Liječnici kao policajci

U ljetnom terminu, od 7. srpnja do 7. kolovoza ove godine, provedeno je javno savjetovanje o izmjenama Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Godinama su se umirovljeničke udruge borile i uspijevale izboriti protiv dra­stičnih promjena i ograničenja trajanja vozačke dozvole na dob od 65, odnosno 67 godina, argumentirajući to statistikama Ministarstva unutarnjih poslo­va prema kojima je neupitno kako su stariji vozači savjesniji i odgovorniji u prometu. Tada je česte liječničke preglede starijih uglavnom zagovaralo Hrvatsko društvo za medicinu rada Hrvatskog liječničkog zbora.

Ovaj puta su najglasniji sudionici javne rasprave bili obiteljski li­ječnici na čelu s Koordinacijom hrvatske obiteljske medicine KoHOM. Izašli su s prosvjednim priopćenjima i istupima u javnost, zahtijevajući da ih se amnestira od obveze iz starog zakona, propisane člankom 233. kojim se liječnicima obiteljske medicine „nameće obveza da pri svakom posjetu svakog pacijenta, između ostalog, procijene i njego­vu sposobnost upravljanja vozilom, izreknu mu privremenu zabranu upravljanja vozilom i isti tren o tome obavijeste policiju putem cen­tralnog elektroničkog zdravstvenog sustava”. O tome razgovaramo s predsjednicom Narašom Ban Toskić.

Zbog čega se KoHOM toliko glasno usprotivio već starom i godinama primjenjivanom propisu iz Zakona o sigurnosti pro­meta na cestama, utoliko više što se zna da su npr. 2019. godine obiteljski liječnici podnijeli više od 8.000 takvih prijava?

Koordinacija hrvatske obiteljske medicine KoHOM oštro prosvjeduje protiv predloženih odredbi, članaka 37. i 38. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama koji se odnose na utvrđivanje zdravstvene sposobnosti vozača. Tim se odredbama u potpunosti narušava povjerljivi odnos liječnik-pacijent jer se uvodi obaveza da izabrani liječnici obiteljske medicine, uz zabranu vozaču da privremeno upravlja vozilom zbog trenutnog zdravstvenog stanja, o tome odmah obavijeste policiju.

K tome, predloženi članak 37. u koliziji je s člankom 230. stavkom 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08, 48/10, 74/11,80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, dalje: ZSPC), kojim je jasno određeno da zdravstvene preglede obavljaju zdravstvene ustanove i trgovačka društva koja obavljaju djelatnosti medicine rada i specijalisti medicine rada u privatnoj praksi, dok je stavkom 3. istog članka zakona propisano da liječnici obiteljske medicine mogu obavljati zdravstvene preglede isključivo za utvrđivanje zdravstvene sposobnosti vozača za upravljanje traktorima i poljoprivrednim radnim strojevima.

Drugim riječima, tim je odredbama jasno propisano to da zdravstvenu sposobnost vozača može vještačiti isključivo djelatnost i specijalisti medicine rada. Moram, međutim, ispraviti tvrdnje u Vašem pitanju. Naime, u svojem otvorenom pismu reagirali smo na Nacrt Prijedlog izmjene Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a ne kako navodite, po pitanju„starog i godinama primjenjivanog” propisa Zakona. Isto tako, potpuno je netočna Vaša teza da se obiteljski liječnici žele amnestirati iz zakonske obveze „starog” Zakona, članka 233. Jer odredba kojom bismo morali prilikom svakog posjeta pacijenta odlučivati o njegovoj privremenoj sposobnosti vožnje, ne postoji u sadašnjem Zakonu. Ako mogu slobodno reći, nekorektno je da ste na ovaj način potpuno či­njenično netočno postavili pitanje.

Važnost medicine rada?

