Uoči ovogodišnjeg obilježavanja Međunarodnog dana žena, Europska komisija je ponovila svoje čvrsto opredjeljenje za borbu protiv spolnih nejednakosti, posebno naglasivši kako čak 76 posto europskih građana smatra da ta borba treba biti na čelu liste prioriteta. Prema posljednjim podacima Eurostat je potvrdio kako je zarada žene po satu u EU niža za 16,4 posto od muške satnice. Drugim riječima, na svaki euro muškarca, žena zaradi 84 centa.
Godišnje izviješće EK je povuklo kako je nemoguće podcijeniti potencijal 50 posto europske populacije, te da unatoč tome što se ostvario stanoviti progres u spolnoj ravnopravnosti, to je još uvijek nedovršen posao. Žene su i dalje podzastupljene u biznisu i politici, a izložene su i dalje fizičkom i seksualnom nasilju. Vera Jourova, povjerenica EU za pravdu, potrošačka prava i rodnu ravnopravnost, naglasila je kako je to problem broj jedan s kojim se EU mora suočiti.
Ekonomska nezavisnost Vs siromaštvo
Zanimljivi su rezultati ovogodišnje Eurobarometrove ankete, jer čak 91 posto Europljana drži kako je nejednakost muškaraca i žena moguće „popraviti“ tek kreiranjem pravednijeg i poštenijeg društva. Da bi žene bile ravnopravnije, moraju biti i ekonomski nezavisnije. Nadalje, kad je riječ o nasilju nad ženama te razlikama u primanjima, to su dvije top-teme za hitne mjere.
Zanimljivo je, međutim, da posljednjih dekada dolazi do određenih poboljšica glede jaza u plaćama, ali je prestrašno koliko je visok rodni jaz u mirovinama, jer je on dosegao prosjek od čak 39 posto. S obzirom da je danas vjerojatnije da će žena biti više obrazovana od muškarca (npr. više od 60 posto diplomiranih su ženskog spola), ostaje pitanje zbog čega i dalje imaju niža primanja od muškaraca.
No, u europskim zemljama je pitanje rodnog aspekta u donošenju različitih strategija i politika redovito na dnevnom redu, što nije slučaj u Hrvatskoj. Teško je zaboraviti nedavnu raspravu o provedbenom programu Nacionalne strategije za borbu protiv siromaštva, kad je primjedba predstavnice Sindikata umirovljenika Hrvatske kako je potrebno redefinirati različite mjere iz rodnog aspekta, od strane zamjenika ministra rada i mirovinskog sustava Božidara Štubelja stigao komentar s podsmjehom i iskrenim čuđenjem. Potonji nije shvatio zašto bi se uopće tražilo ikakve podatke o ženama i muškarcima, kad je siromaštvo – siromaštvo i treba se boriti protiv njega.
Takva niska razina rodne osviještenosti doista šokira, jer bez detaljne anamneze i identifikacije skupina siromašnih, nije moguće izraditi niti adekvatne mjere za borbu protiv siromaštva. Danas se provode široka marketinška istraživanje da bi se kreirao npr. sapun (okrugli, roza, bio?), a kod nas se mjere politika unificiraju. I tu je tajna njihove neuspješnosti.
Kako priznati neplaćeni rad žena?
Mirovina je zamišljena kao svojevrsna kompenzacije za prethodni rad. Kako su žene velikim dijelom angažirane u području neplaćenog rada, npr. u skrbi o djeci, starijima, invalidima, njihove su mirovine niže i zbog njihovih isprekidanih karijera. Postoji mirovinski sustavi u pravilu ne ugrađuju kompenzacijske mjere za takav rad žena, osim za djecu i u rijetkim zemljama i za skrb o starijima.
Dva su temeljna problema koja su pogoršala položaj žena u mirovini. Naime, nakon što su neke države s javnih prvih stupova mirovinske međugeneracijske solidarnosti skrenule i na mirovinsku štednju drugog stupa ili profesionalne mirovine, to je direktno vodilo ka smanjivanju ženskih mirovina. Poticanje individualne odgovornosti za sigurnost u starosti i privatizacija mirovinskih sustava definitivno šteti slabijima, a to su svi oni, koji poput žena, imaju niža primanja. Čvrsto povezivanje visine mirovine s visinom uplaćenih doprinosa, bez dovoljno snažnih mehanizama solidarnosti i redistributivnosti, štetno je za ženske mirovine.
