- Pučka kuhinja na Svetom Duhu otvorena je 27.4.1995. godine. Sljedeće godine obilježit će 30 godina svoga djelovanja. Kako biste opisali tri desetljeća dijeljenja obroka najpotrebitijima? Po čemu se vaša Pučka kuhinja razlikuje od ostalih?
Sljedeće godine obilježavamo trideset godina djelovanja u ovome obliku dijeljenja toplih obroka svima onima koji dođu u našu Pučku kuhinju i potraže pomoć. Tu je i jedna mala povijesna zanimljiva činjenica: pri samostanu Svetoga Duha koji je na svetoduškom brijegu preko sto godina, od samih početaka postojao je neki oblik pomaganja onima koji su u potrebi. Ljudi bi znali doći u različitim životnim situacijama, pokucati na vrata samostana i zatražiti pomoć. To je pogotovo dolazilo do izražaja tijekom Domovinskoga rata, ali i ranije. Fratri su uvijek u svojoj skromnosti, koliko su mogli i imali, bili s ljudima, pomagali im, a to je njihova bit i poslanje. Uvijek bi s ljudima dijelili ono što su imali. To je, rekao bih, bio prapočetak.
Godine 1995. je apostolski nuncij u Hrvatskoj, mons. Giulio Einaudi blagoslovio i otvorio Pučku kuhinju. Otada u kontinuitetu u ovoj Pučkoj kuhinji pripremamo i dijelimo tople obroke svima koji dođu. Pučka kuhinja koju na Svetome Duhu vode franjevci konventualci razlikuje se po tome što nikad, ama baš nikad nije tražila provjeru identiteta osoba koje su u potrebi i koje ovdje dođu. Vodimo se onom evanđeoskom: „Dajte im vi jesti“. Na taj način nastojimo svakom bratu ili sestri ublažiti posljedice siromaštva i gladi kao takve. To je jedna logika koju smo uklesali u kamen ispred Pučke kuhinje. Pomoći potrebitomu u nevolji.
Broj je varirao tijekom ovih godina, u početku je bilo 600 do 700 obroka pa se to nešto smanjilo. Kad sam preuzeo vođenje Pučke kuhinje 2018. godine, mi smo imali 300-injak obroka, da bismo se uslijed pandemije i potresa popeli na 400-injak obroka i to je broj obroka koje danas svakodnevno pripremamo u našoj kuhinji. Obroci se mogu pojesti u našoj blagovaonici ili se mogu ponijeti kući.
Posramljeni tražiti pomoć
- Nerijetko možemo čuti kako među korisnicima Pučke kuhinje prevladavaju ljudi starije životne dobi, siromašni umirovljenici čije mirovine nisu dostatne za preživjeti cijeli mjesec. Tko su ti ljudi koji svakodnevno stoje u redu za topli obrok?
Mi nemamo evidenciju koji su to ljudi čije mirovine nisu dostatne za preživjeti cijeli mjesec. Ne postoji popis nekadašnjih i sadašnjih korisnika kuhinje. I na to sam osobno jako ponosan jer to je utjelovljeno Evanđelje u samoj Pučkoj kuhinji. Postoji nešto što možemo primijetiti neposrednim zapažanjem kroz česti kontakt s ljudima koji dolaze u Pučku kuhinju, osobno sam u kuhinji kad god mogu, volontiram, kroz kontakt čujem da ljudi imaju nekakav izvor prihoda, ali to nije dostatno za preživjeti cijeli mjesec i zato ovdje dolaze. To je velika nepravda i žalosna situacija u društvu da netko tko je cijeli život marljivo radio, tko je doprinosio društvu na aktivan način, izgrađivao društvo u kojem živi, da u starijoj životnoj dobi, na kraju svoga života, kad bi trebao uživati u plodovima svoga rada, ne može si osigurati niti osnovno.
Vi znate bolje od mene kolike su mirovine, koji je prosjek, život u Zagrebu je skup, iziskuje sve veći novac. A ljudi ne mogu preživjeti cijeli mjesec. Meni je to jako žalosno. Gotovo tragično i to su često tužne životne priče. Ljudi se osjećaju posramljeno. Neugodno im je tražiti pomoć. Naviknuti zarađivati vlastitim rukama sad to više ne mogu zbog životne dobi. Smatram da se to itekako treba promijeniti. Mi franjevci smo pozvani ublažiti posljedice tog siromaštva, a netko drugi je pozvan rješavati te probleme na nekoj drugoj i većoj razini. Živim s vjerom i nadom da će se to nekada i promijeniti.
Biti blizu čovjeku u nevolji
- Zašto i kako ste počeli hraniti potrebite?
