Pišu: Jasna A. Petrović i Ivo Marijanović
Ima li Hrvatska doista preskup „socijalni teret“ za poslodavce i je li to temeljnim razlogom zbog čega investicije zaobilaze naše granice? Poznati glasnogovornici neoliberalnog društvenog razvitka zborno potvrđuju kako su umirovljenici previsok društveni teret, a doprinosi previsoki. Pri tom zaborave usporediti nas s većinom europskih zemalja, već biraju a la carte samo one koji bi išli u prilog njihovu stajalištu.
Sindikat umirovljenika Hrvatske priprema podnošenje inicijative za promjene Zakona o doprinosima i povezanih propisa.
► POVRAT MIROVINSKOG DOPRINOSA ZA PRVI STUP NA 20 POSTO!
Prvi zahtjev bit će vraćanje mirovinskog doprinosa za prvi (javni) stup na 20 posto, jer je ravno samoubojstvu od 1990. do danas neprekidno smanjivati mirovinski doprinos, s tadašnjih 24,1 posto na današnjih – 15 posto! A pri tom je broj starijih osoba porastao, udvostručio broj umirovljenika po zaposlenome, a trećina umirovljenika je ušla u zonu siromaštva. Također, dok je 1991. godine udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći iznosio 75,3 posto, danas je on spao na 40 (a katkad i 38) posto.
Kad pogledamo visinu mirovinskih doprinosa u drugim europskim zemljama, vidimo kako u Češkoj iznose 28 posto, a drugi stup je uveden tek prošle godine i to kao isključivo dobrovoljan. Vidimo da je u Estoniji doprinos 22 posto, u Španjolskoj 28,3 posto, Italiji 32,7 posto, Mađarskoj 26,5 posto, Austriji 22,8 posto, Njemačkoj tek 19,5 posto (ali s visokim subvencijama iz državnog proračuna), u Francuskoj 15,5 posto (ali su invalidske mirovine na teret zdravstvenog sustava); u Litvi 26 posto, Luksemburgu 24 posto, Latviji 25,26 posto… Vrlo je teško uspoređivati hrvatski sustav s drugima, jer u nekima su npr. minimalne i socijalne mirovine direktno na budžetu, u trećima se iskazuju ukupni socijalni doprinosi koji pokrivaju i naknade za nezaposlene, penzije, zdravstvo, pa čak i porodiljske naknade. Ipak, uspoređujući „hrvatski socijalni teret“ s većinom drugih zemalja, imamo prenisku stopu doprinosa za prvi stup međugeneracijske solidarnosti.
Posve je logično i opravdano tražiti da se visina doprinosa za prvi stup vrati na 20 posto, koliko je iznosila do 2002.
► DOPRINOS ZA DRUGI STUP – DOBROVOLJAN
SUH već godinama argumentirano zagovara potrebu pretvaranja drugog obvezatnog stupa kapitalizirane mirovinske štednje u dobrovoljni, dokazujući kako se uvođenje postojećeg modela obveznog drugog stupa definitivno pokazalo štetnim za sve umirovljenike, postojeće i buduće. Ugrozio je isplate mirovina postojećih umirovljenika, visinu mirovine budućih umirovljenika iz I. i II. stupa te državne financije.
Doprinos za drugi stup može ostati pet posto (ili bilo koji drugi postotak – prema želji zaposlenoga), ali samo kao dobrovoljan. Radnicima treba omogućiti slobodnih izbor hoće li (kao npr. radnici s beneficiranim radnim stažem) „svoju“ ušteđevinu iz drugog stupa, kojom sada doista nemarno upravljaju bankarski menadžeri, preseliti natrag u prvi stup. Zanimljivo je kako se ova Vlada i u najnovijim izmjenama mirovinskih zakona zalagala za održavanje obvezatnog drugog mirovinskog stupa, a da je netom iza toga uvjeravala javno zaposlene s beneficiranim stažem (npr. policajce, vatrogasce, pirotehničare) kako im je daleko povoljnije da prijeđu natrag u I. mirovinski stup.
Radi manjkavosti modela temeljenog na I. i II. mirovinskom stupu, osiguranici koji su 2002. godine imali pravo i mogućnost opredijeliti se za takav dvojni model (osiguranici u dobi od 40-50 godina), kada su ostvarili pravo na mirovinu, shvatili su da im je mirovina 27 posto niža nego da su je ostvarili temeljem I. mirovinskog stupa. Zakonodavac je stoga intervenirao izmjenom Zakona o mirovinskom osiguranju, kojom je omogućio da svi osiguranici iz te kategorije mogu ostvariti mirovinu i samo na temelju I. mirovinskog stupa. U praksi su se svi osiguranici (osim, navodno, jedne osobe s visokim primanjima) opredijelili da im se mirovina utvrdi samo iz prvog stupa. No, nema logike da se „kapitalizirana“ ušteda te kategorije zaposlenih ostavlja na upravljanje privatnim fondovima, kad je posve jasno da će biti vraćena u javni fond.