Kao odgovor demografskim izazovima, mnoge su takozvane države blagostanja otišle ka privatizaciji i marketizaciji mirovina kako bi ojačali njihovu održivost. Privatizacija mirovinskog dohotka vodi s dominantno javnih mirovinskih sustava ka multistupanjskoj arhitekturi financijskih proizvoda izgrađenih kao mahom individualnih ili kompanijskih shema. Sve se usmjerava na logiku tržišta i preostali javni stupovi se nastoje oslabiti. U pozadini svega stoje financijske institucije i bankarska industrija, a žene plaćaju najveći ceh. Liberalna tržišna ekonomija ili čak i neke koordinirane tržišne ekonomije poput Nizozemske ili Švicarske, kao i većina nordijskih zemalja, polako se priklanjaju multipilarnoj strategiji, najčešće na dobrovoljnim modelima, dok su kroz kraće vrijeme post-komunističke zemlje u EU bile navučene na prihvaćanje obveznih drugih mirovinskih stupova kapitalizirane štednje. No ispada da su kratkoročno problemi riješeni takvim modelom, da bi dugoročno stvorili još višu razinu nesigurnosti te socijalne i političke neodrživosti.
U socijalizmu veća ravnopravnost?
Dakle, to da muška penzija iznosi jedan euro, a ženska samo 60 centi, doista je nepojmljivo sramotna činjenica s kojoj se Europska unija suočava tek posljednje tri godine. Autorica ovog teksta pamti kad je kao predsjednica Ženskog komiteta FERPA-e (Europske federacije za umirovljenike i starije osobe) u dvorani Europske komisije izlagala o strašnom jazu između muških i ženskih mirovina, te je generalni tajnik FERPA-e dojurio i inzistirao da se umjesto 40 posto jaz smanji na oko dvadeset posto, jer točnim računicama nije niti želio niti mogao vjerovati.
Ipak, nije u svim zemljama ista priča. U Estoniji (4%), te većini post-socijalističkih zemalja, jaz je daleko manji, dok je u krajnje liberalnim ekonomijama poput Luxembourga (43%) ili Njemačke strašno visok (45%).
Mirovine su važan pokazatelj ekonomske nezavisnosti starijih žena, ali su one, na žalost, najčešće u kategorijama onih s nižim mirovinama. Posljedica je jasna: na jednog siromašnog umirovljenika, dolaze dvije siromašne umirovljenice!
Koji su sve razlozi takvim razlikama? Na prvom mjestu su kraće radne karijere žena zbog skrbi o obitelji, ali i daleko veći broj žena koje se zapošljavaju na tzv. fleksibilnim radnim mjestima. Rad na određeno ili skraćeno vrijeme, niske plaće i manje kvalitetni poslovi. Tu je i problem niske stope zaposlenosti žena i nedostatak mehanizama creditinga (kompenzacije) za neplaćeni rad u skrbi. Privatizacija mirovinskog sustava također je poznat i presudan razlog. Udate žene imaju niže mirovine, kao i one koje imaju više djece. Kako vlade nastoje reducirati proračunske troškove, tako režu davanja za socijalnu zaštitu i redistributivne elemente mirovinskih sustava, npr. smanjuju minimalne mirovine.
Posljedica je poznata u vidu pojačanog siromaštva žena u starijoj dobi, osobito onih koje žive u samačkim domaćinstvima. U Hrvatskoj je poznato da je oko 60 posto žena u takvim domaćinstvima – siromašno.
Kako je moguće skrbiti o starima? Kroz obitelj, tržište ili posredstvom države. U europskim državama dominantan je javni mirovinski stup kroz koji se država obvezuje poduprijeti starije. U nekim je zemljama mirovina u striktnoj relaciji s uplaćenim doprinosima, a u drugima je pravo svih građana. Svakako je važan i model tzv. državne naknade za starost („socijalna penzija“), kakav je bio obećan kroz Plan 21, ali je nažalost elita zaboravila na obećanje. Za žene je, naime, jako važno da mirovinski sustav ima snažan javni mirovinski stup, da postoje i državne penzije, kao i jamstvo minimalne mirovine.
