Sindikat umirovljenika Hrvatske traži od Ministarstva socijalne politike i mladih da hitno pokrene inicijativu za uvođenje tzv. državnih potpora za sve osobe starije od 65 godina koje ne primaju mirovinu ni po kojem osnovu, i to tek kao jednu od početnih mjera za borbu protiv siromaštva. Takvu je naknadu pod nazivom „socijalna mirovina“ planirala uvesti još Račanova vlada, da bi HDZ-ova konkretizirala kako bi bila namijenjena starijima od 65 godina, socijalno potrebitima te koji žive u Hrvatskoj 30 godina. Zatim se u Planu 21 izrijekom jamči donošenje zakona kojim će takve „socijalne mirovine“ biti omogućene.
U izvještaju koji je Ministarstvo socijalne politike krajem prošle godine na lošem engleskom uputilo Europskoj komisiji čitamo kako takve mirovine do daljnjega neće biti uvedene „zbog značajnog problema što postoji vrlo mala razlika između minimalne penzije i socijalne pomoći za starije koja je povećana na 600 kn“. Takvo besmisleno obrazloženje moglo je samo nasmijati europske činovnike, a rastužuje Sindikat umirovljenika Hrvatske. Prvo, pri uvođenju takvog novog socijalnog prava treba izbjeći riječ “mirovina” jer se one kod nas temelje na uplatama doprinosa, a starosna potpora bi išla iz proračuna. Drugo, uopće se ne može uspoređivati mirovine stečene radom sa socijalnim potporama kao mjerom borbe protiv siromaštva.
U Hrvatskoj prema posljednjem popisu stanovništva živi 120 000 osoba starijih od 65 godina koje ne primaju mirovinu (uglavnom žene). Socijalnu pomoć u kategoriji „odrasle potpuno radno nesposobne osobe koja nisu umirovljenici“ prima samo 17 000 osoba, pa bi onda broj onih koji su stariji od 65 godina i redovito primaju socijalnu pomoć bio minoran, kao što je u usporedbi s europskim statistikama mizeran udjel ukupnih iznosa socijalne pomoći u bruto društvenom proizvodu (samo 0.27%). Međutim, i u uvjetima kad dnevno rastu cijene, naše se „socijalno ministarstvo“ ne bavi borbom protiv siromaštva, već prvenstveno borbom protiv prevara u socijalnom sustavu.
Ministarstvo socijalne politike i mladih u prvoj godini svoga vladanja nije pokazalo nimalo senzibiliteta za stariju populaciju, koja je zapravo najveća ranjiva skupina izložena riziku od siromaštva i socijalnoj isključenosti. U svojoj unutarnjoj organizaciji fokusira se na djecu, mlade i obitelj, te tzv. odrasle osobe, gdje među šest „kategorija“ stariji i nemoćni čine samo jednu. I to je dovoljan dokaz o izostanku ikakve strategije za sprječavanje i saniranje siromaštva među starijim osobama, po kojemu je Hrvatska u vrhu europske ljestvice (odmah iza Bugarske). Međutim, to je Ministarstvo u 2012. učinilo sve suprotno: ukinulo do tada kvalitetno uspostavljen dijalog s udrugama koje zastupaju interese starije populacije, ukinulo im simbolične programe pomoći starijima (volonterska skrb i pravna pomoć)… Jedino je proveden EU program uz godinu aktivnog starenja, kad je troje starih proglašeno „naj-seniorima“, za što su dobili papirnata priznanja, te im je omogućeno financiranje jedne od aktivnosti ‘Generacijskog okupljanja’ (npr. organizacija nekog društvenog događanja poput plesa, jednodnevnog izleta, sportskog i sl.) po izboru pobjednika. Bravo, ministrice. Bilo bi smiješno da nije tužno.
Mogu nam reći kako nema dovoljno novaca za uvođenje ove početne mjere za borbu protiv siromaštva, diskriminacije i socijalne isključenosti starijih osoba; da nema npr. 700 do 900 kuna mjesečno, ovisno o socijalnom statusu, za golo preživljavanje najugroženijih starijih osoba od 65 godina, što Vladu i nadležno ministarstvo ipak ne amnestira od obveze sprječavanja bijede.
Nisu u puno boljoj situaciji niti umirovljenici koji su zaradili svoje mirovine. Primjerice, najniža mirovina stečena radom za 15 godina staža iznosi oko 850 kuna, a pošto je poznato da više od 50 posto umirovljenika prima manje od 2.000 kuna mjesečne mirovine, očito je da su i ove kategorije zapravo – socijalna pomoć. Valjalo bi onda povećati uvjet staža za mirovine stečene radom na barem 20 godina, ali svakako pronaći i više mogućnosti za solidarnost i unutar prvog mirovinskog stupa, te uvesti minimalnu mirovinu koja bi jamčila osnovno preživljavanje i bilo jednom od mjera za borbu protiv siromaštva starijih osoba.
I još jedna od mjera: izjednačavanje subvencije za državne i privatne domove umirovljenika, kako bi se izjednačila cijena smještaja (sada oko 2 500 kn za državne, te 3-5 000 kn za privatne). Treba podsjetiti kako je 31. prosinca 2011. u državnim i županijskim domovima bilo 10.700 mjesta i 59.700 zahtjeva za smještaj, a u nekim se domovima čeka više od deset godina. U Zagrebu u 20 godina nije sagrađen niti jedan dom (sad se pokušava s tzv. javno-privatnim partnerstvom). Bez takve mjere pojačava se diskriminacija starijih, jer imućni imaju pravo na dom, a siromašni nemaju.
Europska praksa poznaje i niz drugih mjera kojima se sprječava ili dokida siromaštvo starijih osoba. U Hrvatskoj takve strategije nema, niti ju tko piše. Uostalom, kad su se Pučki pravobranitelj za ljudska prava i posebne pravobraniteljice nedavno odlučili javnim istupom upozoriti na problem siromaštva u Hrvatskoj, te pri tom posebno ukazati na ozbiljan problem siromašenja starijih osoba, nadamo se da će potrebni interes iskazati i nadležno ministarstvo.
Kontakt: 095-925-1667
Jasna A. Petrović,
predsjednica SUH-a