Hvala.

– Pišem umjesto susjede, uz njeno odobrenje. Ima mirovinu oko 860 kn, i od toga mora platiti režije, bila je na dvije ope­racije sada će morati opet; mora nadoplaćivati lijekove i biti na dijetalnoj hrani a svi znamo da je takva hrana još skup­lja. Nije imala za drva, a uprava grada joj je 24. ovog mjese­ca dodijelila drva, te je ove jeseni prvi put naložila. Ima kćer­ku i unuka koji su nažalost nezaposleni i ne mogu joj nikako pomoći, a nemaju nikakva prava na socijalnu pomoć jer su radno sposobni, a to što se nemaju gdje zaposliti, nema ve­ze. Žive u malom gradu gdje, ako nemaš vezu, nemaš ni po­sao, iako su uistinu voljni raditi. Pa kako da sami pomognu majci i baki? Baš me zanima da li je u Saboru i ministarstvi­ma sezona grijanja počela kad i mojoj susjedi i jesu li isti ta­ko bili bez grijanja sve do 24. studenoga u svojim stanovima i uredima?

– Zato što se Vlada RH čija je obveza služiti građanima, otuđila od njih i zato što ti isti ugroženi penzići možda progledaju i pri­paze za koga će glasati.

– Ako dijaspora ima pravo glasati o tomu tko će odlučivati kako da mi u Lijepoj našoj živimo ili preživljavamo, neka onda uzmu obvezu i pomagati sirotinju. Dočekuju političare uz svečane večere, a pojma nemaju kako se ti isti političari odnose prema ljudima od čijih korijena potječe i dijaspora. Zato ovim putem molim sve ljude dobra srca, a imaju mogućnost, neka obavi­jeste sve hrvatske zajednice ma gdje god bile koliko veliko si­romaštvo starih vlada u njihovoj domovini. Nismo imali svi sre­će otići za boljim životom.

Kako probuditi spavače?

Mirovina ne smije biti vrijeme čekanja na smrt, nego vrijeme zasluženog odmora. Starost zaslužuje dostojanstvo, a ne siro­maštvo! Mladost brzo prođe, a jednog se jutra probudimo um­orni, sami i … gladni. U vrijeme berbe red je ubrati plod dugogodišnjeg truda, a ne sijati… Želim svim srcem da ova petici­ja, probudi spavače.

– Predivne riječi. Da, u pravu ste, najvažnije je probuditi spava­če. Tako smo naučili stajati ukopani u mjestu, ne reagirati, ne buniti se, pa čak toliko potisnuti da više ne razaznajemo isti­nu. Mi stari!

– Strašno je biti siromašan, i to u mirovini. Kad više nemaš šan­su zaraditi.

3.000 kn? Suprug je u mirovini i ima 2.400 kn. Ja sam neza­poslena ne svojom krivnjom, a sin je srednjoškolac. Ako pla­tim režije, nemam za hranu, a kamo li sinu za gablec. Suprug je hrvatski branitelj bez vojne mirovine. Što mislite kome je potrebnija pomoć? Budite pošteni pa objavite svoje mišlje­nje. Ministarstvo g. Marasa odbilo mu je za stipendiju, iako je sin upisao deficitarno zanimanje. Valjda jer nismo „cigići” već Hrvati. Nemamo prava na ama baš ikakvu pomoć, samo su me šetali od uprave grada, preko centra za socijalnu skrb, do županije pa ministarstva obrtništva i tako u nekoliko krugova. Sin mi počinje s praksom u 7 sati, tamo dobije gablec, i s ti­me je do 20 sati namiren, dok ne dođe kući gdje pojede kru­ha i krumpira. A vi meni kažete da je jednom penziću 3.000 kn malo! Jučer su mi isključili struju i s time sam ostala i bez vode, jer nisam priključena na gradski vodovod. Ovaj mobitel na koji sada pišem, napunila sam kod susjeda. Molim vas ko­mentirajte moju situaciju, da čujem vaše mišljenje. Napomi­njem da sin do škole ima oko 6 km i ide pješice ili biciklom po svim vremenskim uvjetima, jer nemamo auto, a na školski prijevoz nemamo pravo, jer živimo u gradu. Torba s udžbeni­cima je preteška, a moj sin ima oštećenu kralježnicu i popije brufen od 600 mg da može u školu. Uz to sve je odličan uče­nik. Stavite se u tu situaciju pa komentirajte. Sa ovom petici­jom ste mi rasparali dušu i srce. Ipak, mirovine se svakako moraju povećati, ali ne po postotku. Jer zbog povećanja po postotku dolazi do sve veće razlike u visini mirovina. Posta­jemo sve nejednakiji.

– Starost traži razumijevanje i poštovanje, a ne brigu za komad kruha.

Vratite pravo na pristojan život

– Zato jer svi zaslužujemo jednaka prava na pristojan život.

– Jer imam 1.650 kuna sa 36 godina radnog staža, a nemam ni za kruh.

– Jer smatram da je to jako ugrožena populacija u današnjoj Hr­vatskoj…

– Zato što sam ostala bez posla 1993. s visokom stručnom spre­mom, radila povremeno i skupila 27 godina radnog staža, otiš­la u starosnu koja iznosi 1.600 plus dodatak, a to je ukupno 2.000 kn. Žalosno je to, jer neki nisu imali ni dana radnog staža, a imaju mirovinu 5.000. Nije se smjelo dirati u mirovin­ski radnički fond.

– A što je s nama koji smo mlađi od 65 godina i imamo mirovinu manju od 1.500 kn?

