U posljednje vrijeme u bliskoj okolini, u obiteljima mojih prijatelja i rođaka, dogodilo se mnogo umiranja njihovih bližnjih. Pohodila sam tako mnogo ispraćaja s ovoga svijeta. Svi ti ispraćaji bili su tako isti – a opet tako posebni. Često su odavali značajke osobnosti preminule osobe, a u većini slučajeva, sve je bilo prema posljednjoj želji umrlog.
Posljednji ispraćaj prema želji umrlog je u svakom slučaju odraz njegove osobnosti i načina života, ali i odnosa prema članovima obitelji, suradnicima i prijateljima.
Generalka za baku
Priče koje pokazuju svu neobičnost želja nisu izmišljene: ispričali su mi ih suradnici ili prijatelji, a neke sam i sama čula od stvarnih osoba, od kojih su neke bile u posljednjim trenucima života, dok su druge bile relativno mlade.
Baka jedne gospođe je svoje mlađe ukućane detaljno uputila kako želi da izgleda odar na koji će je položiti, što želi da joj odjenu… Ne vjerujući prisutnima da su sve dobro shvatili, naredila je da urede veliki kuhinjski stol, sama je odjenula crnu svilenu haljinu i obula cipele koje je po mjeri naručiteljice napravio ondašnji (sada blagopočivajući) poznati zagrebački postolar gospon Puh iz stare Vlaške vu- lice. Legla je na stol, prisutne dame su joj morale namjestiti haljinu, prekrižila je ruke u koje su joj po propisu namjestili krunicu. Pored uzglavlja stajala su dva visoka drvena stalka, a na njima dva velika tegla s velikim asparagusima. U svijećnjacima su gorjele svijeće, a ogledala u sobi bila su zastrta crnim platnenim pokrovom. Prisutni, osobito djeca nisu mogli zadržati smjeh pa se i baka samazadovolj- no nasmiješila i zaključila da je sve jako dobro izrežirala i da će sve biti „kako Bog zapovijeda”. Sad može umrijeti. No poživjela je ona sretno s bližnjima još dosta godina. Što reći o baki? To je osoba strogo i tradicionalno odgojena, žena potisnutih emocija koja je živjela poštujući tradiciju i obitelj iznad svega i služeći im do kraja.
Druga je priča je o gospodinu koji je radio u jednoj našoj nekad velikoj, a sada još uvijek značajnoj prehrambenoj industriji. Živio je sam i nije imao obitelj koja bi mu organizirala sprovod, pa je odlučio sam to učiniti, kako bi uz sve ostalo vidio i tko će sve doći na posljednji ispraćaj. Ni sada bivši kolege s posla (koji su mi ispričali priču) ne znaju kako je uspio organizirati svoj pravi sprovod. No iz tvornice su došla trojica kolega, pa je bio jako razočaran. I mnogi su se tada sigurno razočarali, shvativši kako se događa da čovjek tu pored nas živi sam, umire sam i odlazi na posljednje počivalište sam. Nitko za njim ne tuguje a rijetki ga se sjete u nekim neobičnim okolnostima, ponekoj neobičnoj priči. Vjerujem da je bilo onih koji su ga poznavali i koji su zažalili što onda nisu otišli.
Grobnica i popevke
Vjerujem da je danas drugo vrijeme i da su drugi običaji. U Zagrebu najveći broj umrlih ima ispraćaj na krematoriju. Ni dva ispraćaja nisu ni približno slična, iako nam se na prvi pogled, dok naručujemo hoćemo li koristiti veliku ili malu dvoranu čini da su to samo dvije mogućnosti, ali ako k tome dodamo hoće li obred voditi svećenik i koje će vjere biti, već se multipliciraju mogućnosti Biramo vrstu glazbe koja će pratiti obred, pitaju nas koliko rodbine će stajati uz odar, hoće li biti oproštajnih govora ili počasna straža, koliko je star umrli i niz detalja koji na koncu čine upravo te različitosti.
Najčešće svatko od nas još za života odredi kakav sprovod želi imati. Netko želi zadiviti svijet sjajnim sprovodom, želi da ga pamte po ispraćaju u vječnost, raskoši lijesa i ljepoti cvjetnog aranžmana, broju vijenaca, odabranoj glazbi. Takve osobe za života uštede novce i ostave rodbini da ih se sahrani prema njihovim željama. Bila sam na sprovodu osamljenog čovjeka koji je bio podstanar i živio je vrlo skromno, a mi susjedi i poznanici o njemu nismo znali gotovo ništa. Njegov ispraćaj iz mrtvačnice na Mirogoju odveo nas je do velebne grobnice sa spomenikom od crnog mramora i uklesanim njegovim imenom i datumom rođenja, pa je samo još trebalo upisati datum njegove smrti. Obred su vodila tri svećenika i svirala je vatrogasna kapela iz Zagorja odakle je susjed bio rodom. Na ispraćaju je bilo čak pedesetak ljudi koji su gotovo svi pohrlili u obližnji restoran da se malo druže i da se svakako sjete zajedničkog djetinjstva u Zagorju. Sigurno će dugo pamtiti umrloga ne po njegovim uspjesima u životu, nego po gala sprovodu. I eto tako neki nas iznenade poslije smrti. Bio je običan, pomalo nevidljiv za života, a velik po smrti.
Pitala sam neke moje prijatelje i poznanike kakav sprovod žele. Nekoliko ih je reklo da o tome još nisu ozbiljno razmišljali i u šali dodalo da im se još ne umire. Jedna gospođa je rekla da bi najviše voljela da joj na sprovodu pjeva dalmatinska klapa, a druga da joj pjeva muški oktet. Činilo mi se da svaka misli da će ona sve čuti i da bira glazbu za svoje zadovoljstvo. S takvim mislima čini mi se da nam se i smrt čini manje tužnom, a odlazak iz ovog svijeta manje zastrašujući. Jedan suradnik mi je rekao da on želi da mu sviraju i pjevaju na sprovodu tamburaši, a onda da za društvo obitelj napravi tulum. Jedna gospođa želi da joj uz odar na Krematoriju stoje dva časnika Bokeljske mornarice u odorama i svira kolo sv. Tripuna. I tako, koliko ljudi toliko i različitih želja, kao i u životu. I u smrti smo posebni i svoji.
Pepeo – moru!
Moja najbolja prijateljica posljednje godine života živjela je u drugom gradu. Viđale smo se povremeno, često čule telefonom. Znala sam da je neizlječivo bolesna, no ona to nije prihvaćala kao ni potrebnu, adekvatnu terapiju. Jednog dana me pozvala da dođem da se oprostimo. Otišla sam autobusom i zatekla je u krevetu iz kojeg nije ustajala. Bila je jako umorna, a ja sam samo sjedila kraj nje, s „knedlom” u grlu i skrivala suze. Nisam mogla govoriti, a nisam ni htjela narušavati svetu tišinu. I tako je prošlo nekoliko sati. Kroz njen vrt sam otišla dolje do mora i isplakala moje „more“ suza. To je bio moj oproštaj s njom. Ona je tiho umirala. Za nekoliko dana otišla je u „vječna lovišta”, a njen su pepeo prosuli u more.
Važno dopustiti ljudima da se s vama oproste. Pripremite se za smrt prije njenog dolaska. Recite okolini svoje želje. Imate ne samo pravo, već i dužnost spram ljudi koji vas vole i poštuju omogućiti im da se s vama oproste. Ključ besmrtnosti je živjeti život vrijedan sjećanja kroz one koji ostaju još neko vrijeme na ovome svijetu, jer tako i vi nastavljate živjeti.
