Josipov životni put imao je razne zavoje, koji su ga na kraju u njegovoj 74. godini života doveli tamo gdje je sada, na mjesto predsjednika Podružnice SUH-a Granešinski Novaki iz Zagreba. Na tu funkciju izabran je u listopadu 2022. godine nakon što je sedam godina bio član te podružnice. Josipov početak radnog vijeka nije bio nimalo lagan; tako je nakon povratka iz vojske 1969. godine shvatio da za njega nema „normalno plaćenog posla“, zbog čega je morao otići trbuhom za kruhom, kao i brojni Hrvati tog vremena, i to baš u Njemačku.
„Industrijski sam majstor metalne struke, pronašao sam doduše posao ovdje, ali je plaća bila jako niska te mi nije preostalo ništa drugo nego otići u inozemstvo. U Njemačkoj sam pak uspio uz posao završiti i višu školu koja mi je bila povezana sa strukom pa sam i napredovao na poslu, i naravno živio zadovoljavajući život“.
U Njemačkoj se i oženio te dobio dvoje djece, sina i kćer, koji su sada punoljetni, no Josip nije htio pričati o svojoj obitelji, jer smatra da se time previše zadire u njegovu privatnost. Samo nam je kazao kako ima i dvoje unučadi koji ga jako uveseljavaju, ali dalje o njima nije htio. Nakon 28 godina skupljenog radnog staža u Njemačkoj, 1998. vratio se u Hrvatsku gdje je odradio još 13 godina, te je 2009. godine s ukupno 41 godinom staža otišao u zasluženu mirovinu.
O visini ukupnog zbroja hrvatske i njemačke mirovine nije htio pričati, ali je kazao da je zadovoljan s onim što ima.
„Njemački standard umirovljenika je bolji, tako da ne oskudijevam u ničemu, ali i nisam megaloman da sad moram živjeti u nekom luksuzu, živim skromno, taman imam onoliko koliko mi je potrebno“.
Josip nam je kazao i kako u radnom vijeku nije bio sindikalist, ali da je šest godina nakon odlaska u mirovinu preko prijatelja koji su bili članovi SUH-a odlučio i sam se aktivirati.
„Sada nakon što sam preuzeo vođenje podružnice glavni cilj mi je naravno pokušati povećati članstvo, iako to nije nimalo laka zadaća. Uz standardna druženja u planu je uvesti češća mjerenja tlaka i šećera, iako to košta. A i s obzirom da sam bio planinar u planu mi je pokrenuti redovito vježbanje i grupe za hodanje, naravno kroz prirodu. U planu su i izleti, ali primjerice mnogi bi članovi htjeli po prvi put otići na Plitvice, ali samo da bi platili autobus do tamo i ulaznicu je izuzetno skupo. Nažalost, teško je, niske mirovine vuku sa sobom i ostale probleme“.
Smeta ga kad čuje političare kako se hvale da su mirovine jako puno rasle zadnjih par godina. To je, kaže, matematički točno, ali troškovi života su rasli puno više od mirovina, tako da ta povećanja mirovina nisu donijela nikakva poboljšanja u smislu standarda.
„Ako znamo da se udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći kreće oko 37 posto, to dovoljno govori o standardu hrvatskih umirovljenika. Pa da bi se koliko toliko moglo normalno živjeti, dostojno čovjeka, taj udjel mora iznositi ne 37, nego 57 posto, odnosno minimalno 4.500 kuna, stoga, kako to stalno zahtijeva SUH, treba promijeniti formulu usklađivanja mirovina da prati realno rast cijena i standarda.“
Nažalost, inflacija je učinila svoje, cijene namirnica i ostalih životnih troškova otišle su u nebo, a činjenica je da umirovljenici najveći dio svoje mirovine koriste upravo za prehranu. Josip kaže kako barem cijene režija su još normalne.
„Hrvati se ne mogu žaliti na struju i plin, jer je Vlada s mjerama jako puno pomogla, u jednoj bogatoj Njemačkoj to nije napravljeno. Energenti jesu malo poskupili, ali puno bolnije je što je hrana poskupila previše.“
Josip kaže i kako ga ponekad članovi pitaju o raznim temama iz svijeta mirovinskog osiguranja, ali da, i kad zna i kad ne zna odgovor na pitanje, na kraju ih uvijek uputi na stručnjake, odnosno na urede HZMO-a ili Središnji ured SUH-a.
„Moja životna filozofija je da kad trebaš točnu informaciju obrati se struci, a ne slušati rekla-kazala, jer tako često odeš u krivi smjer“, beskompromisno će Josip.
Primijetio je kako ga članovi ipak u zadnje vrijeme najviše pitaju o novom modelu obiteljskih mirovina, koji je zaživio s prvim danom 2023. godine.
„To je sigurno dobra odluka, ali uvijek može bolje. Zamislite, partner koji je skupio preko 40 godina staža umre, i onda njegova mirovina ode s njim u grob. To je nepošteno, i davno je trebalo riješiti. Ovo je svakako pomak, što se u Hrvatskoj po prvi put može dobiti tih dvadeset i sedam posto od obiteljske mirovine preminulog partnera, ali u Njemačkoj preživjeli dobije čak 60 posto od pokojnika. Zbog toga se ne treba zadovoljiti s ovim hrvatskim modelom, koji ima i limit (trenutni 6.212 kuna), pogotovo što smatram da su oni koji imaju jako male mirovine trebali dobiti barem 50 posto mirovine preminulog partnera, kako bi se izvukli iz bijede“.