Državni proračun zbog takvog drugog stupa trpi dupli trošak: prvo, jer uplaćuje pet posto (5 do 6 milijardi) za II. mirovinski stup, i drugo, što taj iznos nedostaje za isplatu mirovina iz prvog stupa, pa to mora rješavati zaduživanjem.
► UKINUTI NAJVIŠU OSNOVICU ZA UPLATE DOPRINOSA
Logično bi bilo da se doprinosi u prvi obvezni mirovinski stup – koji počiva na međugeneracijskoj i unutargeneracijskoj solidarnosti – obračunava na stvarne prihode koje osiguranik ostvari u tekućoj godini. Međutim, najviša mjesečna osnovica za obračunavanje i plaćanje doprinosa iz osnovice (za mirovinsko osiguranje) je umnožak prosječne plaće i koeficijenta 6,00 što za 2014. godinu iznosi 47.646,00 kn, odnosno 571.752,00 kn godišnje. Zašto u Hrvatskoj postoji ograničenje najvišeg iznosa za mirovinski doprinos?
Netko je očito želio pogodovati bogatijima, pa tako menadžeri (naftaši, bankari, telekomunikacije) koji imaju mjesečno primanje više od 47.646 kuna, ne plaćaju mirovinski doprinos za prvi stup od 20 ili 15 posto, već im sve iznad tog iznosa poklanja hrvatska socijalna država i ne potpada pod međugeneracijsku solidarnost. Koliko novaca izmakne iz mirovinskog fonda jer se onima s takvim plaćama, a ima ih i s 500.000 kuna plaće mjesečno, opraštaju doprinosi? Tko se tu igra poznatog stripovskog lika Superhika, koji krade siromašnima da bi dao bogatima?
► NAJNIŽA OSNOVICA ZA UPLATE DOPRINOSA – MINIMALNA PLAĆA
Vrlo je teško razumjeti zašto je, temeljem Naredbe ministra financija, najniži iznos za mirovinski doprinos 2014. godine samo 2.779,35 kuna, iako je minimalna plaća 3.017,61 kn?! Osnovica nikako ne bi smjela biti niža od minimalne plaće!
Najniža mjesečna osnovica umnožak je prosječne mjesečne bruto plaće po zaposlenom u pravnim osobama RH za razdoblje siječanj – kolovoz 2013. koja iznosi 7.941,00 kuna i koja predstavlja referentnu veličinu za utvrđivanje svih mjesečnih i godišnjih osnovica za 2014. i koeficijenta 0,35 što iznosi spomenutih 2.779,35 kn.
Isprva je takav izuzetak najniže osnovice bio korišten za posebne slučajeve, poput mirovinskog osiguranja za tekstilne radnike, ali se danas proširio na 24 „izuzete“ kategorije. Primjerice, ako zaposlenik nije radio cijeli mjesec (zbog bolovanja, neplaćenog dopusta i sl.) poslodavac nema obvezu isplatiti minimalnu plaću, ali mora obračunati doprinose, i to na najnižu mjesečnu osnovicu. Plaća kao osnovica osiguranja i osnovica za obračunavanje doprinosa primjenjuje se i na:
– za osiguranike po osnovi izabranih ili imenovanih osoba,
– za osiguranike zaposlene u diplomatskoj misiji ili u konzularnom uredu strane države, međunarodnom predstavništvu sa sjedištem u RH-a koji uživaju diplomatski imunitet,
– za osiguranike zaposlene u inozemnim organizacijama sa sjedištem u RH-a koje ne uživaju diplomatski imunitet (strana predstavništva, podružnice, međunarodne organizacije i ustanove), – te osiguranike zaposlene kod inozemne fizičke osobe s prebivalištem (ili sjedištem) u RH.
Osnovica osiguranja i mjesečna osnovica za obračun doprinosa za izaslanog radnika je mjesečna plaća koju bi izaslani radnik ostvario za iste odnosno za slične poslove u RH-a prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu, uvećana za 20%. Tako utvrđena mjesečna osnovica ne može, za rad s punim radnim vremenom, biti niža od najniže osnovice uvećane za 20 posto niti viša od najviše mjesečne osnovice. Ovo smo prepisali iz objašnjenja Zavoda za mirovinsko osiguranje, iako to ne odgovara na naše temeljno pitanje: zašto minimalna plaća ne bi automatizmom bila i najniža osnovica za mirovinske doprinose?
