Kada smo, još prije tri godine, krenuli u otvorenu ofenzivu protiv sve učestalije pojave ekonomske zloupotrebe starijih osoba, namjera nam je bila što jače senzibilizi- rati javnost na pojavne oblike zloupotrebe instrumentarija obveznog prava kao što su ugovor doživotnom i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, ugovor o darovanju itd. Ujedno smo željeli upozoriti starije osobe na potencijalnu opasnost koja vreba na njihovu imovinu od strane uvježbanih lovaca, gotovo profesionaliziranih u grabežu imovine starijih osoba.
Posebno smo upozoravali na poguban ugovor o dosmrtnom uzdržavanju potpisom kojeg je davatelj uzdržavanja stjecao mogućnost momentalnog transfera imovine uzdržavane osobe, a i na ništa manje opasan ugovor o doživotnom uzdržavanju gdje se transfer imovine samo odgađa do smrti uzdržavanog. Brojni primjeri zlouporaba često su od strane starijih osoba prijavljivani našem Pravnom savjetovalištu, ali nažalost tek nakon što su ugovori potpisani i solemnizirani od strane javnih bilježnika, tako da je mogućnost njihova raskida bila moguća samo sudskim putem. Obzirom na životnu dob uzdržavane osobe, kao i na dužinu trajanja sudskog postupka, raskid je praktično nemoguće ostvariti.
Volja bez informacije?
Starije osobe, uostalom kao i većina građana, zapravo ne razlikuju dosmrtno i doživotno uzdržavanje, čemu na ruku ide i vrlo sličan naziv. Tako oni potpišu ugovor na nagovor člana obitelji ili neke osobe iz sustava (pravnog, socijalnog, zdravstvenog…), uvjereni da su do kraja života vlasnici svoje nekretnine, no ako ih uzdrž- avatelj ne uzdržava ili dođe do sukoba, odjednom otkriju da su prevareni. Zapravo, riječ i jest o prijevari, jer im najčešće uzdržavatelj nije izravno rekao kako će odmah imovinu prenijeti na sebe ili staviti plombu u zemljišnim knjigama, a najgore je što im javni bilježnici samo pročitaju ugovor, bez trans- parentnog pojašnjenja govornim jezikom da prestaju biti vlasnicima svoje nekretnine.
Najgore je kad dosmrtni ugovor potpišu osobe koje i isele iz svoje nekretnine, poput jednog bračnog para koji je odlučio preseliti u jedan privatni dom, jer supruga nije mogla brinuti o suprugu nakon operacije kad je postao praktički nepokretan. Nakon kratkog vremena, u početku vrlo ljubazni vlasnici doma, počeli su ih zanemarivati, suprug je dobio dekubi- tus, hrana je bila oskudna, te je bračni par odlučio vratiti se u svoj stan i nekako organizirati. Tada su otkrili da je stan prodan i odlučili su se na – dosmrtnu šutnju, u strahu da im ne bi bilo još gore. Njihov strah ih je onemogućio i da podnesu tužbu. Strah i novac. Naime, svoje niske mirovine su također dijelom plaćali u dom, te su ostali zarobljenici vlastite greške. Zapravo, prijevare.
Legalna otimačina
Brojni takvi slučajevi ponukali su SUH-a da još 16. veljače 2013. godine pokrene u Ministarstvu pravosuđa inicijativu za izmjenom i dopunom Zakona o obveznim odnosima, kojom se odlučno zatražilo ukidanje instituta ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jer se isti u praksi dokazano potvrdio kao legalni instrument za brzo i efikasno otimanje imovine starijih osoba.
Za ugovor o doživotnom uzdržavanju tražili smo izmjene i dopune koje su se odnosile na interpolaciju uloge centra za socijalnu skrb prilikom sklapanje ugovora, uvođenje Registra sklopljenih ugovora o doživotnom uzdržavanju, ograničavanju broja sklopljenih ugovora i sl.
Odgovor nadležnog ministarstva iznenadio nas je, kako brzinom, tako i sadržajem. Naime, odbijenicu su zasnovali na forma- lističkom pristupu. Sve se svelo na konstataciju kako je prilikom sklapanja ugovora primarna autonomija volje stranaka, te da miješanje u ugovorne odnose nije prihvatljivo. Značili da ako netko potpiše dosmrtni ugovor u kojem se ne preciziraju obveze na strani uzdržavatelja, a javni bilježnik to blagoslovi, državu ne bi trebalo biti briga? Zašto onda ipak štite osobe koje su prevarene kreditima sa zelenaškim kamatama, ili zašto je Hrvatski sabor donio zakon kojim spašava žrtve kredita u Švicarcima? Ministar Orsat Milje- nić valjda i dalje osobno smatra kako im treba biti kako su slobodnom voljom potpisali. Nisu li informacija i savjetovanje pretpostavka slobodne volje?