Obiteljski liječnici nisu suparnici ni pacijentima ni vozačima, a Vi nas kroz pitanja u takav položaj želite dovesti. U ime KoHOM-a, ali i u ime svih obiteljskih liječnika, odbijam ovakve nekoretne i netočne teze. Naglašavam da obiteljski liječnici žele očuvati povjerljivi odnos s pacijentom i želimo da nam se svaki pacijent potpuno otvoreno može obratiti za pomoć bez obzira o kakvom zdravstvenom problemu se radi, a bez straha da će radi toga ostati bez vozačke dozvole. Privatnost i povjerenje naš su prioritet. Godine 2019. na snagu je stupila izmjena predmetnog zakona kojom su ukinuti zdravstveni pregledi s navršenih 65. godina i potpuna odgovornost za kontinuirano praćenje zdrav­stvenog stanja vozača prebačena je na liječnike, sve liječnike koji su pregledali ili liječili vozača. Međutim, stvarnost je vrlo brzo pokazala da su to samo obiteljski liječnici jer su samo oni povezani centralnim informacijskim sustavom s policijom. Osim toga, nesretni slučajevi u prometu i osude naših kolega pokazali su nam da smo jedini podložni prekršajnom i građanskom progonu radi nesavjesnih vozača. Stoga smo se pokušali što više pridržavati zakonskih odredaba i tijekom 2019. podnijeli 8 puta više prijava. Ipak, to je doista malo ako znate da je tijekom 2019. u obiteljskoj medicini bilo 42 milijuna posjeta, a vozača ima više od jedan milijun. Na žalost, u istom omjeru se automatski po­većao i broj konflikata s pacijentima u svakodnevnoj praksi, a upravo to nastojimo izbjeći.

Već 2019. ukazali smo na nedostatke sadašnjeg zakona i održali niz medijskih istupa, okruglih stolova i prezentacija na brojnim kongresima. U svijetu ne postoji niti jedna zemlja koja na ovakav način devastira obiteljsku medicinu i da „izabranog liječnika” suprotstavlja pacijentu umjesto toga da jača njihov odnos.

Gruba manipulacija

U obrazloženju Ministarstva unutarnjih poslova kao pred­lagatelja izmjena Zakona naglašava se kako se izmjenama i do­punama želi smanjiti administrativno i financijsko opterećenje vozača, liječnika te policijskih uprava i postaja. Prepoznajete li u predloženim izmjenama manje administrativno opterećenje za liječnike i na koji način?

KoHOM je sudjelovao u pregovorima i razgovorima koji su prethodili izradi Nacrta, međutim, Nacrt je potpuno drugačiji   od onoga o čemu se raspravljalo na radnim sastancima. Ne samo da je u Nacrt ubačen tekst o kojem se nije raspravljalo već je u obrazloženju navedeno da će posljedica tih izmjena dovesti do administrativnog rasterećenja liječnika i policijskih službenika, a to je gruba manipulacija. Dogodit će se upravo suprotno i obiteljski će liječnici još više biti opterećeni administriranjem na štetu pacijenata jer je liječnicima osim dosadašnje obveze prijave zdravstveno nesposobnih vozača, u Nacrtu predviđena i nova obveza, prijave privremeno nesposobnih vozača, o kojim prijavama će k tome morati još i posebno voditi računa o trajanju takve nespo­sobnosti. KoHOM je u otvorenom pismu upozorio da sporne odredbe predložene u Nacrtu nisu praksa u zemljama Europske unije. U cilju povećanja sigurnosti prometa na cestama poželjno bi bilo analizirati dobre prakse u drugim zemljama Europe, poglavito u Velikoj Britaniji.

Kažnjavanje liječnika

Poznato je da su se obiteljski liječnici do 2019. godine odno­sili benevolentno prema svojoj obvezi prijavljivanja privremene, trajne ili povremene nesposobnosti upravljanja vozilom svojih pacijenata, no tada se na naplatnim kućicama u Svetoj Heleni do­godio slučaj koji vas je probudio. Amfetamin, GHB i diazepam su bili dijelom koktela droge i lijekova koje je Čakovčanin Ozren M. (35) imao u sebi dok se pod punim gasom, bez ikakva kočenja, s više od 150 km/h zabio svojim BMW-om u kolonu vozila i pokosio tročlanu obitelj u Škodi. Tada je postavljeno pitanje odgovornosti njegove liječnice, koja je i novčano kažnjena. Kako kažnjavanje liječnika nije nastavljeno, broj prijava se odmah prepolovio. Kako tumačite taj slučaj?

