Jutro, jesensko vlažno. Ne pada kiša, ali magla je tako gusta i vlažna da mi se čini da kiši. Silazim uskim nogostupom prema tramvajskoj stanici. Ako se želim mimoići desnom stranom s osobom iz suprotnog smjera i ona krene u istom smjeru, neizbježan je „sudar svjetova”. Ako imamo sreće da je osoba dobre volje i prihvati dobronamjerno ispriku bez zaustavljanja i uvredljivih primjedbi, super smo prošli.
No, starija sićušna gospođa stajala je na rubu pločnika i ispred sebe držala veliku jutenu vreću punu staklenki. Stala sam i zamolila gospođu da me propusti i usput je upitala s osmijehom na licu što čeka u redu jer još nisam vidjela da je trgovina otvorena. Pomalo srdito umjesto nje odgovorio je gospodin ispred „kaj ne vidite da čekamo da se otvori dućan”. Kako sam i sama planirala kupiti vodu ostala sam čekati u ovom čudnom društvu dolazak trgovca. I gospodin je pred sobom imao dvije velike vreće boca. Trgovac i prodavačica su otvorili dućan i srdačno pitali gdje su već skupili tolike boce. Rekli su da im daju susjedi kad navečer bacaju otpad.
Starica je cijelo vrijeme šutjela i gledala u pod. Kad su prodali boce starica je kupila pola kruha i jednu litru mlijeka te ostala dužna dvije lipe i sama je to rekla blagajnici koja je samo šutke mahnula glavom. Ja sam rekla blagajnici da ću ja platiti, ali starica je odbila. Požurila sam i dostigla staricu i pokušala joj dati novčanicu od 50 kuna. Ona se nije okrenula već je pognula glavu i promrmljala kroz stisnute usne „ja nisam prosjakinja, ja što posudim, uvijek vratim”. Predstavila sam se i pozvala je na kavu i pristalaje. Ispričala je vrlo tužnu priču kakvu sam već čula mnogo puta u životu o siromašnoj obitelji, primitivnoj sredini s nekim intelektualnim i fizičkim ograničenjima koji su i sada prisutni u njenoj novoj obitelji. Nekoliko puta dolazila je k meni i uspjela sam je uvjeriti da prihvati stručnu i za početak i materijalnu pomoć. Za nju je „novo normalno” značilo „novo siromaštvo”. Bojala se da nova okolina ne sazna za neke detalje iz njene prošlosti.
Drugu osobu poznam već 35 godina i još pravi iste pogreške zbog kojih sam je upoznala. Zbog kojih je bila u stručnom tretmanu mnogo puta, a ja sam sve te godine pokušavala, bez obzira na udaljenost, stabilizirati njeno ponašanje. Bilo je malih pomaka na bolje, ali svaki puta emocionalna kriza vratila ju je opet u materijalne probleme. Žalosno je gledati kako sada, u starosti, plaća propuste iz mladosti.
Nažalost sve je više starih siromašnih ljudi. Pokušala sam neke umirovljenike koje susrećem godinama pitati o sadašnjem trenutku života u mirovini. Gotovo svi su odgovorili da je u posljednje vrijeme sve teže živjeti samo od mirovine. No, s godinama opada i sposobnost umirovljenika za adekvatne dodatne poslove. Što su stariji, umirovljenici mogu raditi samo manje složene poslove, a takvih je sve manje, a s druge strane sve su složeniji. Većina umirovljenika radi uglavnom privremene i povremene poslove, a najčešće ih poslodavci i ne prijavljuju.
Evo nas pri kraju godine i već i vrapci na granama cvrkuću da nas čeka duga zima. Grijanje će poskupjeti, poskupjeti će javni prijevoz, povećavaju se cijene goriva, a to znači da će sve cijene poletjeti u nebo. Uskoro ulazimo u Europsku uniju pa će se sve cijene popeti do europskih cijena. A istovremeno, svakoga dana sve je više zaraženih korona virusom. Cijepljenje se nastavlja. Upravo dolazi i nova vrsta gripe. Dolazi ranije nego prije. I tako počinje nova era života u izolaciji. Svakoga dana se vozim autobusom. Svakoga dana imamo najmanje jednu novu priču. Prvi susret sa stvarnošću je na autobusnoj stanici. Stoji tamo jedan rasvjetni stup.
Ruža penjačica, sivi, betonski stup javne rasvjete ispunjen raznim obavijestima. Najviše je bilo obavijesti o umrlima. Počela je priča o poznatima. Jedan susjed je komentirao kako je sahranjen siromašan, osamljen samac, pomalo skitnica. Netko je rekao da ima bogatu obitelj koja ga se odrekla zbog lošeg ponašanja u mladosti. Ostala sam osupnuta stavovima mirnih ljudi koji umjesto sućuti iskazuju mržnju i prezir prema drugačijima. Naime, radilo se o osamljenom, siromašnom čovjeku. Priču su nastavili u istom tonu. Rastužila sam se nad stavovima pojedinaca prema drugima koji su drugačiji od nas. Mislim da treba voljeti i poštovati sve ljude bez obzira na imovinsko stanje, bez obzira na boju kože, dob i bez obzira na svaku različitost. I vjerovati da bude bolje, da mora biti bolje.
Piše: Biserka Budigam