Počeli smo 1995. godine. Dom svetog Antuna u svom sastavu ima tri poslanja, tri apostolata. Najvidljivije i najkonkretnije i meni osobno najdraže jest poslanje koje čini Pučka kuhinja. Pripremiti topli obrok, nahraniti gladnoga, ispuniti djelo milosrđa. Biti blizu čovjeku u nevolji. Drugo poslanje je apostolat tiska po uzoru na našeg svetog franjevca konventualca, svetog Maksimilijana, koji je započeo s apostolatom katoličkog tiska. To se u mojoj provinciji, hrvatskoj provinciji franjevaca konventualaca svetoga Jeronima dogodilo u osobi Ivona Ćuka. On je osnovao i utemeljio Glasnik sv. Antuna. Tako i u tiskanom obliku širimo pobožnost svetom Antunu. U međuvremenu je dobio dodatak u imenu – Veritas pa je kao takav poznat široj čitateljskoj publici.
Treće poslanje, odnosno djelovanje je rad s mladima. U Domu svetog Antuna postoji studentski dom gdje već trideset godina smještaj pronalaze studenti koji studiraju na različitim fakultetima u Zagrebu i imaju besplatan smještaj i besplatnu hranu.
- Uz koji način financiranja i potpore kuhinja uspijeva opstati? Imate li dovoljno donacija u novcu i robi, odnosno namirnicama? Koliko ste u stanju osigurati hranjive, raznolike, cjelovite obroke? Tko osmišljava jelovnik?
Što se tiče načina financiranja, rekao bih da postoje tri temeljna stupa financiranja naše Pučke kuhinje, a to su, mogu s ponosom reći, pomoć koju dobivamo od Grada Zagreba, gotovo od samog početka pa do danas. Gradsko poglavarstvo ima sluha za ono što radimo, za naše poslanje i djelovanje i vrlo konkretno nam pomaže financijskim dotacijama. A to nam je jako bitno za redovito funkcioniranje. Drugi stup čine donacije tvrtki ili pojedinaca i neizmjerno sam im zahvalan. Zahvalan sam svakoj osobi. Ne postoji velika ili mala donacija. Svaka donacija učinjena s ljubavlju, učinjena od srca je velika donacija. Takve su donacije Bogu ugodne i na tome sam neizmjerno zahvalan.
Treći stup financiranja Pučke kuhinje su donacije koje primamo u namirnicama. Ovdje se svaka namirnica iskoristi, izrazito je važno da se hrana ne baca. Postoji suradnja s trgovačkim centrima, s različitim velikim dobavljačima, ako su namirnice pred istekom roka, mi to sve u roku iskoristimo jer kuhamo velike količine. Jelovnik predlaže glavna kuharica, ali i to radimo zajednički. Mi smo tim koji, hvala dragom Bogu, jako dobro funkcionira za sve one koji ovdje dolaze.
Kod nas jedu potrebiti
- Siromašni ljudi su često pod stigmom različitih predrasuda. Što je za Vas siromaštvo u materijalnom i duhovnom smislu? Da li ste kroz vođenje Pučke kuhinje naučili više o siromašnima, više im se približili, pobijedili možda neke vlastite predrasude, ali i utjecali (u onoj mjeri u kojoj je to moguće) da se smanje predrasude prema potrebitima u njihovoj i Vašoj okolini?
Ovo je jako zanimljivo pitanje. Upravo je predrasuda nešto što određuje sve osobe koje
dolaze ovdje u Pučku kuhinju. Ljudi su pod dojmom da oni koje ovdje dolaze su neradnici, lijene osobe koje ne žele brinuti o svom životu, jer su, evo, stali u taj red u Pučkoj kuhinji. Osobno se često susrećem s pitanjem jesu li svi koji dolaze ovdje u potrebi. Mogu govoriti iz svog šestogodišnjeg iskustva, da sam gotovo siguran da sve osobe koje nam dolaze jesu u potrebi jer nitko ne bi stao u red u Pučkoj kuhinji i čekao sat ili sat i pol vremena da bi dobio kuhani topli obrok po hladnoći ili vrućem vremenu, a da nije u potrebi. Tako da je takvo pitanje ili dvojba po meni bespredmetna.
Govoreći iz perspektive katoličkog svećenika, najteže je kad se u osobi spoji materijalno i duhovno siromaštvo, tada nastaje ljudska egzistencijalna katastrofa jer s jedne strane nemaš i izgubio si vjeru koja ti je potrebna, izgubio si nadu koja te nosi u životu, jer si svakodnevno opterećen brigom za golu egzistenciju, hoćeš li imati što pojesti, a nemaš novca da bi si mogao priskrbiti normalan i dobar obrok, pa te pritisne bolest i godine, i onda se tu negdje izgubi i duhovna komponenta, a nama ljudima je duhovna komponenta jako bitna, a često zanemarena. I kad se to pospoji, nastaje ljudska egzistencijalna katastrofa. I tu je velika uloga volontera. To je možda jedini razgovor u danu koji će osoba u potrebi imati, razgovor s njima, volonterima. Dobro juto, dobar dan, kako si. Ohrabrenje koje ćeš nekome dati. Osmijeh, topla riječ, jedino tu, to im je jedini kontakt, onima koji dolaze ovdje, u takvim malim životnim situacijama potrebno je mijenjati pogled i perspektivu, na to smo pozvani.