Do 2019. godine prijavljivali smo samo ona zdravstvena stanja koja su nam se činila spornima i radili smo to kontinuirano. Uostalom, Zakon u dijelu koji se odnosi na ove situacije preširok je i nejasan stoga smo pokušavali postupati razumno i logično. No, slučaj u Svetoj Heleni – gdje osuđena liječnica koja nije čak ni imala saznanja da je njezin pacijent, danas optuženik, netom otpušten sa psihijatrije i vozi pod utjecajem navedenih lijekova – pokazao nam je koliko smo pravno izloženi i ranjivi.

Održali smo okrugli stol na temu promjene zakonskih odredaba i postupanja policije prema našoj kolegici te njezinoj objektivnoj odgo­vornosti. Na njemu su sudjelovali i predstavnici MUP-a i suci visokog prekršajnog suda i znate što? Saznali smo da MUP nema nikakvog kriterija kada odlučuje kojeg će liječnika optužiti i u kojim slučajevima! Odlučuju proizvoljno, a činjenica da konkretna psihijatrijska bolnica nije obavijestila MUP o ovom pacijentu nije bila olakšavajuća okolnost za našu kolegicu niti je ta ustanova bila predmetom prekršajne prijave. Usto, kolegici prijeti odgovornost za naknadu štete osiguravajućem društvu koje je isplatilo nastalu štetu te je time ugrožena cijela njezina egzistencija. Saznali smo da ne postoji ni sudska praksa po ovakvim slučajevima.

Dakle, obiteljski su liječnici u ogromnoj pravnoj nesigurnosti i jedino što nam preostaje je da se striktno pridržavamo Zakona. Stoga smo povećali broj prijava. Međutim, 2020. donijela je epidemiju, lockdown i nove brige pa je broj prijava opao, a čini se da je i MUP imao neke druge preokupacije. Svakako se ne možemo samo nadati da odgovorni neće nastaviti s kažnjavanjem liječnika. Hvala vam što ste nas podsjetili na to. Svakako ćemo se morati ponovo početi temeljitije pridržavati Zakona. Na kraju moram spomenuti da je izraz „prijava policiji” izrazito odbojan i posve neprimjeren pozivu liječnika. Slažete li se? Ne želimo nikoga prijavljivati. Kao što to ne želi niti ispovjednik niti odvjetnik.

Upozorenje bez prijave

KoHOM navodi kako ne postoji lista bolesti niti propisan period privremene nesposobnosti upravljanja vozilom za svaku od njih, no ne bi li se to moglo lako riješiti donošenjem posebnog podzakonskog propisa koji će utvrditi popis zdravstvenih stanja koja utječu na zdravstvenu sposobnost za sigurno upravljanje vo­zilom, kako bi liječnik koji je obavio pregled ili je liječio vozača te izabrani liječnik mogli znati u pogledu kojih sve stanja i bolesti postoji obveza izvještavanja nadležne policijske uprave ili postaje odnosno upozoravanja vozača. Slažete li se?

Postoji Pravilnik o zdravstvenim pregledima vozača koji navodi gotovo sve organske sustave i njihove poremećaje koji mogu ograničiti sposobnost upravljanja vozilom no preopćeniti su i u osnovi namije­njeni službi Medicine rada. Na kraju popisa nalazi se odredba „i sva ostala stanja koja mogu utjecati…”, dakle sve je podložno subjektivnoj procjeni pojedinog liječnika, a to nije dobro.

Ne slažem se da postoji jednostavno rješenje kojim bi baš obitelj­ski liječnik preuzeo kompetencije jedne cijele specijalizacije Medicine rada. No, rado ću vam spomenuti da takav popis čak i nije potrebno iz početka kreirati; on već postoji npr. u Velikoj Britaniji, javno objavljen na web stranici Agencije za vozačke dozvole i vozila, dostupan svima, abecednim redom popis svih spornih dijagnoza i rokova u kojima se ne smije voziti vezano uz dijagnozu, a svaki vozač obavezan je toga se držati i osobno odgovoran ukoliko to ne poštuje.

