UVODNA RIJEČ

Halo Ždanov, ovdje Ministar

Piše: Jasna A. Petrović

     „Halo, Agencija Ždanov?", sada ću Vam spojiti Ministra Pavića. „U redu, ali s koje nas to linije zovete? Prošli put je bio onaj broj od ureda...". „Ma znate ove afere sms i slično, sada koristimo jednokratne kartice za mobitele. Evo Ministra."

     „Ovdje sam ja, Ministar Pavić, gospodine Ždanov, opet Vas hitno trebamo. Ne znam jeste li vidjeli da ovi sindikati, hoće nekakve potpise, to se ne može, oni ruše." „Gospodi­ne Ministre, ali mi smo to već radili za vas, znate, cjelovita mirovinska reforma i to. valjda već i mali Pero to zna." „Gospodine Ždanov, ovaj puta imamo međugeneracijski problem, vjerujte. Znam, znam, mladi su većinom iselili, ali su se uz radnike, digli i umirovljenici.   Zamislite, ti stari pot­pisuju za mlade, vele za djecu i unuke. Ma ne vjerujem da će skupiti dovoljno potpisa, ali sigurno je, sigurno. Sada bi trebalo nešto da ih zaustavimo. Što može preplašiti stare, gospodine Ždanov?"

     „Ministre, ovako preko telefona mogu vam reći da je stare strah da im još smanjite mirovine, tom strahu nema kraja." „Pa kako kad su po vrijednosti u odnosu na plaće najniže u cijeloj regiji... a tko će im smanjiti? Bih ja, i moja baka ima mirovinu od 1.800 kuna, ali mi ne da Plenković."

     „Pa to je jednostavno. Optužit ćemo sindikate da hoće umirovljenicima smanjiti mirovinu.". „Mislite? Neće vjero­vati.", zabrinuto će ministar.

     „Ma nema problema, mi imamo iskustva kroz stoljeća u formiranju pogleda na umjetničku, intelektualnu i informa­tivnu djelatnost u duhu dogmatskih načela režimskog realiz­ma i pragmatičkih političkih potreba vladajućega režima."

     „Uh, jako ste to dobro rekli, stvarno dobro. Znači, Vi ćete posvađati generacije, reći da jedni rade protiv drugih, da jedni hoće druge pokrasti, dobro zvuči.", radosno nastavlja ministar.

     „Eci, peci, pec, hajde recite neku veliku brojku.", Ždanov će razigrano, a u očima mu se vrte euri. „Kakvu brojku, od je­dan do deset, tako nešto?" , pita ministar. „Ma ne, ima li neka brojka koja se Vama čini velika?!". „Gospodine Ždanov, nešto kao 30 milijuna? Ili 30 milijardi?"

     „Prodano, kupljeno. Sad ćemo to povećati za 50 posto. Može 45 milijardi? Sutra smo gotovi, a vi samo kad krene emitiranje reklame ponavljajte da to nije spin. Onako zabri­nuto to kažite. Dogovoreno? Račun ćemo Vam dostaviti kao obično, da izgleda kao da je to program iz projekta europ­skih fondova, da, da, nema problema."

     Varga je, gle čuda, sve snimio i anonimno dostavio snim­ku predsjedniku Ustavnog suda Šeparoviću. Kao da nije nikome dostavio. Kao da toga nije niti bilo. Kao da Ždanov nema registriranu agenciju u ovoj zemlji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja


 

Prošao je crni petak...

     Prošao je „crni petak" i sada dolazi najveseliji dio godine. Dolazi mjesec radosti i veselja. Kod nas još nije pošteno ni zaživio taj „crni petak". Možda zapravo imamo i više crnih petaka tijekom go­dine, pa nas ovaj toliko ne pri­vlači. Možda još nismo navikli da jedan crni petak u godini može biti jako dobar i blistav ako uhvatimo dobar popust i „obogatimo se" blistavim no­vim ruhom za jako malo nov­ca. Osim ako nismo prazno­vjerni pa držimo da nam petak nije dobar dan...

Read more...


