UVODNA RIJEČ

Ne sprdajte se s nama

Piše: Jasna A. Petrović

     Facebook je postao jedan ogromni virtualni dom umirovlje­nika. Danas ima blizu dvije i pol milijarde aktivnih korisnika koji ga upale barem jednom mjesečno, a broj starijih od 55 godina ubrzano raste. Sindikat umirovljenika Hrvatske od 2015. godine vodi tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaš­tva starijih osoba, koja upravo ovih dana puni 15.000 pratitelja. Godine 2018. objavljene su 423 objave, sa 2,31 milijuna dosega. U prva dva i pol mjeseca 2019. godine broj starijih vjernih prati­telja se povećava i naša stranica postaje platforma glasnog pro­testa protiv narušavanja dostojanstva umirovljenika, ignoriranja masovnog siromašenja, protiv poniženja kopača kanti za smeće i kontejnera, protiv vlasti koje iskazuje tek bešćutnost i hladnoću iz svojih zamrznutih srca.

     Ljudi se koriste društvenim mrežama kako bi se zbližili, pove­zali sa starim poznanicima i sprijateljili s novim ljudima, odnosno održavali postojeće i stvarali nove društvene veze te kako bi po­dijelili i razmijenili razne informacije. No, u novije vrijeme sve je prepoznatljiviji trend interesnog okupljanja. Slično kao s našim Pokretom zbiva se i s portalima Mirovina.hr, Mojevrijeme.hr, Treća dob i sličnima, koji kritički propitkuju svoje pratitelje o temeljnim pitanjima stvarnosti koja se odnosi na treću dob.

     Društvene su mreže postale neizostavan element političke ko­munikacije, ali i kreacije; i to ne samo u uoči izbora, već kao svojevr­sni kontinuirani format za političko okupljanje i izražavanje.

     Kad bi pokondireni političari, kao i njihove obavještajne službe, s nešto više pozornosti čitali komentare na portalima i stranicama koje okupljaju starije „društvene igrače", otkrili bi kakva je njihova percepcija hrvatske političke scene i pojedinih političkih aktera, osobito onih iz redova vlasti. Na stotine stari­jih građana pod imenom i prezimenom, s vidljivim gađenjem i    neočekivano oštrim komentarima prepoznaju svoje pravo na optužbu vladajućih.

     „Ova vlast svakom svojom odlukom doprinosi sve većem ra­slojavanju hrvatskog društva. Pri tome sve više uzimaju za sebe, na račun budućih generacija, a na štetu tihe većine. To su shvatili mladi, obrazovani i sposobni, pa iseljavaju. Svojom sebičnom po­litikom doveli su nas da zaostajemo za zemljama koje su bile iza nas prije njihovog dolaska na vlast i do toga da nas danas ima manje od četiri milijuna", navodi ovih dana jedan umirovljenik te dodaje kako će uskoro na izborima moći iskazati svoju gorčinu.

     Umirovljenica iz Slavonije dodaje prijeteći: „Ne sprdajte se s nama!", jer ćemo znati uzvratiti. Ima nas 1,2 milijuna i trebat ćete naše glasove.

     I doista, dosta! Dosta gomila odbijenica za sve umirovljeničke zahtjeve, dosta usklađivanja mirovina od 20 kuna, dosta odlazaka u mirovinu nakon 40 godina radnog staža s jedva 2.000 kuna, do­sta pogodovanja povlaštenima, uvođenja nameta za starije voza­če, izgladnjivanja udovica koje kopaju po kontejnerima i skupljaju plastične boce, dosta marginalizacije i poniženja, dosta zanema­rivanja sijedih glava.

     Ili kao što kaže naša pratiteljica na Facebooku: „Ne sprdajte se s nama!"

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja


Ponosni, ne ponizni

     U prošlom broju našega mjesečnika pisala sam o ljudskim željama. Urednik je tada kao moto izdvojio misao iz teksta: „Vaš je život samo vaš i jedino ga prilagođavajte sebi i svojim mogućnostima i tako formu­lirajte vaše želje i budite po­nizni i radosni kad ih ostva­rujete." Htjela sam napisati „ponosni", ali sam zabunom napisala „ponisni" i lektor je pretpostavio kako sam htje­la napisati „ponizni". Pretpo­stavljam da je bio zaveden u posljednje vrijeme često naglašavanim izrazom „biti ponizan" (osobito u vrijeme svjetskog nogometnog pr­venstva, kada su izbornik i dio nogometaša često, mož­da i prečesto, to naglašavali, pa je to izgledalo jako pa­triotski, iako je i tada prije svega trebalo naglašavati da smo kao nacija ponosni).

     Moja je poruka i tada i sada: starije osobe zaslužuju dostojanstven život i mora­ju biti ponosni, a ne ponizni članovi društvene zajednice...

Read more...


 

Jeste li vidjeli svisca... ili o ljudskim željama

     Ne, niste ništa krivo pro­čitali. Ne znate što ili tko je svizac? Velika većina ljudi nije nikad vidje­la tog malog smiješnog sta­novnika nama bliskih pre­djela visokih Alpa. Pitate se zbog čega je to tako važno pitanje?

