U posljednje vrijeme razgovaram s prijateljima o posljednjem mjesecu u godini kao o radosnom mjesecu u kojem smo imali običaj pripremati se za najradosniji praznik kršćanske vjere. Rođenje spasitelja Isusa Krista koji obećava raj na zemlji i vječni život na nebu. Nekako je to ove godine drukčije.
Istina, radujemo se kraju godine koja je bila svakakva. I laka i teška i vesela i tužna, uspješna na poslovnom planu, ali neuspješna na emocionalnom ili obrnuto, a najne- uspješnija na zdravstvenom, jer nas je mnoge zarobila korona. Stoga ne možemo reći da je bila kao i svaka druga koju smo proživjeli.
Ograničene su nam mogućnosti kako ćemo organizirati sljedeću godinu, drukčije, bolje. Naši planovi sudaraju se s pohodom virusa i opasnostima koje prijete svaki dan.
Točno je da smo osvijestili svoje pogreške i zaključili da ih sljedeće godine neće biti. Sretnemo tako prijatelja s kojim smo se ranije družili mnogo više. Zanemarili smo mnoga druženja pa čak i pozivati prijatelje na male kućne„zabave”. Ove godine nismo pozivali k sebi ni na ranije tradicionalna obiteljska i prijateljska okupljanja. Zapustili smo pomalo i redovno spremati svoj stan. Ta zašto bismo ga glancali kad nam nitko ionako ne dolazi. Zar su doista ljudi postali tako nedruštveni? Je li svemu tome glavni krivac korona ili je započelo već prije?
U tom razmišljanju sretnem prijateljicu. Ispričam joj nakon kratkog razgovora da ne znam što da pišem u ovom broju našeg glasila. Ona mi predloži da pišem upravo o problemu zašto smo prestali organizirati male društvene razgovore u vlastitom domu i zašto sve manje pozivamo prijatelje u goste, s koronom i bez korone. Naravno da smo odmah utvrdile da je to zbog vlastite komocije, da nam se ne da spremati stan svakoga dana, da krevet ne moramo uredno spremiti nakon ustajanja, da mi možemo pojesti„nezdravi obrok” i tome slično.
Radi li se to samo zbog neke vrste umora, straha od pandemije, sulude inflacije ili polako odustajemo od sebe? U tom sam trenutku shvatila ozbiljnost problema pa želim to i s vama podijeliti. Mislim da je to problem prezasićenosti nekim aktivnostima. Aktivnosti nam kradu vrijeme. Sada smo sporiji jer smo stariji. Ne smijemo odustajati od druženja s prijateljima, ali niti pretjerano prihvaćati obveze koje nas umaraju, koje oduzimaju previše vremena ili su fizički preteške za našu dob, što se često događa zbog pomaganja u obitelji, npr. zbog brige o starijem članu ili unuku.
Ali najvažniji smo razlog mi. Moramo sebi prilagoditi upravo vrijeme, dovoljno vremena za druženje sa svojom generacijom. Najbolje je druženje u malom krugu dugogodišnjih prijatelja i prijateljica u poznatom, ugodnom ambijentu vlastitog doma. Sada je vrijeme da spremite svoj stan, i krevet dakako (prije svega zbog sebe, ne zbog prijatelja) i pozovete prijatelje u goste. Obnovite stara prijateljstva, bit ćete ugodno iznenađeni kako ćete se dobro ili bolje, a možda i najbolje osjećati. Nemojte se bojati da ćete se zaraziti koronom na takvim malim skupovima, jer je opasnije otići u dućan, šoping centar ili autobus.
Naime, staro će vam društvo prije svega oživjeti sjećanje na neka ponekad i prilično daleka vremena.
Ponijet će vas neki osjećaji koje gotovo da ste zaboravili, a bili su dio vas, a sada vam znače čak i više. Možda su i vaši prijatelji priželjkivali upravo ovakva druženja i možda su se bojali da neće uspjeti. Ohrabrite se i krenite, pozovite društvo na adventsko okupljanje u vašem domu i krevet svakako pospremite. Pravite se da je sve normalno. Prevarite koronu.
Svakako dio praznika provedite s obitelji, djecom, unucima, roditeljima ako su živi, širom obitelji, a dio svakako sa svojim društvom pa makar samo s jednom prijateljicom ili prijateljem. To prije svega vrijedi za doček Nove godine kada je „luda noć” i sam čovjek se često osjeća još osamljenije. Od- bijte biti sami. Otvorite vrata svoga stana i srca.
Svakako organizirajte jedno obiteljsko ili prijateljsko okupljanje u svom domu. Porast ćete u svojim, ali i u njihovim očima. I ne zaboravite napraviti uredno krevet – poslat ću vam inspekciju!
Sretna nam još jedna godina više! Stariji smo! Mudriji? Možda da, a možda ne! Ali barem smo naučili živjeti s koronom i pobjeđivati je, korak po korak.
Piše: Biserka Budigam, psihologinja