Liječnik je obavezan upozoriti vozača na njegovo stanje i vožnju, informirati ga o njegovim dijagnozama, a tek u iznimnim slučajevima prijaviti ga toj Agenciji. Vidite, to je u Velikoj Britaniji, ali i većini EU zemalja pitanje osobne odgovornosti. Tko je sposoban voziti posve je sigurno sposoban razumjeti i pravila i obaveze iz Zakona. Imam povjerenja u vozače u globalu. Ne slažem se s time da obiteljski liječnik preuzima odgovornost za postupanje druge, punoljetne osobe, koja je sposobna upravljati vozilom.

Jačati osobnu odgovornost

Teoretski, bilo koja promjena zdravstvenog stanja (alergija, bolovi u kralježnici i zglobovima, dijabetes, sva kardiovaskularna oboljenja, uzimanje različitih lijekova…) može biti shvaćena kao uzrok moguće prometne nesreće, a obiteljski liječnik slijedom toga može postati predmetom istrage, upozorili ste još prije dvije godine.

Da li to znači da bi trebalo privremenu zabranu vožnje izreći za svaki lijek koji izaziva moguću nuspojavu s utjecajem na vozačke sposobnosti? Ne bi li to bilo opasno iz barem tri razloga: prvo, osobnoj prosudbi i čak svjetonazorima obiteljskog liječnika bili bi prepušteni svi pacijenti; drugo, bio bi narušen odnos povjerlji­vosti između pacijenta i liječnika, te, treće, sami liječnici bi mogli biti izloženi agresivnim reakcijama prijavljenih pacijenata pa čak i životnoj ugrozi. Što od toga smatrate najopasnijim?

Slažem se sa svime što ste naveli i to sam obrazložila u prethodnim odgovorima. Svi ovi argumenti su jednako vrijedni i stoga će se KoHOM kontinuirano i oštro protiviti ovakvom prijedlogu Zakona.

Članak 198. Zakona o sigurnosti prometa na cestama već pro­pisuje osobnu odgovornost vozača po pitanju upravljanja motor­nim vozilom za vrijeme zdravstvene nesposobnosti za upravljanje motornim vozilom. KoHOM također zagovara da odgovornost za upravljanje vozilom za vrijeme trajanja zdravstvene nesposobnosti treba biti isključivo na samom vozaču kao što je slučaj s vožnjom u alkoholiziranom stanju. Sličan pristup, s predviđenim visokim kaznama, je i u brojnim europskim zemljama.

Apsolutno. Obiteljski će liječnik prijaviti policiji promjenu zdravstve­nog stanja onog pacijenta koji doista nema uvid u svoje stanje jer npr. ima težu psihijatrijsku ili neurološku bolest, ali sve druge pacijente će samo upozoriti da njihova bolest ili lijek kojega uzimaju, može utjecati na sposobnost upravljanja vozilom i to upozorenje upisati u zdravstveni karton. Zabilježbu u kartonu može vidjeti samo sud ili policija ukoliko zatraže službenim putem uvid u zdravstveni karton pojedinog paci­jenta. Ostalo je na osobnoj odgovornosti pojedinog vozača. Da li će se pridržavati Zakona ili ne, njegova je osobna odgovornost.

Vozačke za bogatije?

 Ima mišljenja kako će ovakav Zakon pogodovati bogatijima, koji će, kako bi izbjegli objavljivanje svoje bolesti ili terapije u zdravstvenom informatičkom sustavu, odlaziti na preglede pri­vatnim liječnicima. To zasigurno neće biti umirovljenici, jer ih 65 posto ima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva od 2.927 kuna. Kako to komentirate?

