Godine brzo prolaze i dođu dani kada se uloge zamijene! Odrasla djeca moraju se brinuti o starim roditeljima. Starenje je neizbježan, nezaustavljiv dio prirodnog životnog ciklusa. Ali to ne znači da nam starenje naših roditelja i drugih članova obitelji, u zrelim godinama, lako pada. Pozne godine donose nemoć s kojom se starije osobe teško mire, a uloge se polako zamjenjuju, pa djeca moraju preuzeti brigu o njima. Pri tome treba imati na umu da roditeljima nije ugodna, niti laka novonastala situacija i da ih to na neki način ponižava. Kako bismo svojim starijim članovima obitelji zahvalili za sve lijepo što su nam učinili u životu, potrebno im je uljepšati stare dane. Djeca moraju biti svjesna kako će se pri tome suočiti s nizom izazova.
Često možemo čitati ili čuti usmene rasprave s pitanjem: „Da li su djeca dužna skrbiti o roditeljima kada ostare?“ Analizira se što treba, a što ne treba raditi, što se mora, što se očekuje, što je red, što zakon propisuje… Da li roditelji očekuju ili bolje reći, smatraju li da im djeca duguju da se brinu o njima? Misle li pak djeca da nemaju nikakvu obvezu prema roditeljima? Gdje su tu ljubav, empatija? Činjenica je da nisu sve obitelji iste, pa tako ni razmišljanja njihovih članova.
Gospođa Milena nedavno se požalila da jedva preživljava s malom mirovinom. S pokojnim mužem odgojila je sina i kćerku, pomogli su im od obrazovanja do kupovine stanova, a danas ona živi sama. Kaže da se često dvoumi kupiti lijek ili hranu. Djeca su svjesna njezine situacije, ali ni jedno joj ne pomaže. Ona je bar u svom stanu, dok gospođa Zaga strepi da li će ju djeca njezinog pokojnog muža izbaciti iz stana koji su zajedno naslijedili. Dok je bio živ, svi su živjeli, naizgled, u složnoj obitelji.
Gospodin Mirko priča kako su se nekada djeca brinula o roditeljima zato jer su živjeli u istoj kući. Prilikom posjete bivšem kolegi, u jednom privatnom domu, čuo je od vlasnice doma za starije i nemoćne kako najčešće djeca ostave svoje roditelje u domu i kažu, neka im vlasnica javi kada umru. Ali, srećom, mirovina im pokriva sve troškove za dom! Na ovim našim prostorima često je prisutno razmišljanje o „vraćanju usluge“ roditeljima, jer su djeci dali život, odgojili ih po onoj: „Ja sam ti dala/dao život i ti si dužan da mi vratiš!“ S druge strane, svi oni koji su upoznati s pravom i zakonima, podsjećaju da je obveza djece skrbiti o roditeljima propisana i zakonom. Dakle, briga za stare i nemoćne članove obitelji je i naša moralna dužnost, ali i zakonska obveza. Činjenica je da često sav teret brige o starijim i nemoćnima padne na leđa odrasle djece, koja se nađu u nezavidnoj situaciji, jer moraju raditi, imaju svoju djecu, a uz to se moraju brinuti i o teško bolesnim roditeljima, koji se više ne mogu brinuti sami o sebi, a niti nemaju dovoljno visoke mirovine za dostojanstven život.
Oni bogatiji riješe to plaćanjem njegovateljice ili smještajem u privatni dom. Nažalost, većina ih je koji jedva krpaju kraj s krajem, sami brinu o svojim roditeljima, iIi ih uspiju smjestiti u jedan od tzv. društvenih domova. Ako ikad u njemu dočekaju mjesto! Na kraju svih razmišljanja, zakona i priča, mnogi su se usuglasili u jednom, a to je da im srce i duša ne bi dali zanemariti svoje stare i bespomoćne roditelje i ostaviti ih bez njege i novčane pomoći. Ljudski je pomoći čovjeku u nevolji, a kamoli kada se radi o nekome tko nam je podario život. Bolno je kada shvatimo da naši roditelji, nekoć zdravi i jaki, više ne mogu brinuti o sebi.