Pogotovo je čudno obrazloženje Ministarstva da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju egzistirao kao neimenovani ugovor i prije 2006. godine, te da je njegovim uvođenjem u pravni sustav, taj neimenovani ugovor postao legalni imenovani ugovor. Također Ministarstvo tvrdi kako su obje vrste ugovora našle svoju potvrdu u praksi te nema razloga za njihovu promjenu. Baš ležerno tumačenje. Primjerice, danas imamo rad na crno, i sad bismo mogli legalizirati taj rad tako da se ne kažnjava, pa bi neki radili uz plaćanje doprinosa, a neki bez toga? Možemo li tvrditi da je normalno nešto što je postojalo kao nelegalno, možemo li to nešto pretvoriti u legalno bez dodatne supstance?
Nekretninska štednja
Takvo stajalište Ministarstva pravosuđa, a prvenstveno potreba zaštite od zloupotrebe i zanemarivanja te zlostavljanja starijih osoba, rezultirala je odlukom SUH-a da pokrene projekt pod nazivom „Zaustavimo zloupotrebu starijih osoba“ u okviru kojeg je snimljen dramatičan video film i tiskan letak, te su u vremenu od 21.1.-1.4.2015. godine održane javne tribine i radionice u Zagrebu, Puli, Osijeku i Splitu sa ciljem edukacije više od 200 aktivista, koji su stečena saznanja nastavili prenositi u svoje podružnice i na javnim predavanjima. Naročito su ocijenjene uspješnima radionice sa simulacijom situacija vezanih uz sklapanje ugovora. Projekt je vrlo kvalitetno popraćen u lokalnim, regionalnim, pa i nacionalnim medijima, a dijelom je realiziran i u suradnji s lokalnim vlastima.
Osviještenost javnosti, a osobito potencijalnih žrtava je porasla. U Pravno savjetovalište SUH-a dolazilo je dnevno sve više osoba, koje još nisu postale žrtvama zloupotreba i prijevara, već su se preventivno željeli informirati i zaštiti prije nego što odluče na koji će način organizirati skrb u svojoj starosti. Za Hrvatsku je karakteristična tzv. nekretninska mirovinska štednja, kako zbog otkupa društvenih stanova od strane njihovih stanara, a to je danas poglavito starija populacija, tako i zbog svojedobnog vala gradnje drugog doma šezdesetih godina, čiji su vlasnici također većinom starije osobe. S druge strane, zbog vrlo niskih mirovina te izostanka tzv. socijalnih mirovina za one koji ne ostvare pravo na redovitu mirovinu, dolazi do kontrasta da osiromašeni i gladni umirovljenici posjeduju većinsko nekretnin- sko blago. Upravo stoga, jedan od životnih problema s kojima se starije osobe sve češće susreću je rastuće ekonomsko zlostavljanje u obitelji i šire (najčešće ekonomska zloupotreba, praćena psihičkim i fizičkim nasiljem). Takvo se zlostavljanje i zlouporaba odvijaju najčešće izvan oka javnosti i SUH je pridonio da se tek odne- davno prepoznaje i priznaje.
Krivi su i javni bilježnici?
Cilj je SUH-a detektirati sve oblike zlostavljanja i diskriminacije umirovljenika i starijih osoba, poput ekonomskog zlostavljanja, te djelovanjem kroz izravni rad s korisnicima, kroz podizanje javne vidljivosti problema te kroz utjecaj na zakonodavnu praksu, podići razinu javne osviještenosti i sen- zibiliziranosti za društveni položaj starijih osoba. Istodobno je potrebno raditi na osnaživanju ciljane populacije starijih osoba – potencijalnih žrtava, kako bi se izgradili njihovi kapaciteti za uključivanje u procese podizanja razine njihovih prava te zauzimanje ravnopravne i aktivne uloge u društvu.
