Državni zavod za statistiku donosi podatke o stopi rizika od siromaštva. Tako je za 2020. godinu ona najmanja u zadnjih 10 godina u općoj populaciji, no u onoj kod osoba starijih od 65 godina je nikad viša, čak 31 posto ih je u riziku od siromaštva, a u jednočlanim kućanstvima čak 52,1 posto. Što smatrate uzrocima za takav trend si- romašenja starijih osoba?
U Hrvatskoj je tzv. „prag rizika od siromaštva”, kao i u EU, postavljen na 60 posto od srednje vrijednosti (medijana) ekvivalentnoga raspoloživog dohotka svih osoba i prema njemu pratimo koliko osoba ima niži ili viši raspoloživi dohodak od tog praga i za osobe ispod praga kažemo da su u „riziku od siromaštva”. Osim kriznih godina između 2011. i 2015. kada je padao prag rizika od siromaštva zbog općeg gospodarskog pada i velike nezaposlenosti (koja je u nekim trenucima obuhvaćala i preko 345.000 osoba u 2013. godini!), u pravilu svake godine taj prag raste jer smo imali dobre gospodarske podatke.
Znamo da je rast mirovina izuzetno spor te stoga nemaju „vidljive” brze koristi od tog gospodarskog rasta. Prag rizika od siromaštva za jednočlano kućanstvo je 2010. godine iznosio 2.132 kune mjesečno, a 2020. godine je iznosio 2.927 kuna. Ako te podatke usporedimo s mirovinama do 3.000 kuna u 2020. godini, vidimo da čak 600.000 umirovljenika je ispod praga rizika od siromaštva i imaju mirovinu manju od 3.000 kuna.
Međutim, prosječan mirovinski staž osoba, koje imaju takve niske mirovine do 1.500 kuna, jako je nizak – imaju prosječno između 15 i 17 godina staža, pa se i u tome krije razlog dijela siromaštva. Također, od 57.335 osoba koje su u 2020. godini primale novčanu socijalnu naknadu za najsiromašnije u Hrvatskoj – zajamčenu minimalnu naknadu – nešto manje od 7.000 su bile osobe starije od 65 godina – i tek nešto više od 1.000 su bili umirovljenici. Drugim riječima, manje od dva posto umirovljenika je primalo socijalnu naknadu za najsiromašnije, što znači da ovise o prihodima drugih članova obitelji ili žive s djecom s prihodima. Unatoč tome što je kod nas poprilično nisko postavljena ljestvica za primanje takve naknade za najsiromašnije (920 kuna za radno nesposobnog samca), zbog oštrih kriterija većina ne ostvaruje to pravo.
Bogatiji sve bogatiji
S obzirom da žene žive duže nego muškarci, u sa- mačkim domaćinstvima starijih od 65 one su velika većina. Žene u prosjeku imaju gotovo 25 posto niže mirovine od muškaraca, a čak 93 posto korisnika obiteljske mirovine su žene. Možete li se složiti s konstatacijom da je došlo do feminizacije staračkog siromaštva? Kako bi se to trebalo i moglo popraviti?
Feminizacija siromaštva je dugotrajno stanje i nije od jučer – djelomično je ona strukturno određeno zbog nepovoljnog položaja žena tijekom života gdje su radile značajno više od muškaraca u sektoru neformalnog i neplaćenog posla (kućanskih poslova), obiteljske poljoprivrede, na poslovima gdje su bile značajno niže plaće, osobito u prerađivačkog industriji, trgovini i uslužnim djelatnostima, kao i sektoru skrbi i obrazovanja, obavljajući poslove medicinskih sestara, učiteljica i odgojiteljica. Ta razlika u zaradi tijekom radnog vijeka u zemljama Europske unije iznosi i do 20 posto u korist muškaraca, a to se odražava i u starosti gdje nakon umirovljenja ta razlika eskponencijalno raste pa je spolno uvjetovana razlika u mirovinama čak 37 %.
Znamo da žene i zbog rođenja djeteta odlaze s tržišta rada, a kao društvo im nismo„olakšali” povratak u kontekstu usluga za djecu i prilagođenih radnih uvjeta, što dovodi do nižih mirovina u starosti. Također, žene ostvaruju manje beneficija na radnim mjestima, zapostavlja ih se u napredovanjima i teže ulaze u neka tradicionalna „muška zanimanja” budući da su ih sami muškarci tako definirali i stereotipno ih održavaju u uskom, muškom krugu. Najvažnije je poticati uključivanje žena na tržište rada.