– Moja je mirovina 1.367 kn. Kad mi oduzmu mi ovrhu, dobijem 880 kuna. Niti jedan od moja dva sina ne radi, a tu su još sna­ha i unuka. Nemam nikakvih prava, pa vas pitam kako preži­vjeti?

– Zato jer nije dobro društvo koje ne brine o starim ljudima i djeci.

Zato što imam 55 godina i 36 godina staža, a dobivam mini- malac i preživljavam skupljajući boce, papir i ostalo. Hrvatski sam branitelj. Često nemam što za jesti, režije plaćam po opomenama, jedan mjesec struju, drugi RTV pretplatu, treći vodu. Mislim da je sramota da čovjek ne može pristojno živ­jeti od svog rada. Minimalne plaće i mirovine bi se trebale obračunavati na bazi realnih životnih troškova.

Stari kao teret

– Samohrana sam majka i jedva preživljavam sa mirovinom ko­ju imam od pokojnog supruga, a uz nju uzdržavam i petero djece, tako da mislim da su mirovine svih nas umirovljenika sramota, a pogotovo onih koji uz sve izdatke imaju i djecu u srednjim školama.

– Zbog tate, koji jedva živi od penzije, a živi u garsonijeri, zbog sebe jer ne radim već 2 godine…vjerovatno bu meni još i go­re, ak’ će uopće postojati pojam penzija u nekoj skoroj buduć­nosti.

– Sramota je da ljudi koji su odradili svoj radni vijek, koji su iz­dvajali za svoju mirovinu, danas ne mogu od toga preživjeti!

– Starije ljude gledaju kao teret! Strpali bi ih u grob žive, da se domognu onog što su desetljećima stvarali. cijene rastu, a mi- rovinice stoje! Mislite da to u svijetu ne znaju? Vidi se da ne poštujemo svoje stare.

– Zato što mi je mirovina 1.614 kn.

– Zato što mi mirovina nije dostatna za normalan život. Pod tim podrazumijevam plaćanje režija za stan od 28 kvadrata, grijanje, hranu. Nemoguće je otići u kino, kazalište ili ne daj Bože – koncert, a o Jadranskom moru mogu samo sanjati. Zato što se osjećam kao građanin drugog reda jer zbog ma­le mirovine ne mogu ni kredit podići u banci. Kažu da mi za život mora ostati 2.000 i nešto, a mirovina 1.740. Zato što sam siromašna. Ali samo u novcu. Bogata sam duhom i ne­će me slomiti.

– Potpisala sam peticiju zato što su stare osobe, uz djecu, naj­ranjivija skupina.

I ja sam, nažalost, već silom prilika umirovljenica, po pokoj­nom suprugu, jer sa 55 godina me nitko neće zaposliti. A mi­rovina mi je nešto veća od 1.600,kuna. Nakon ovrhe dobijem ni 1.100,kn. Da li se to može nazvati životom? Gdje su moje pare?

– Ja sam 32 godine izdvajala za svoju penziju. Skupilo se o oko 450.000 kn bez kamata, a sad me sram reci kolika mi je pen­zija. Gdje je nestao moj novac?

– Žalosno je da hrvatski umirovljenici (velika većina) ne mogu pristojno, bolje reći skromno, živjeti od svoje mirovine. Zašto se ne bi uskladile, npr. da bude standardizirana – za isto za­nimanje, isti staž – ista mirovina, a ne ovakve ogromne razli­ke?!

– Nitko ne bi trebao živjeti u siromaštvu, a starije osobe oso­bito, jer je većina bolesna i nesposobna adekvatno se brinu­ti o sebi.

– Hvala za peticiju. Svakodnevno gledam siromahe koji kopaju po kantama smeća za pet ambalažu i beskućnike koji prodaju časopis „Ulične svjetiljke” kako bi preživjeli. Nedopustivo je da naša država ne brine o starijim građanima, smatram to zloči­nom i potrebno je učiniti sve što se može kako bi se siromaš­nim starijim građanima omogućio život dostojan čovjeka.

– Stariji ljudi zaslužuju i trebaju dobiti život sa više dosto­janstva!

Tijekom ove nove Hrvatske dogodila nam se besprimjerna pljačka pod vodstvom prvog predsjednika i njegove mafije. Ta se pljačka i umanjivanje vrijednosti minuloga rada nasta­vila i dalje, pa je i takozvani drugi mirovinski stup ispao pljačka. I sve će se nastaviti dok se ova naša nazovi država ne oslobodi mafije, bilo lijeve bilo desne. Gamad i ljudski iz­rodi ostaju i dalje na vlasti. Sindikati i udruge nemaju nikak­ve svrhe osim kontinuiranog zbrinjavanja njihovog vodstva. Što su ti ljudi? Pa uglavnom rudimentarni ostaci našega dru­štva isplivali u ratna vremena na površinu poput govana na poplavi. Ne znam hoće li ova peticija imati uspjeha, ali do­bro znam da nikakve peticije više ne pomažu, jer nitko živ ih ne čita, niti sluša.

PETICIJA ONLINE! Pratite i Facebook stranicu peticije!

Svoj glas protiv siromaštva starijih može svatko dati i ONLINE, putem in­terneta. Glasajte protiv siromaštva na web stranici SUH-a: http://www.suh.hr/ Glasajte i na:

http://www.peticija24.com/signatures/glasam_protiv_siromatva_starijih_osoba/

Dnevno možete pratiti Facebook stra­nicu Peticije na ovoj adresi: https://www.facebook.com/Peticija-Protiv-Siroma%C5%A1tva-Starijih-Osoba-1023996364318823/?ref=ts&fref=ts