     Zbog ushićenja jedne moje suputnice prilikom prekrasnog pogleda na ledenjake (koji su se ljetos lagano topili) Grossglocknera, najvišeg vrha au­strijskih Alpa (3.989 me­tara). Svi smo ostali u prvi trenutak začuđeni, jer je ona glasno i zadivljeno uskliknu- la: „Kako sam sretna jer mi se ispunila želja da jednom u životu vidim svisca". A onda smo prasnuli u smijeh, jer vi­djeti svisca nije baš nešto što bi netko tako jako želio. Svi smo zapravo željeli vidjeti ledenjake i doživjeti ugođaj zime usred ljeta, a onda su svisci ukrali nekima ispunje­nje te želje....

Read more...


 

„Vesele" udovice

     Danas sam na radiju čula kako spikerica najavlju­je da će se u osječkom HNK-u prikazati Leharova ope­reta „Vesela udovica". Sjetih se te vesele udovice kojoj su mno­gi udvarali, dok je bezbrižno trošila novac koji je naslijedila od pokojnog supruga. Sjećam se da je ulogu pjevala jedna mlada, vrlo dobra pjevačica i da je cijela dvorana pokušavala nešto pjevati, ali zapravo bilo bi bolje da su šutjeli. No danas možda nitko ne bi pjevao tako zdušno, jer„sve manje ljudi po­znaje tu operetu, a i udovice nisu nimalo vesele, pa nema razloga da je se uopće izvodi", govori neki glas u meni.

     I ja se pokušavam sjetiti barem jedne „vesele udovice", ali teško mi to polazi za rukom. Sjetih se nekoliko „ovršenih" udovica i njihova užasa nakon muževljeve smrti. Plaču dani­ma i s neugodom se sjećaju svojih pokojnika. Jedna ima vrlo malu mirovinu, a pokojni suprug imao je znatno veću, ali se razbolio, bolovao dvije godine i za to vrijeme uzeli su 7.000 kuna gotovinskog kredi­ta, jer se suprug htio dodatno liječiti kod privatnih doktora, ali i kod iscjelitelja. I tako se novac brzo potrošio, suprugu se navodno doista popravilo zdravstveno stanje, ali je rela­tivno brzo preminuo. Dug u banci je ostao. Njena mirovina nije bila dostatna ni za plaća­nje režija, a i troškovi sprovo­da su pospješili dugovanje i Piše: Biserka Budigam, počele su stizati opomene, pa psihologinja          poziv banke da razgovaraju....

Read more...


Dome, zdravi dome

     U posljednje vrijeme vrlo često razmišljam o domovima. O domu u kojem sada živim, o domu moje kćerke, o domu za sta­rije osobe u koji sam pod­nijela molbu za smještaj, o domu mojih roditelja, domu moga djetinjstva, o domu u kojem sam živjela 20 godi­na na početku samostalnog življenja i u kojem je rođena moja kćerka. U svakom je domu život bio drugačiji i svaki je imao drugu funkci­ju, ali moj doživljaj i odnos prema domu bio je u sva­kom poseban. U svakom je ostao dio dragih stvari i dio mene.

     Emotivno se vežemo za mjesto našeg doma, za stva­ri, za susjede, za sve koji žive u tom domu. I svaki dom nam daje mnogo ugodnih sjećanja, svaki nam daruje mirno utočište i pruža po­dršku kad smo u potrebi da budemo samo svoji, kad tre­bamo pomoć, jer smo bole­sni ili osamljeni. Svaki čovjek ima pravo na dom. Što smo stariji to smo više vezani za dom, jer nam pruža sigur­nost i emocionalnu toplinu. I veličina naših domova uskla­đena je s potrebama.

Velike obitelji trebaju veliki dom. Kako starimo, djeca odlaze i grade vlastite do­move, bračni partneri umi­ru. Naš dom postaje samo jedna soba u domu za starije osobe. Svaki čovjek ima svoj poseban emotivni doživljaj doma. U slučaju da netko...

Read more...


 

O izgubljenom optimizmu

     Prošla je zima, ali evo već dobrih mjesec dana je toplije. Proljetnice procvjetale i odcvjetale. Za očekivati je da se ljudi počnu radovati, a iz Europe, kažu naši političari, stižu neke ocjene koje govore da smo na dobrom putu, da se gospodarstvo oporavlja, da bolje živimo.

     A ja tjedan ili dva pri­mam samo nesretne ljude sa stotinama tisuća kuna duga, s nesretnim bakama koje ne mogu komunicira­ti s unucima, s prevarenim starim ljudima koji su izgu­bili nadu da će im biti bolje.

     Ispričat ću tri priče, isti­nite i životne. Priče koje traju već nekoliko godina. Priče ljudi koji se više ne na­daju boljem i ljepšem živo­tu, koji više nisu sposobni ni izreći riječ - optimizam. I meni se ponekad čini da je okrutno uopće ih nago­varati da budu optimistični i da vjeruju da će se njihov problem za njihova života riješiti. Čini mi se da je naj­bolje da prihvate življenje kakvo im određuju njihove okolnosti....

 

Read more...