Povratak obitelji?
Iako je došlo do bitnih promjena u strukturi i povezanosti obitelji, neke vlade poput sadašnje u Hrvatskoj, pokušavaju ponovno jezičac na vagi preusmjeriti ka obitelji, pa uvode obvezu osiromašene djece i unuka na skrb o svojim precima, kao i obvezu siromašnih umirovljenika za alimentaciju unucima. Takav model je besmislen, nametnut i trebat će ga dubinski preispitati.
Što je, pak, razlogom da su ženske mirovine toliko niže u nekim zemljama, pa i u Hrvatskoj, koja ima neshvatljivo višu stopu siromaštva starijih, te veći rodni jaz u mirovinama, no što je to u većini postsocijalističkih zemalja. Možemo li dokučiti odgovor? Vrlo vjerojatno da se odgovor krije u neoliberalnim politikama promoviranih od prethodnih vlada, ali i od sadašnje tzv. socijaldemokratske vlade. Da, žene, osobito starije, plaćaju ceh.
Kako smanjiti toliki mirovinski rodni jaz koji starije žene katapultira izravno u siromaštvo? Prvo, niz je mjera potrebno poduzeti u području zaposlenosti, dakle, u radnoj dobi. Žene moraju ostvariti ekonomsku nezavisnost i doseći stopu radne aktivnosti od 75 posto. Vlade moraju razvijati socijalne i fiskalne politike koje neće počivati na obitelji s jednim hraniteljem, već stimulirati rad oba partnera.
Potrebno je osigurati dobro obrazovanje za mlade, kvalitetna i sigurna radna mjesta, što manje skraćenog rada, društveno razvijen sustav skrbi o djeci i usluga, te suzbiti različite oblike diskriminacije žena, osobito onih u fertilnoj dobi kojima prijeti otkaz ukoliko ostanu trudne. Skraćeni rad je temeljni razlog visokog penzijskog jaza u Njemačkoj i Nizozemskoj, Austriji i Luxembourgu (jer u njima 30 do 70 posto žena radi u skraćenom radu).
Kakav mirovinski sustav za žene?
Mnogo toga se mora i može učiniti i u mirovinskim politikama. Na prvom su mjestu minimalne mirovine jer u društvima gdje one postoje u stvarnosti, a ne samo kao hrvatska inačica najniže mirovine, starije žene imaju niže stope siromaštva. Također, zbog žena koje nisu mogle ostvariti mirovine zbog skrbi o djeci i starijim, potrebno je osigurati tzv. socijalne mirovine, kakve imaju brojne zemlje.
Redistributivni elementi u mirovinskih formulama trebali bi oslabiti link između uplaćenih doprinosa i mirovina, pa se takvim modelima podržava umirovljenje na bazi npr. najboljih deset godina, kako je to bilo i u Hrvatskoj ili Švedskoj ili na način da se kompenziraju razdoblja niskih primanja do visine prosječnih.
Za očekivati je da će se u mirovinskim sustavima konačno priznati i neplaćeni rad žena i socijalne usluge koje pružaju u zajednici, pa će se time spriječiti njihovo siromašenje. Kompenzacija za takva razdoblja rada su neophodna i mnoge su države započele izražavati taj udjel rada u svojim budžetima.
Prvi javni mirovinski stup pogoduje ženama. Drugi mirovinski stup kapitalizirane štednje, hajdemo ponoviti, direktno šteti ženama, dovodi ih u siromaštvo i rizičan je za njihovo zdravlje. Neophodno je i imati kvalitetne modele usklađivanja (indeksacija) mirovina, jer i oni najdirektnije utječu na smanjivanje rodnog jaza u penzijama. Dakako, obiteljske mirovine trebaju biti proširene i na razvedene ili vanbračne partnere, a sustavi solidarnosti ojačani.
U protivnom, ako hrvatski političari neće postati rodno osjetljivi i preispitivati svoje politike i iz rodne perspektive, Hrvatska će tonuti u siromaštvo, socijalne, dobne i rodne razlike, a bijeda sijedih glava će biti nešto svakodnevno. (Jasna A. Petrović)