► SOCIJALNI DOPRINOSI : POLA – POLA
Hrvatska ima najčudniji model obveznika plaćanja socijalnih doprinosa, nepostojeći u ijednoj drugoj europskoj zemlji. Obveznici plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje su sljedeći:
– doprinos iz plaće (bruto) za mirovinsko osiguranje plaća radnik (20%), a
– doprinos na plaću (bruto) za zdravstveno osiguranje plaća poslodavac (15%).
Ovakva raspodjela plaćanja doprinosa primjenjuje se od 1. siječnja 2003. godine do danas i nije u skladu s Konvencijom broj 102 Međunarodne organizacije rada koja izrijekom preporučuje da mora biti uspostavljena ravnoteža tako da najmanje polovicu doprinosa snose poslodavci, iako je to u praksi najčešće bitno veći udjel za poslodavce, a niži za zaposlene.
Samo u dvije EU članice veći doprinos za mirovinsko osiguranje plaćaju zaposleni (Nizozemska i Slovenija), a u dvije je taj omjer izjednačen (Njemačka i Cipar). Međutim, niti u jednoj državi sav doprinos za mirovinsko ne plaćaju isključivo zaposleni, pa je time Hrvatska stvarno izuzetak. Zašto je bivša Račanova vlada uvela takvu podjelu po doprinosima? Jedan tadašnji član Vlade je rekao kako je to učinjeno jer im se činilo da je tako jednostavnije praćenje i nadzor?! Budući da su u vrijeme donošenja obveze za poslodavca i radnika bile iste (jer je uz zdravstveno osiguranje išao i doprinos za zaštitu na radu, doprinos za zapošljavanje i dr.), netko je pametan iz dvojbenih operativnih i tehničkih razloga odlučio ni manje, niti više – ne poštovati međunarodnu konvenciju koju je Hrvatska prihvatila. Čudo neviđeno.
U Češkoj je mirovinski doprinos 28 posto, od čega poslodavac snosi 21,5 posto; u Estoniji 22 posto, a poslodavac snosi 16 posto; u Španjolskoj od 28,3 posto, poslodavac plaća 23,6 posto; u Italiji od 32 posto, čak 23,81 posto na teret je poslodavca, a u susjednoj Mađarskoj od 24 posto – 18 posto. Dakle, radnici plaćaju svugdje manji iznos, pa je posve logično što Sindikat umirovljenika Hrvatske očekuje da se doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje plaćaju pola – pola (kad već toliko volimo „kopirati“ Njemačku).
Takav međuodnos bi se morao hitno uvesti i za preostale socijalne doprinose – doprinos za zaštitu na radu od 0,5 posto i doprinos za nezaposlene od 1,7 posto. No, najčudnije je što o tome u Hrvatskoj nitko ne priča i svi se pravimo kao da je normalno da se na bruto plaće radnike stavlja teret od 20 posto, a na džepove poslodavaca samo 17,2 posto. Tko je tu Superhik?
► UKINUTI ZDRAVSTVENI DOPRINOS ZA UMIROVLJENIKE
Prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009., Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje je obveznik obračuna dodatnog doprinosa za zdravstveno osiguranje iz mirovina i na mirovine.
Doprinos se obračunava po stopi od jedan posto, ako je mjesečna svota mirovine manja ili jednaka svoti prosječne neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za razdoblje od siječnja do kolovoza ili po stopi od tri posto, ako je mjesečna svota mirovine viša od svote prosječne neto plaće.
Međutim, doprinos se ne usteže od mirovinskih primanja korisnika, ako je obračunat po stopi od jedan posto, već ga pokriva državni proračun. Ako je obračunat po stopi od tri posto, usteže se od mirovinskih primanja korisnika, te se za doprinos umanjuje svota za isplatu, što se iskazuje na Obavijesti o mirovinskim primanjima. Doprinos se ne obračunava niti na razlike mirovina obračunate prema rješenju o promjeni opsega prava niti na razlike obračunate nakon usklađivanja aktualne vrijednosti mirovine.
U 2014. godini tri posto se skida s mirovina većih od 5.507,00 kuna, što čini više desetak tisuća terećenih. Nerazumljivo je zašto se, ako je socijalno pravedno promišljen, taj postotak ne obračunava na iznos iznad tog cenzusa, već se omogućava da netko s 5.400 kn mirovine bude izuzet, a drugi sa stotinu kuna više, plaća visoki doprinos. U većini europskih zemalja umirovljenici ne plaćaju zdravstvene doprinose, pa bi bilo logično da se i u Hrvatskoj, kao zemlji s osobito siromašnim umirovljenicima i niskim mirovinama, takav namet naprosto ukine.