Upravo su obiteljski liječnici udruženi u KoHOM prvi upozorili i nadležna ministarstva i ukupnu javnost na mogućnost ovakve poja­ve kao posljedice predloženih zakonskih izmjena. Obaveza izdavanja upozorenja propisana samo za izabrane liječnike će u praksi dovesti do toga da će se imućniji građani sve više odlučivati za liječenje kod privatnih liječnika koje predmetna odredba ne obvezuje te će na taj način u svakom trenutku moći izbjeći izricanje upozorenja, dok će oni manje imućni, u strahu da ne ostanu bez vozačke dozvole, izbjegavati odlazak liječniku čime će ugroziti zdravlje.

Dakle, uz sve istaknute nejasnoće i obrazložene negativne poslje­dice, ova odredba ujedno ima i diskriminatoran učinak budući da će dovesti do nejednakosti građana pred zakonom, ovisno o njihovom imovnom stanju. Jasno je da će takva odredba dovesti do gubitka povjerenja na relaciji liječnik-pacijent što može imati katastrofalne posljedice na kompletan zdravstveni sustav. To je jedan od glavnih argumenata našeg protivljenja ovakvom Nacrtu izmjene Zakona o sigurnosti cestovnog prometa.

Češći pregledi za starije?

Podsjećamo kako je KoHOM podržavao Hrvatsko društvo za medicinu rada u nastojanjima da se izdavanje dozvola na de­set godina ograniči do dobi od 65. godina, naglašavajući kako je „potrebno uvesti periodične preglede svih vozača, i to za mlađe od 65 godina svakih deset, a za starije od 65 svakih pet godina”. Ne mislite li da je to diskriminirajuće, a osobito vaš prijedlog o plaćanju zdravstvenih pregleda svakih pet godina, a u odnosu na mlađe od propisane dobi?

Nikada nismo istupali u tom smislu stoga ne znam na koje naše priopćenje, osobito naglašavanje, se referirate u ovom pitanju?!* Od­lučno odbijam insinuaciju da je KoHOM ikada predlagao ikakvu dis- kriminirajuću odredbu za ikojeg pacijenta! Od kud vam samo tvrdnja da predlažemo plaćanje zdravstvenih pregleda svakih pet godina?!

Kakve veze ima obiteljski liječnik s ikakvim plaćanjem?! Molim da se ogradite od takvih teza jer one nemaju uporište u istini. I ovo Vaše pitanje koncipirano jasno pokazuje na kakvu vjetrometinu osuda, objeda i sukoba s pacijentima su stavljeni obiteljski liječnici kada ih se nepromišljeno uvlači u provedbe Zakona iz različitih resora, a bez ikakvog pitanja i bez uvažavanja njihove struke.

Smatramo da je pregled vozača nakon navršenih 65 godina života, a što je bila višedesetljetna praksa, optimalno rješenje, jer nakon prvog pregleda prije polaganja vozačkog ispita više se niti jedan pregled vozača ne vrši kao obavezan, a fiziologija čovjeka je takva da do 65 godina ogromna većina ljudi ima barem jedno stanje, na primjer oslabljen vid, koje će na neki način utjecati na vožnju. No, to je prije svega stručno pitanje i mislimo da se tom problematikom trebaju baviti stručnjaci specifičnih medicinskih i pravnih profila i to oni koji su bez ikakvog mogućeg sukoba interesa. Pitanjem plaćanja bilo kakvih zdravstvenih usluga i cijena u sustavu javnog zdravstva bavi se državni osiguravatelj HZZO, MIZ i Vlada, a prije svega zakonodavno tijelo Hrvatski Sabor.

*Priopćenje je objavljeno 12.8.2019. (Hina)

Racionalnih razloga za propisivanje dobne granice za vozače naprosto nema. Naime, od ukupnog broja prometnih nesreća u 2020. godini su samo 13,3 posto skrivili vozači stariji od 65 go­dina, iako ih u vozačkoj populaciji ima čak 14,3 posto. Istodobno su mladi od 15-24 godine skrivili 18,6 posto nesreća, a u vozačkoj populaciji je samo 8,5 posto vozača te dobne skupine. I još nešto: vozači sa iskustvom od 40 na više godina skrivili su samo 11,6 po­sto prometnih nesreća. Pa gdje je onda argument za kažnjavanje vozača temeljem dobi i prisiljavanje na plaćanje čestih vozačkih ispita. Da li Vam su poznate ove statistike?