 

Kad vlast reklamira mirovine

     Mjesecima se govori i raspravlja na svim nivoima političkog sustava, u svim sindikatima, udruženjima poslodavaca i udrugama umirovljenika o novoj mirovinskoj reformi. Većina ljudi često ne razu­mije smisao i ne sagledava povezanost i cjelovito rješa­vanje problema održivosti cjelokupnoga mirovinskog sustava, već se fokusira na svoj osobni status i prihva­ća najbolje ponuđeno rje­šenje. Mjesecima, a osobito nakon reklamne kampanje Ministarstva o dvije nastav­nice koje imaju iste uvjete za odlazak u mirovinu (godine starosti i staža, istu plaću), ali neće imati istu mirovinu, u Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hr­vatske, ali i u Psihološkom savjetovalištu, osobe koje imaju bilo kakve uvjete za umirovljenje panično traže savjet kada trebaju podni­jeti molbu za odlazak u mi­rovinu, koja bi varijanta za njih bila povoljnija...

Read more...


 

Jeste li vidjeli svisca... ili o ljudskim željama

     Ne, niste ništa krivo pro­čitali. Ne znate što ili tko je svizac? Velika većina ljudi nije nikad vidje­la tog malog smiješnog sta­novnika nama bliskih pre­djela visokih Alpa. Pitate se zbog čega je to tako važno pitanje?

     Zbog ushićenja jedne moje suputnice prilikom prekrasnog pogleda na ledenjake (koji su se ljetos lagano topili) Grossglocknera, najvišeg vrha au­strijskih Alpa (3.989 me­tara). Svi smo ostali u prvi trenutak začuđeni, jer je ona glasno i zadivljeno uskliknu- la: „Kako sam sretna jer mi se ispunila želja da jednom u životu vidim svisca". A onda smo prasnuli u smijeh, jer vi­djeti svisca nije baš nešto što bi netko tako jako želio. Svi smo zapravo željeli vidjeti ledenjake i doživjeti ugođaj zime usred ljeta, a onda su svisci ukrali nekima ispunje­nje te želje....

Read more...


Ponosni, ne ponizni

     U prošlom broju našega mjesečnika pisala sam o ljudskim željama. Urednik je tada kao moto izdvojio misao iz teksta: „Vaš je život samo vaš i jedino ga prilagođavajte sebi i svojim mogućnostima i tako formu­lirajte vaše želje i budite po­nizni i radosni kad ih ostva­rujete." Htjela sam napisati „ponosni", ali sam zabunom napisala „ponisni" i lektor je pretpostavio kako sam htje­la napisati „ponizni". Pretpo­stavljam da je bio zaveden u posljednje vrijeme često naglašavanim izrazom „biti ponizan" (osobito u vrijeme svjetskog nogometnog pr­venstva, kada su izbornik i dio nogometaša često, mož­da i prečesto, to naglašavali, pa je to izgledalo jako pa­triotski, iako je i tada prije svega trebalo naglašavati da smo kao nacija ponosni).

     Moja je poruka i tada i sada: starije osobe zaslužuju dostojanstven život i mora­ju biti ponosni, a ne ponizni članovi društvene zajednice...

Read more...


Dome, zdravi dome

     U posljednje vrijeme vrlo često razmišljam o domovima. O domu u kojem sada živim, o domu moje kćerke, o domu za sta­rije osobe u koji sam pod­nijela molbu za smještaj, o domu mojih roditelja, domu moga djetinjstva, o domu u kojem sam živjela 20 godi­na na početku samostalnog življenja i u kojem je rođena moja kćerka. U svakom je domu život bio drugačiji i svaki je imao drugu funkci­ju, ali moj doživljaj i odnos prema domu bio je u sva­kom poseban. U svakom je ostao dio dragih stvari i dio mene.

     Emotivno se vežemo za mjesto našeg doma, za stva­ri, za susjede, za sve koji žive u tom domu. I svaki dom nam daje mnogo ugodnih sjećanja, svaki nam daruje mirno utočište i pruža po­dršku kad smo u potrebi da budemo samo svoji, kad tre­bamo pomoć, jer smo bole­sni ili osamljeni. Svaki čovjek ima pravo na dom. Što smo stariji to smo više vezani za dom, jer nam pruža sigur­nost i emocionalnu toplinu. I veličina naših domova uskla­đena je s potrebama.

Velike obitelji trebaju veliki dom. Kako starimo, djeca odlaze i grade vlastite do­move, bračni partneri umi­ru. Naš dom postaje samo jedna soba u domu za starije osobe. Svaki čovjek ima svoj poseban emotivni doživljaj doma. U slučaju da netko...

Read more...