Ranjiva starost
Siromaštvo ne znači samo borbu za preživljavanje, već sa sobom vuče i drugi niz problema. Osim loše prehrane i utjecaja na fizičko zdravlje, siromaštvo indirektno utječe i na psihičko zdravlje, naime oko 40 posto svih osoba koje si oduzmu život su starije od 65 godina. Nasilje u obitelji prema starijim osobama ima višestruki porast. Koliko svemu tome svoj„doprinos” daje i pandemija koronavirusa?
Već duže vrijeme upozoravamo kako je pandemija samo produbila stare rane koje postoje u našem društvu, bilo da je riječ o materijalnim ili psihološko – duhovnim temama. Mnogi su u pandemiji izgubili bliske osobe, a simptomi osamljenosti i depresije pojačavaju se nakon smrti bračnog partnera ili bliske osobe. Tema smrti nam je teška, izbjegavamo je zbog nelagode ili straha, a pandemija je pokazala kako moramo razgovarati kako bismo smanjili depresiju i osjećaj straha preživjelih članova.
Nažalost, bio je problem i žalovanje kojeg neki nisu mogli napraviti na pravi način zbog umiranja u bolnicama ili ograničenja pri sprovodima. Osim umiranja tijekom pandemije, mnogi su osjetili i osjećaj nepravde u distribuciji bogatstva – naime, istraživanja su pokazala kako u globalnom smislu bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji i taj se jaz povećao tijekom pandemije. Također, zdravi ostaju zdravi i okreću se zdravijim stilovima života, imaju novca i vremena za ulaganje u održavanje zdravlja i prehrane, a bolesni još bolesniji budući da nemaju vremena niti novca za pravilnu prehranu, ili ulaganja u zdravlje.
Koliko vaša Mreža skreće pozornost dobnoj osnovi siromaštva i što ste po tom pitanju dosad poduzimali?
U svome radu redovito pratimo nekoliko pokazatelja koji su nam važni za analize i donošenje preporuka kao i javnog zagovaranja prava ranjivih skupina, npr. pratimo dob, spol, brojnost kućanstva, ovisne članove (npr. djecu), invaliditet osobe, mjesto stanovanja, radni status, obrazovanje i niz drugih pokazatelja koje imamo na raspolaganju, a koji nam mogu reći kako pojedine mjere socijalne politike utječu na njih i na što bismo trebali posebno skrenuti pozornost.
Zanimaju nas „jazovi” koji nastaju temeljem dobi i spola, i drugih uvjeta, a što se dodatno produbljuje tijekom pandemije. Na primjer, mladi su u Hrvatskoj tradicionalno visoko nezaposleni, a svaka kriza se odrazila na njihove šanse za zapošljavanje i napredovanja, a u sličnoj su situaciji i žene.
Što se dobi tiče, starija dob je u Hrvatskoj osobito ranjiva zbog niske„zamjenske stope” mirovine koja je ispod 50 posto plaće, što ne omogućava zadržavanje životnog standarda u starosti. S time je povezana i razina obrazovanja budući da slabije obrazovanje nosi i niže prihode tijekom života, a onda i niže mirovine; takve osobe u Hrvatskoj češće žive na selima i rubnim dijelovima županijskih središta, češći su korisnici obiteljskih i invalidskih mirovina koje su niže nego starosne i sl. Svi ti podaci su nam važni kada razmatramo pojedine mjere socijalne politike, ali i obrazovne i zdravstvene mjere ili politike rada i zapošljavanja.
Mreža u svome radu posebnu pažnju pridaje dobrim stranim iskustvima, npr. u području kvalitetnog stanovanja u kojem su opet starije osobe u riziku. Kako ćete platiti održavanje vlastite nekretnine, brinuti o energetskoj učinkovitosti i zaštiti okoliša, pratiti inflaciju režijskih troškova, ako s prosječnih 6.000 kuna prihoda tijekom rada imate prosječnu mirovinu od 3.000 kuna?
Mjere „prve pomoći”
Zajamčena minimalna naknada za starije osobe samce iznosi 920 kuna. Od ove godine uvedena je i nacionalna naknada za starije osobe koje nisu ostvarile pravo na mirovinu, koja iznosi 800 kuna. Obje ove mjere pokrivaju jedva 15 tisuća starijih osoba. A riječ je o iznosima koji su zapravo nedostatni za izlazak iz siromaštva i više služe kao neka vrsta prve pomoći. Da li je prijedlog novog Zakona o socijalnoj skrbi nudi prava rješenja?
