Konačno je stiglo dugo očekivano, toplo ljeto! Ove godine se činilo kao da nikad neće stići. Jedva smo dočekali toplije dane nakon svakodnevnih kiša, vlage i promjenjivog vremena. Međutim, uz toplo vrijeme često dolaze i zdravstveni problemi poput alergija na razne biljke, koje su sve češće prisutne među nama ili alergije na sunce. Unatoč tome što ne možemo pobjeći od genetike ili kvalitete vode i zraka u gradu ili selu u kojem živimo, možemo utjecati na kvalitetu svoga života prehranom, kretanjem i pozitivnim mislima.
Gospođa Petra i njezin suprug Marko koriste svaki lijepi dan za šetnju i nastoje se zdravo hraniti. S dvije mirovine uspijevaju si priuštiti i odlazak u obližnje toplice. Nema čovjeka čiji život teče onako kako on to želi ili kako si je zamislio. Petra je sklona alergijama, pa su joj često suze u očima. Iznenadni napadaji kihanja, začepljen nos, kašalj, otežano disanje, svrbež očiju, osip… Kako si u takvoj situaciji olakšati život? Ona se pridržava liječničke terapije i trudi se voditi zdrav život. U današnje vrijeme opasanosti kao da vrebaju na svakom koraku i zbog toga smo često u strahu i brizi. Što više informacija dobivamo o svemu, imamo osjećaj da manje znamo, a neizvjesnost i neznanje nužno u nama bude tjeskobu.
Ljudski mozak opremljen je da brzo reagira na opasnost i rizičnu situaciju čiji je ishod neizvjestan. Ne može se živjeti bez rizika jer sve što radimo smanjuje neke opasnosti, ali povećava druge. Od briga i tjeskoba dovodimo se u stanje stresa. Strah postoji da aktivira cijelo tijelo za borbu ili bijeg kad je suočeno s opasnošću. Što više potiskujemo strah, on se više razmahuje. Ono što je isprva opća lagana tjeskoba može prerasti u napadaje panike ili iznutra izjedati tijelo dok ne ugrozi zdravlje. Bojimo se bolesti, bojimo se zmija, bojimo se starosti, bojimo se za djecu, za unučad, bojimo se za egzistenciju. Ali, moramo biti svjesni da se iz svake situacije može naći izlaz. Kada nas nešto iznenadi, nešto što smo mislili da nikada neće, pitamo se što činiti, za kim se povoditi, koga slušati, od koga tražiti pomoć?
Često kažem da život piše romane! Nedavno je saborska zastupnica upitala jednog ministra, povodom zahtjeva štrajkaša, da li bi on mogao živjeti od 600 eura plaće mjesečno? Ali nitko se ne pita kako umirovljenici preživljavaju s upola manjim mirovinama? Ti su ljudi u svakodnevnom strahu kako preživjeti, kako kupiti lijekove, neophodne namirnice, kako platiti režije. A kako je pak onima i s još manjim mirovinama? Odgovor je jednostavan – snalaze se na razne načine. Prema nekim podacima u Hrvatskoj nakon umirovljenja prijavljeno radi nešto više od 24 tisuća umirovljenika, dok je onih „u ilegali“, koji se plaše da će prijavom na rad izgubiti mirovinu, sve više. Umirovljenici koji rade na crno ili prijavljeni preko domaćih ili inozemnih agencija, uglavnom rade razne pomoćne poslove u domaćinstvu. To su najčešće poslovi u kućanstvu, poput čišćenja, kuhanja, čuvanja djece ili starijih teško pokretnih osoba.
Neki ljudi žele raditi da bi bili i dalje radno aktivni, ali uglavnom rade zbog dodatne zarade. Nekada su žene iz Hrvatske odlazile u Italiju njegovati stare i bolesne Talijane. Radile su na crno. Odlaze i danas, ali manje jer je sve veća konkurencija iz istočnoeuropskih zemalja. Jedna 62-godišnja umirovljenica iz Rijeke priča kako već godinama skrbi za starije i nemoćne osobe u Italiji: “U Italiji radimo poslove koje nitko ne želi raditi. Ne možete ni zamisliti koliko je to teško. Radi se o pomaganju starijim osobama, jako bolesnima, dementnima, često nepokretnima, o kojima morate brinuti 24 sata na dan. To je daleko od pomaganja u kući, čišćenja, pranja, peglanja i slično.
Motiv je isključivo novac, zbog male mirovine s kojom se ne može živjeti. Prvo se brinula o 97 godišnjem gospodinu koji je imao Alzheimerovu bolest. Morala mu je kuhati, brinuti se o njemu.
Drugi primjer je umirovljenica Ana koja je, preko jedne domaće agencije, do nedavno radila u Njemačkoj. Pomagala je gospođi kojoj je nakon moždanog udara bila potrebna pomoć u kući. Mnogi umirovljenici i umirovljenice s malim mirovinama prihvaćaju svaku priliku za dodatnu zaradu. Rade da bi preživjeli. To je tužna slika naše svakodnevnice.
Umirovljenik Ante sa 76 godina, nakon 30 godina rada i mirovine od oko 200 eura, prisiljen je raditi razne poslove, kako bi nešto zaradio. A gospođa Ivanka, primjerice, već tri godine, svaki dan odlazi kuhati ženi koja je slabije pokretna.
Vlast na neki način tolerira takav nelegalni rad na crno, jer onda su umirovljenici tiši, ne bune se toliko, sami se snalaze. A i inače, kod nas nema tradicije rada uz mirovinu, jer se to valjda smatra sramotom, zbog mnijenja da bi mirovina trebala biti dostatna za normalni život. A nije, barem ne za većinu umirovljenika. U Europi prosječno barem 25 posto umirovljenika prijavljeno rade, sukladno lokalnim zakonima, a u većini skandinavskih zemalja čak oko 50 posto, iako su im mirovine pristojne. Kod nas radi samo oko dva posto umirovljenika. Ostali su u zoni rada na crno ili, iskreno rečeno, u zoni sumraka.
Drenka Gaković