Što se tiče racionalnih razloga, to bih ipak prepustila medicinskoj struci i prometnim stručnjacima bez paušalnih čvrstih tvrdnji. Moram priznati da nigdje u zakonskim prijedlozima nisam uočila odredbe kojima bi se kažnjavali vozači temeljem dobi ili prisiljavali na plaćanje čestih vozačkih ispita. I sama sam vozač i u zreloj životnoj dobi. Vozački ispit se polaže samo jednom, koliko mi je poznato. Ne znam čiji su to argumenti i gdje se spominju, ne razumijem pitanje niti kakve bi to imalo veze sa strukom obiteljske medicine i javnim reagiranjem udruge koju vodim KoHOM-a.

Analize uzroka prometnih nesreća nisu u domeni kompetencija mojih kolega iako su nam poznate, a poznato nam je i da je najčešći uzrok prometnih nesreća brzina, alkohol i mobitel, a tek 3% je uzrok narušeno zdravstveno stanje. Upravo stoga smo i reagirali. Zašto je predlagatelj ovakve izmjene Zakona smatrao da obiteljski liječnik mora pri svakom posjetu pacijenta procijeniti i njegovu vozačku sposobnost i eventualno mu privremeno obustaviti vozačku dozvolu, nije nikome od kolega jasno. Posebno nam nije jasan argument za kažnjavanje liječnika radi osobnih postupaka i odluka pojedinih vozača.

Lijekovi i nuspojave

I konačno pitanje, neće li se rigoroznom primjenom iz­mijenjenog Zakona o sigurnosti na cestama ugroziti kvaliteta i sigurnost više od dvije stotine tisuća vozača starije dobi, jer bi im kao potrošačima brojnih lijekova koji idu uz starost, moglo onemogućiti korištenje osobnih automobila, pa time i pokret­ljivost, socijalnu uključenost i zdravlje?

U Otvorenom pismu koje su obiteljski liječnici uputili državnim dužnosnicima i cjelokupnoj javnosti, jasno su definirali problem pred­loženih promjena Zakona iz perspektivne svoje struke – narušava se odnos povjerenja između liječnika i pacijenta koji je osnovni predu­vjet uspješnog procesa liječenja. Time se narušava i sigurnost procesa liječenja, sigurnost pacijenta i sigurnost liječnika. Obiteljski liječnik ni u kojem slučaju ne želi sudjelovati u bilo kakvoj represiji prema pacijentu, bez obzira na njegovu dob, spol ili vrstu problema/bolesti radi kojega mu se obraća. Svakako će upozoriti pacijenta vozača na stanja i lijekove koji mogu utjecati na njegovu sposobnost upravljanja vozilom i to upozorenje zabilježiti u zdravstveni karton; tako radimo i tako smo spremni i dalje raditi.

O onim stanjima i bolestima u kojima osoba nema uvid u svoje stanje, npr. ozbiljne psihijatrijske i neurološke bolesti, i do sada smo obavješta­vali MUP o tome da je nastupila promjena zdravstvenog stanja nakon čega MUP poziva osobu na izvanredni pregled na Medicini rada, kako je regulirano sadašnjim Zakonom. Procjena tj. vještačenja sposobnosti upravljanja vozilom, prvenstveno je područje ekspertize struke Medicine rada, a osobna odgovornost za upravljanje vozilom za vrijeme trajanja zdravstvene nesposobnosti treba biti isključivo na samom vozaču kao što je slučaj s vožnjom u alkoholiziranom stanju, bez obzira radi li se o privremenoj ili trajnoj nesposobnosti upravljanja vozilom (bolesti).

Štoviše, podsjećamo da je člankom 198. st. 1. i 2. ZSPC-a već pro­pisano sljedeće: “(1) Vozač koji je u tolikoj mjeri umoran ili bolestan ili je u takvom psihofizičkom stanju da je nesposoban za sigurno upravljanje vozilom, ne smije upravljati vozilom u prometu na cesti.”