Mnogi su od nas bili u situaciji kada smo morali priznati samima sebi da su se stvari u našem dosadašnjem životu promijenile. Djeca starijih roditelja moraju prema njima biti pažljivi, ni u čemu ih ne požurivati, biti spremni na njihovo ljutito ili čangrizavo reagiranje. Ali ne smiju ograničavati njihove slobode, jer starija osoba mora imati osjećaj da još kontrolira svoj život. Mora se pri svemu tome razlikovati emocionalna od kognitivne disfunkcije. Kongitivni poremećaji uključuju demenciju i depresiju te su česta pojava kod starijih osoba. U određenim situacijama potrebno je potražiti stručnu, liječničku pomoć. Svjedoci smo pozitivnih ali, nažalost i negativnih primjera u postupcima djece prema starijim roditeljima.
Jedna naša nekada vrlo aktivna članica doživjela je od svoje kćerke nešto što ni u snu nije mogla pretpostaviti da će joj se dogoditi. Kao samohrana majka omogućila joj je obrazovanje i financijski joj uvijek pomagala i u potpunosti stambeno osigurala. Nažalost nakon lakše ozljede, kćerka ju je, protiv njezine volje, najprije smjestila u jedan dom za starije osobe, a nakon nekoliko dana prebacila u bolnicu. Onemogućila je da ju unuci i prijatelji posjećuju. Kćer je u međuvremenu bila na godišnjem, a sada niti ne pomišlja da je vrati u njezinu kuću, iako su pronađene osobe koje bi uz naknadu o njoj skrbile.
Druga naša kolegica Renata uvijek je govorila da treba raditi na tome da se ljudi ne osjećaju usamljeno, jer za čovjeka je najgore biti sam i usamljen. Ona, koja je bila aktivistica za palijativnu skrb sada je sama u ustanovi u kojoj joj nije mjesto. Uvijek je bila protiv smještaja u domu za starije osobe i zalagala se za boravak u kući ili stanu uz pomoć druge osobe. Još do prije tri mjeseca je drugima davala psihološke savjete. Nekada stvari treba dovesti do apsurda da bi se raščistile! Kod starijih ljudi izolacija i naglo izdvajanje iz uobičajene sredine može dovesti do depresije i povlačenja u sebe. Istraživanja su pokazala da i najskromniji znak pažnje prema njima, može im umanjiti osjećaj nemoći i poboljšati im psihičko i fizičko zdravlje.
Postoji i druga strana gdje su domovi puni zadovoljnih ljudi koji su ponosni i voljeni od svojih bližnjih. To su ljudi koji su svojevoljno izabrali nastaviti živjeti u domu za starije osobe. U slučaju teže bolesti, dugoročna briga za stare i nemoćne osobe zahtjevan je posao koji ponekad kroz jedan duži period predstavlja veliki teret za članove obitelji.
Jasmina je mlađa gospođa u 40-tim godinama. Unatoč čestim poslovnim putovanjima u inozemstvo, odlučila je da njezin dementni otac, udovac, ostane s njom živjeti. Svakodnevno plaća dvije njegovateljice koje se izmjenjuju i pomažu u njezi njezinog oca. Veliki izazov je vječna borba između generacija i stalni sukob mišljenja, koji se nameće sam po sebi, zato i sama komunikacija sa starijima zahtijeva mnogo uzajamnog razumijevanja.
Djeca, ali i drugi članovi obitelji, trebali bi stalno pratiti zdravlje svojih roditelja i procjenjivati njihovu sposobnost za samostalan život. Tako će biti svjesni trebaju li roditelji njihovu pomoć, oko čega i koliko. S roditeljima treba razgovarati, saznati koji su njihovi planovi i želje. Žele li ostati u svom stanu ili kući, preseliti se kod nekog od djece ili se prijaviti i otići u neki dom za starije osobe. Ali nikada ne treba o roditeljima odlučivati bez njihove suglasnosti. U njihovim godinama treba im pružiti bar još malo ljubavi od njihove djece. I poštovanja.
Drenka Gaković
