Europska konfederacija sindikata objavila je ovih dana zabrinjavajuće i poražavajuće rezultate istraživanja na europskoj razini, a pogotovo za Hrvatsku. Naime, gotovo 85 posto Hrvata koji žive blizu praga siromaštva, s mjesečnim prihodom koji je niži od 60 posto medijalne plaće, ne može si priuštiti tjedni odmor izvan mjesta prebivališta, dakle, pola milijuna depriviranih građana zabetoniralo je Hrvatsku na visoko treće mjesto država članica Europske unije čiji građani nisu u mogućnosti priskrbiti si odmor izvan mjesta stanovanja.
Ali prije je to bilo drukčije. U vrijeme kad su traperice bile luksuz,”tarzanica” modni krik, “bratstvo i jedinstvo” ideal, WV buba šminkeraj, a pušenje u restoranima normalna pojava, ljetovanja su izgledala puno drugačije nego danas. Kao prvo, niste trebali dignuti kredit kako biste otputovali na naš lijepi plavi Jadran: postojalo je nešto što se zvalo – radničko odmaralište! To je bila ulaznica za raj i umirovljenicima, koji su koristili odmarališta izvan sezone.
Iz vremena K-15
Odmah poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je, u srpnju 1946. godine, donijela Uredbu o plaćenom godišnjem odmoru i počela razvijati sustav socijalnog turizma. Godinu dana kasnije savezna Vlada je donijela i naredbu o povlasticama za članove sindikata na godišnjem odmoru – famozni ‘K-15’ i ‘regres’ za godišnji odmor.
Program socijalnog turizma koji podrazumijeva da si odlazak na (obiteljski) odmor izvan mjesta prebivališta može priuštiti svaki radnik i radnica, svaki umirovljenik i umirovljenica, danas se čini kao utopijski koncept. Iako miješanje države, sindikata i ostalih čimbenika u odmor radnika nije jugoslavenska posebnost, niti izum, odmor i turizam prepoznati su kao sastavnice poslijeratne ideje stvaranja socijalističkog čovjeka.
U konceptu socijalnog turizma prvo su se pojavile novčane povlastice poput sniženih cijena i regresa za godišnji odmor, a potom masovna prenamjena i gradnja smještajnih kapaciteta poput radničkih odmarališta i domova odmora. Razliku u cijeni nadoknađivala je država, odnosno savezni fond za koji su radnici izdvajali 1,5 % svojih bruto primanja. Pitanje regresa se naziva najkontrover- znijom socijalno-turističkom temom socijalističke Juge. U tisku sedamdesetih i osamdesetih godina, uz sindikate, za ova pitanja bile su zadužene samoupravne interesne zajednice za odmor i rekreaciju, no ni to nije utjecalo na uvođenje reda i ravnopravnosti.
No, nakon 1965., prema načelima radničkog samoupravljanja, svako poduzeće je kao organizacija udruženog rada sada samostalno moglo odlučiti kako će rasporediti 1,5 % bruto dohotka jer se dohodak više ne uplaćuje u savezni fond. Bogatije firme kvalitetnije skrbe o svojim radnicima.
Komercijalizacija
Osamdesetih godina domaći turizam izjednačuje se s inozemnim, no i dalje svako četvrto registrirano domaće noćenje u Hrvatskoj ostvareno je upravo u odmaralištima. Vrhunac je bio 1988. s više od 6 milijuna noćenja. Iste godine u Hrvatskoj je ukupno ostvareno 25 milijuna domaćih jugoslavenskih noćenja i 42 milijuna stranih. Dakle, bez odmarališta domaći bi turizam tada vjerojatno izgubio četvrtinu prometa.
Ipak, i tada se sve više govori o potrebi za aktivnim godišnjim odmorom izvan mjesta boravka, a javlja se i diskurs o odmoru kao mehanizmu za sprječavanje opadanja radne sposobnosti radnika i odgovornosti kolektiva za brigu o adekvatnom odmoru njegovih članova. Kao rezultat ovakvih tendencija sindikati predlažu da se dio regresa za godišnji odmor (u iznosu od 20%) izdvoji za gradnju novih radničkih odmarališta. I tako se i nadomak rata razvijalo radnička odmarališta.
Krajem 80-tih godina Hrvatska je imala 76.000 ležajeva u 634 radnička odmarališta, a tamo su izvan sezone nerijetko ljetovali i “njihovi” umirovljenici. Danas su gotovo sva odmarališta privatizirana, a radnici i umirovljenici danas mogu samo na jednodnevne izlete na more. Pokradeni su i sindikati koji su to„šaptom” prešutjeli. Radničko namjensko vlasništvo pokradeno je u privatizaciji, a u današnjoj kolektivnoj percepciji hrvatskog stanovništva Jadran danas nije više mjesto odmora, već eventualnog sezonskog zapošljavanja.
Privatizacija
Prelaskom u novo tisućljeće radnička odmarališta proglašavaju se nelojalnom konkurencijom turističkom biznisu. U obrazloženju prijedloga Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti iz 2006. stoji kako je „funkcija odmarališta kao socijalne kategorije, koja su kao objekt regulirana važećim Zakonom, odbačena već novelom Zakona iz 2001. godine određivanjem da samo ugostitelj može u njima pružati ugostiteljske usluge, te se ocjenjuje da takve postojeće objekte treba u potpunosti komercijalizirati”
U nedostatku nekadašnjih radničkih odmarališta, za čiju su izgradnju sami radnici izdvajali, mnogi sindikati danas s hotelskim kućama i drugim turističkim tvrtkama nastoje ugovoriti povoljnije cijene za svoje članstvo. Istodobno, cijeli je niz sindikata s poslodavcima dogovorio da o nekadašnjim odmaralištima brinu i tako osiguraju da makar dio radnika po povoljnijim cijenama ljetuje.
Stariji građani nerijetko će se sa tugom sjetiti vremena kada su radnici i njihove obitelji za simboličnu nakladu ljetovali u odmaralištima poduzeća u kojima su radili, ali i njihovi roditelji, također nerijetko radnici istih firmi. Nekadašnja socijalistička odmarališta odavno su postala prošlost, a danas tek rijetke kompanije koje su još iz bivšeg sustava naslijedile nekretnine sa njima raspolažu i dijele ih sa svojim radnicima i umirovljenicima.
Godine 2008. u Hrvatskoj je preostalo oko 11 tisuća ležajeva u radničkim odmaralištima, a nekadašnje„socijalno” ljetovanje zamijenjeno je ljetovanjem na rate. Klasična radnička odmarališta više ne postoje, čak niti kao zakonska kategorija. No, u većini bivših republika ostala su aktivna brojna radnička odmarališta, kao i u mnogim bivšim socijalističkim zemljama, poput Rumunjske. Dio tog kolača tamo koriste i umirovljenici. No, u Hrvatskoj je preostalo penzićima ići na jednodnevne izlete preko svojih udruga ili u lječilišta u susjednoj BiH po povoljnim cijenama. Koga briga za stare!
J.A.P.
