Ako netko zaslužuje naziv legende Sindikata umirovljenika Hrvatske, to je svakako Fridrih Moretti. SUH je 18. kolovoza proslavio 30. rođendan, pa je intervju s kolegom Morettijem, koji je gotovo od samih početaka u našoj udruzi, bio pun pogodak. Naime, Moretti je skupio čak 28 godina „staža“ u SUH-u boreći se za prava umirovljenika i starijih osoba. Iako je nažalost izgubio vid, u 91. godini života to ga ne sprječava da i dalje prati zbivanja u vezi umirovljenika i općenito cjelokupne situacije u državi. S obzirom na veliko dugogodišnje iskustvo upitali smo ga najvažnije pitanje, što mu se čini, žive li umirovljenici danas bolje nego prije pet, deset ili više godina.
„Moj je dojam da živimo nikad gore. To je možda pospješila i ova inflacija, ali ako pogledate da smo u onom takozvanom mraku komunizma u jednom trenu imali udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći od 85 posto, a on je sad prije ovog zadnjeg usklađivanja pao na 35 posto, to vam dovoljno govori koliko je vlast nedovoljno osjetljiva prema svojim roditeljima, bakama, djedovima, bilo zdravstveno ili materijalno, jer godinama nismo usklađivali mirovinu kako treba, godinama smo lutali, ali uvijek na štetu umirovljenika.“
No, vratimo se na početak i kako je Fridrih uopće došao u SUH. Tijekom radnog vijeka imao je doista zavidnu karijeru, i to vojnu. Naime, nakon diplome na Višoj pomorskoj akademiji 1971. i još završenih nekoliko ratnih škola, 1986. godine sa 54 godine postao je admiral u JNA, a par godina kasnije se umirovio. Do tad je već skupio 53 godine staža osiguranja, s obzirom da mu se kao vojnoj osobi staž računao u povećanom trajanju. No, prilikom umirovljenja krenuli su problemi za sve bivše JNA vojnike iz Hrvatske, jer je, kako nam kaže, do dana današnjeg ostao zakinut, i dobiva 38 posto manji iznos mirovine od onog koji je trebao.
Upravo je zbog toga s nekoliko suradnika osnovao Klub vojnih umirovljenika u Splitu, na čijem čelu je bio dugi niz godina. Taj Klub se 1994. godine priključio SUH-u kao ogranak, gdje su kaže, prije svega pronašli partnera u borbi za svoja prava, no i nakon 20 godina aktivne borbe koje su proveli u tužbama Ustavnom i Upravnom sudu, ministarstvima, HZMO-u pa i Međunarodnom sudu za ljudska prava, na kraju su ostali zakinuti za pravedan izračun mirovine.
Dakako, Fridrih je aktivno sudjelovao i u borbama SUH-a, pa je tako 2017. kad je u svim većim gradovima 7.000 umirovljenika izašlo na prosvjed pod geslom „Zaustavimo siromaštvo i poniženje u starosti“, bio strastveni govornik koji je iznio zahtjeve umirovljenika za poboljšanjem njihovog statusa.
„Sudjelovao sam i na prvom velikom prosvjedu u Zagrebu 1996. godine kad nas je 15 tisuća prije svega tražilo da se vrati dug umirovljenicima. Pretvorba i privatizacija su nas uništili, 1990. je bilo 600 tisuća umirovljenika, sada nas je duplo više. Zadnji smo po udjelu mirovine u plaći u EU, a svo bogatstvo koje je ova zemlja stekla, sve je izgradila ova generacija, naša, a sad smo doživjeli diskriminaciju i degradaciju. Ipak, kroz SUH smo, uz borbu za prava, poticali ljude na druženje kako ne bi bili opterećeni samoćom, bolešću, organizirali smo edukacije, sportske igre, zabave“.
Fridrih nam je kazao kako osim povećanja mirovina hitno treba riješiti i problem nedostatka domova za starije, ali i loše uvjete u tim domovima.
„Evo, u Splitu se 30 godina nije izgradio nijedan dom, a čeka se po 10 godina da te prime. Privatni domovi koštaju 7-8 tisuća kuna, pa tko to može platiti s mirovinom od 3.000 kn. Dapače, umirovljenici još i pomažu svoju djecu ili unuke. U Splitu živi 50 tisuća starijih osoba, to je trećina stanovništva, a i dalje osjećamo sustavnu nebrigu i neosjetljivost vlasti.“
Fridrih ističe kako su umirovljenici i sami dijelom krivi za ovo što im se događa, jer biraju krive ljude, ili se ne odazivaju na prosvjede. „Evo u Sloveniji su umirovljenici u jednom trenu imali 8 zastupnika u parlamentu i srušili Vladu, dok se naši umirovljenici previše dijele. No, nije lako ni kad si star, i imaš dvije-tri dijagnoze odazivati se na prosvjede“.
Fridrih je već 25 godina udovac, živi sa 61-godišnjom kćerkom Olgom, liječnicom, i unukom Chiarom, pa kaže da se ne osjeća usamljeno. Sin Aleksandar (56) je pomorac koji živi u Australiji i ima dvije kćeri, Anu i Elizabetu koje studiraju. Zbog gubitka vida, vijesti sada uglavnom sluša, ali i dalje fascinira koliko ima znanja o politici, a naročito o umirovljeničkim problemima.
„Pratim sve, i jednokratne dodatke što smo se izborili prošle i ove godine zbog covida i inflacije, i povećanje cenzusa za besplatno dopunsko osiguranje, i proširenje prava na rad umirovljenika, svakako pozdravljam i uvođenje novog modela obiteljske mirovine, jer je nelogično da kad dvoje supružnika toliko godina rade i uplaćuje doprinose, da smrću jednog drugi pada u siromaštvo.“
Pohvalio je i suradnju SUH-a s Maticom umirovljenika, dodavši da se, ako ništa, a onda kroz Nacionalno vijeće neke stvari ipak mogu osvijestiti kod vladajućih, a ponekad i progurati u realizaciju.
„Ne smijemo dozvoliti da ljudi kopaju po kontejnerima, umiru sami, i da se tijela otkriju kad su već istrunula, trebamo razviti bolju mrežu asistenata i socijalnih radnika. Najplemenitije je pomoći nemoćnom, mladom ili starom, moramo izaći iz zone siromaštva, živimo u EU u 21. stoljeću, nismo više toliko siromašni, samo nam nedostaje osjetljivosti“, poručio je Fridrih za kraj razgovora.
Igor Knežević