(2) Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 do 2.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj vozač motornog vozila ako postupi suprotno odredbi ovoga članka.”

Iz citirane odredbe jasno proizlazi da je kažnjavanje liječnika propisano odredbom članka 233. ZOSPC suvišno, te uopće ne ispunjava svrhu. I sami navodite da uz starost ide i korištenje brojnih lijekova. Lijekovi se koriste iz posve određenih zdravstvenih problema, a sigurna vožnja ovisi i o zdravstvenom stanju, uz dužno poštovanje. Stoga u izradi Zakona kojemu je cilj povećanje sigurnosti cestovnog prometa potrebno je sudjelovanje medicinske struke, što se ovaj puta nije ostvarilo. Problematika ovog i ovakvog Zakona višeslojna je i kompleksna, stoga je potrebno sagle­dati je s aspekta pacijenta, prometnih stručnjaka, policije, države, ali i liječnika. Rekla bih da je vozačima bez obzira na dob, potrebna cjelovita informacija o zdravstvenim stanjima koja ugrožavaju njihovo sigurno upravljanje vozilom, i za njih osobno i za druge sudionike prometa te upozorenje u svakom lijeku kojega uzimaju u kolikoj mjeri utječe na sigurnu vožnju. Na MIZ je da omogući da svaki lijek bude obilježen zelenim, žutim ili crvenim trokutom kao signalom o njegovom utjecaju na vožnju te objavi detaljne upute i popis dijagnoza koje privremeno utječu na sposobnost vožnje uz rokove trajanja te privremene nespo­sobnosti za svaku pojedinačnu bolest – dostupne na uvid cjelokupnoj javnosti. Na Medicini rada je da vještači sposobnost upravljanja vozilom prilikom dobivanja dozvole prvi puta i prilikom izvanrednih pregleda definiranih Zakonom.

Na pacijentima je da preuzmu osobnu odgovornost prilikom upravljanja vozilom, kako obzirom na brzinu, alkohol i mobitel, tako i na zdravstveno stanje. Na obiteljskom liječniku je da upozori vozača pacijenta da njegovo stanje ili lijek kojega koristi može ugroziti sigurno upravljanje vozilom. Tako mi gledamo na problem. Međutim, upravljanje procesima, planiranje i izrada modela prometne sigurnosti nije naša kompetencija i u to se ne želimo miješati. Mi brinemo za samu srž naše struke, povjerljivi odnos s pacijentom i želimo biti slobodni u svojem profesionalnom radu bez pritisaka sa strane onih koji ne razumiju što su metode, sadržaj i opseg našega rada. Obiteljski liječnici žele biti i ostati osobe od posebnog povjerenja naših pacijenata, njihovi svojevrsni zastupnici u zdravstve­nom sustavu. Želimo im biti dostupniji, a nametanje novih obaveza rezultirat će time da ćemo više vremena trošiti na promišljanje o vožnji i rasprave sa svakim pojedincem nego što ćemo moći više pacijenata u jednom danu primiti i posvetiti im potrebnu pažnju u bolesti. Kao što svi znate, kod obiteljskog liječnika nema nikakvog plaćanja i financijskog opterećenja pacijenata.

Međutim, pregledi za vozače nisu obuhvaćeni Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju, a niti Zakonom o dopunskom zdravstvenom osiguranju. Pitanje plaćanja regulirano je Odlukom ministra o cijenama zdravstvenih pregleda i Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, a to nije u djelo­krugu interesa obiteljskih liječnika, osim kao pacijenta i vozača. Konačno, osvrnula bih se na pojam rigoroznog držanja Zakona. Kao zdravstveni profesionalci, prekršajno, etički, kazneno i materijalno odgovorni, moramo se držati Zakona, doslovce. Pokušali smo ukazati na činjenicu koliko je to neprovedivo.       Ukoliko se Zakon ipak usvoji, ukoliko ga Sabor izglasa, mi ga se moramo pridržavati. Ne postoji rigorozno držanje zakona. Ili se zakona držiš ili ne. Slučaj kod Svete Helene upravo je na to ukazao.

Jasna A. Petrović