Kampanja ide dalje. Obogaćen dosadašnjim iskustvom i spoznajama iz stotinjak sudbina zabilježenih u Pravnom savjetovalištu, SUH će ponovo podnijeti inicijativu za izmjenu Zakona o obveznim odnosima, neovisno što je prva inicijativa odbijena. Odbijena je i potpora Ministarstva socijalne politike i mladih za ukidanjem dosmrtnog, a u Ministarstvo pravosuđa odbilo je i preporuku za ukidanjem koju je podnijela u Hrvatskom saboru Pučka pravobraniteljica.
U okviru priprema SUH će održati brainstorming grupe stručnjaka u okviru koje bi se razradili konkretni prijedlozi za izmjenu zakona i praksi. Ostaje beskompromisni stav da se institut ugovora o dos- mrtnom uzdržavanju treba ukinuti jer je isti svojim efektima poguban po interese starijih osoba, a slobodno možemo reći i etički neprihvatljiv, te time i pravno neodrživ.
Kad je riječ o ugovoru o doživotnom uzdržavanju, SUH će tražiti izmjene u smjeru pojačavanja odgovornosti javnih bilježnika odnosno sudaca pred kojima se ugovor solemnizira. Zakoni koji u drugim zemljama reguliraju „darivanje” nekretnine za uzvratnu dugoročnu skrb, vrlo su precizni glede pravnog savjetovanja i sadržaja takvih ugovora. Kod nas to bilježnici doživljavaju kao obvezu glasnog čitanja ugovora pred strankama, te dižu velike pare za činidbu jednaku običnoj ovjeri potpisa.
Kakve izmjene zakona traži SUH
SUH će tražiti i da davatelj uzdržavanja mora prilikom solemni- zacije ugovora o doživotnom predati javnom bilježniku potvrdu da nije kažnjavan za kaznena djela protiv života i tijela te protiv imovine. Razlog za to je činjenica da se u praksi potvrdilo da su davatelji uzdržavanja imali problema sa zakonom, što bi ih trebalo diskvalificirati za pružanje pomoći starijim i nemoćnim osobama, pa čak i bili tuženi za više slučajeva gospodarskog kriminala ili prijevara uzdržavanih osoba.
SUH će tražiti da se uvede i Registar sklopljenih ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer takav ne postoji pa nije moguće utvrditi broj sklopljenih ugovora od strane jednog davatelja uzdržavanja. To su neki prevaranti doživjeli kao propusnicu za masovnu pljačku. Naime, razvili su nerijetko pravu industriju lešinarstva, potpisujući na desetke ugovora, a da ih nitko nije nadzirao u izvršavanju njihove obveze.
Ograničiti broj ugovora o doživotnom uzdržavanju je potrebno, i to na način da jedna fizička osoba kao davatelj uzdržavanja, ne može imati taj status u više od tri ugovora. Naime, nerijetko, pogotovo u privatnim domovima ili kod udomitelja, potpisuje se na desetke ugovora, i vodi pravi biznis. Takvo je ograničenje uneseno i u Zakon o socijalnoj skrbi, a privatnim domovima koji bi se oglašavali ponudom besplatne skrbi za uzvratnu nekretninu, uskraćivali bi dopusnicu za rad. Dakle, ipak se ponešto i poduzimalo, iako se oni prvi koji bi to trebali, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo unutarnjih poslova, uopće se brinu. Ne postoje nikakve statistike, evidencije, podaci. Koga briga za najveću pljačku Hrvata nakon poslijeratne privatizacije?
SUH smatra da bi bilo uputno interpolirati u ulogu centara socijalne skrbi, tako da ih se obveže dati mišljenje prethodno sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju, i to prema prebivalištu potencijalno uzdržavane osobe.
K tome, potrebno je detaljno zakonski razraditi načine na koji bi pravne osobe mogle sklapati vi više ugovora o doživotnom uzdržavanju s osobama koje bi im kao protučinidbu ostavile stan poslije smrti. Jednako tako zanimljiva praksa je osnivanje javnih ustanova za smještaj starijih pri lokalnim samoupravama, te korištenje njihovih stanova za druge socijalne programe.
Do tada preporuka SUH-a: ne potpisujte ugovore o dosmrtnom uzdržavanju, a ako se i odlučite potpisati ugovor o doživotnom uzdržavanju, raspitajte se i u ugovor unesite maksimalno detaljne obveze za uzdržavatelja. U protivnom možete ostati i gladni i žedni, zanemareni i zaboravljeni.
Pišu: Milan Tomičić i Jasna A. Petrović