Sve mjere socijalne skrbi jesu mjere prve pomoći i trebale bi dovesti takve korisnike do pomoći u pronalasku novog, kvalitetnijeg posla, omogućiti usvajanje nekih vještina koje su potrebne na tržištu rada ili omogućiti pristojan životni standard za one radno nesposobne, kako bi ostvarili pravo na pristojnu mirovinu.
Svakako, velika su očekivanja od novog Zakona o socijalnoj skrbi za starije korisnike – prije svega se očekuje povećanje zajamčene minimalne naknade na 1.000 kuna, iako se očekivalo da će taj iznos ići do barem 1.500 kuna kako bi se obuhvatilo veći broj građana i podigao im se standard života, pa treba vjerovati kako će predlagatelj zakona odustati od smanjenja naknada za troškove stanovanja koji svakodnevno rastu i postaju veliki teret socijalno ranjivim osobama. Osim od sustava socijalne skrbi, naša Mreža protiv siromaštva ima velika očekivanja i od drugih ministarstava i lokalne samouprave u podmirenju stambenih troškova građana budući da se od 2022. najavljuju značajna poskupljenja režijskih troškova što će dovesti do novog inflacijskog vala.
Recept bez recepta
Čak 65 posto mirovina je niže od linije siromaštva za samca koja iznosi 2.927 kuna. Često su umirovljenici primorani kopati po kontejnerima, ići u pučke kuhinje, a zimi se vozati u toplim tramvajima ili ići po trgovinama jer nemaju novca za grijanje. Mirovine se svakih pola godine usklađuju, ali ne prate rast plaća i standarda. Smatrate li da vladajući moraju povećati mirovine, odnosno mijenjati svoje politike i odnos prema umirovljenicima i starijim osobama?
Bojim se da nema sretnog niti brzog rješenja – niti za sadašnje zaposlenike koji će morati za svoju starost odvajati više od svojih plaća, niti za sadašnje umirovljenike čija je mirovina odraz njihovih godina staža, plaće tijekom života i trenutnih gospodarsko – demografskih uvjeta, a niti za Vladu koja je pod stalnim pritiskom „držanja” socijalnih troškova na postojećoj razini.
Nekada smo mogli okriviti međunarodne institucije za niska socijalna ulaganja, ali danas nemamo tih dežurnih krivaca pa je odluka o tome hoćemo li ulagati više samo naša. Znamo da mirovinski sustav solidarnosti ovisi o demografskim kretanjima gdje smo sve slabiji i tu se možemo samo nadati da će nove demografske mjere donijeti rezultate u sljedećih 30-ak godina. „Recept” je poznat – visoka regularna zaposlenost i brojna radna snaga koja uplaćuje više iznose u sustave solidarnosti i privatne fondove štednji, kao i duži radni staž, sve bolje obrazovanje i vještine koje su potrebne tržištu rada, povećanje ulaganja u„dugotrajnu starost” zbog rasta prosječnog trajanja života i povećanih medicinskih potreba te značajno povećanje izdvajanja za mirovine iz općeg proračuna (poreza).
Voli li Hrvatska svoje stare?
Mislim da smo tijekom pandemije pokazali da volimo starije jer smo htjeli najviše zaštititi njihove živote koji su bili najugroženiji, u to nemam niti malo sumnje jer imam takvo okruženje i iskustvo. I obrnuto – mislim da stari vole Hrvatsku. Kako starost nije tek neka„prolazna faza”, nego dio našeg života, tako je i naše oblikovanje kakva će nam biti starost i hoće li nas drugi (naša okolina, obitelj, prijatelji, susjedi)„voljeti” – dio našeg životnog stila i naša životna odluka koja je djelomično i uvjetovana crtama ličnosti koje su relativno stabilne tijekom cijelog života. To znači da ćemo biti nesretni u starosti ako smo i inače tijekom našeg života manje otporni na stres, depresivni, razdražljivi, ako reagiramo agresivno čak i na najmanju kritiku i općenito djelujemo emocionalno nestabilno u odnosu prema drugima. S druge strane osobe koje su emocionalno tople, vole druženja, otporne na stresne događaje jer se za njih primjereno pripremaju, pomažu drugim osobama i mogu osjetiti njihovo raspoloženje i potrebe. Neki tek u starosti shvate kako mogu volontirati, putovati s prijateljima, naučiti neku novu vještinu za koje su prije smatrali da su nesposobni ili budu otvoreni za prijateljske ili romantične veze. Starost je lijepa, može se dostojanstveno stariti ako se jednako tako živi u svim našim dobima, bilo da smo sami nečija djeca, roditelji ili smo bake i djedovi.
Igor Knežević