Potrebno je neprestano govoriti o osobama koje dolaze u Pučku kuhinju. Oni neće stati pred kamere i dati intervju, njih se neće čuti. Kroz različite medijske istupe, akcije i inicijative koje organiziramo uvijek stavljamo u fokus osobe koje ovdje dolaze, stavljamo naglasak na njih da se vidi da u stoljeću o kojem volimo govoriti kao o stoljeću blagostanja i napretka, stoljeću dostignuća u svim vidovima ljudskoga života, nažalost, postoje i oni koji nemaju ni osnovno. I tu smo pozvani i kao društvo i kao Crkva i kao pojedinci da svatko od nas da svoj doprinos u onoj mjeri u kojoj to može, u onoj mjeri u kojoj je to moguće i na taj način pokušamo pomoći svima onima koji su se našli u neugodnim situacijama, pogotovo egzistencijalno ugroženi.
Umirovljenici su novi siromašni
- Kako komentirate da je prema najnovijim statističkim podacima u Hrvatskoj čak 34,8 posto starijih od 65 godina siromašno?
Ovaj me podatak uopće ne iznenađuje ako uzmemo u obzir osobe koje su korisnici Pučke kuhinje na Svetom Duhu. Svakodnevno se susrećem s osobama koje se uklapaju o ovaj statistički podatak u pitanju. Osobno bih se usudio reći da je taj postotak i veći kada promatramo cjelokupno društvo. Mi govorimo o kategoriji novih siromašnih. Ta kategorija možda neće ispuniti statističku normu koja je sastavljena prema određenim parametrima i primanjima, ali moramo ukalkulirati i životni standard. Nije isto imati minimalnu mirovinu u Zagrebu ili u nekom drugom dijelu Lijepe naše, tako da je taj postotak i veći kada bi ga određivali još po nekim drugim kriterijima. Mi to najbolje vidimo ovdje svaki dan u kontaktu s tim osobama i mene to silno žalosti.
Novi siromašni su ljudi koji su radili i imali, otišli su u mirovinu i onda ne mogu od te mirovine živjeti i uživati plodove svoga rada. Ne mogu živjeti u starosti dostojanstveno, nego su natjerani, odnosno primorani, da ljepše zvuči, tražiti pomoć u Pučkoj kuhinji ili na neki drugi način. Ili im djeca pomažu. Sve je to tragično i žalosno. Volio bih da se to u hrvatskom društvu promijeni čim prije.
- Vodite li evidenciju o ljudima koji dolaze jesti u Pučku kuhinju? Da li je potrebno pokazati pisani dokaz neke socijalne službe da bi se moglo dolaziti u Pučku kuhinju? Koliko ih je stalnih? Postoje li oni koji dolaze neko određeno razdoblje pa im se iz nekog razloga popravi financijsko stanje?
Ne, nije potreban nikakav pisani dokaz ili potvrda, nikakav dokument identifikacije osoba koje dolaze ovdje. Dovoljno je stati u red i svatko će dobiti topli obrok, odnosno ono što smo taj dan pripremili. Topli obroci se kuhaju svakodnevno. Ne vodimo evidenciju i prema tomu nije potrebno predočavati nikakav dokaz.
Dobro je da ljudi znaju da postoji mjesto u gradu gdje će naći sigurno utočište i gdje mogu dobiti pomoć u teškoj životnoj situaciji, gdje se uvijek mogu vratiti i naći toplu riječ i utjehu, a utočište to i jest. Ono što, zapravo, predstavlja dom, mjesto ljubavi i topline, ali kad se žele boriti i pokazati da svojim radom i djelovanje mogu sebi osobno osigurati egzistenciju i svojoj obitelji. To je uvijek poticajno i ohrabrujuće i imamo i to iskustvo.
- Koji su Vam planovi za budućnost, s obzirom da je siromaštvo u porastu, barem u najstarijoj dobnoj skupini. Nije li pomalo tužno gledati ih kako se iz dana u dan uspinju uz ulicu Sv. Duha, u bolnoj i sporoj koloni?
Naši planovi su poprilično jednostavni. Bit ćemo tu za sve one ljude koji su u potrebi. Za čovjeka, to je poslanje našega franjevačkog reda. To je utkano u samu bit i identitet nas franjevaca. Animirati, okupiti i osobno se vrlo aktivno uključiti u djelovanje, a što, evo, i činimo tridesetak godina koliko postoji Pučka kuhinja, ali i svih ovih godina otkako smo ovdje na Svetom Duhu, ali i u cijeloj povijesti franjevačkoga reda, a to je više od osamsto godina smo sa svojim narodom u radostima i žalostima, u dobru i u zlu, tu smo jednostavno prisutni, a tako ćemo i biti dokle god je tu brat, sestra, čovjek, koji je dar i koji je naš bližnji, koji je potreban naše ljubavi i naše pažnje.
Melita Funda
