UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja


 

O veljači, Valentinovu i ljubavi

     Odahnuli smo. Prošao je najozloglašeniji mjesec. Tjedan dana prije njegova početka za­počeli smo s proslavama i trošenjem novca. Trebalo je darivati sve u obitelji, prija­telje, suradnike, pa i najbliže susjede. Peglali smo kartice da i sebe nagradimo novom toaletom, cipelama, pa i no­vim mirisima. Razmišljali smo - naradili smo se, stariji smo godinu, pa red je da i sebe počastimo. Nakon dugih tri­desetak dana počeli su stizati računi.   Obećali smo si u tim trenucima da ćemo biti opre­zniji u trošenju novca, ali... Evo novog izazova.

     Veljača je najkraći mjesec u godini, ali dani su sve dulji. U mome vrtu su upravo pro­cvale visibabe, to znači da je i proljeće blizu. A onda ono najvažnije - stiže Valentinovo, Dan zaljubljenih. Dobro je to da imamo svakog mjeseca barem jedan dan za neko slavlje, za opuštanje, za bijeg od pomalo grube stvarno­sti, za ljubav i za nadu...

Read more...


 

Gdje je vrijeme sretnijih umirovljenika?

     Umirovljenici su se dobro zabavljali na dočeku Nove 2019. godine u ve­likom broju svojih udruga ili kod kuće, u društvu prijatelja. Ponetko nije imao sreću da se zabavlja, pa mu je uz televizor prvu čestitku uputio neki od voditelja programa, a bilo je i onih koji su iz bolesničke po­stelje brojili posljednje trenut­ke stare. Bez obzira na mjesto i vrijeme ulaska u 2019., svat­ko je sam sebi zaželio dobro ili samo malo bolje zdravlje i dostojanstveniji život, a to je značilo i malo bolju mirovinu. Poznata je čestitka umirov­ljenika: „Želim ti puno sreće i mirovine veće." Nitko sigurno nije razmišljao u tim trenuci­ma o novoj mirovinskoj refor­mi. I tako je bilo samo do 2. siječnja, kada je na snagu stu­pila nova mirovinska reforma. Tada je nastalo otrežnjenje...

Read more...


 

Kad vlast reklamira mirovine

     Mjesecima se govori i raspravlja na svim nivoima političkog sustava, u svim sindikatima, udruženjima poslodavaca i udrugama umirovljenika o novoj mirovinskoj reformi. Većina ljudi često ne razu­mije smisao i ne sagledava povezanost i cjelovito rješa­vanje problema održivosti cjelokupnoga mirovinskog sustava, već se fokusira na svoj osobni status i prihva­ća najbolje ponuđeno rje­šenje. Mjesecima, a osobito nakon reklamne kampanje Ministarstva o dvije nastav­nice koje imaju iste uvjete za odlazak u mirovinu (godine starosti i staža, istu plaću), ali neće imati istu mirovinu, u Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hr­vatske, ali i u Psihološkom savjetovalištu, osobe koje imaju bilo kakve uvjete za umirovljenje panično traže savjet kada trebaju podni­jeti molbu za odlazak u mi­rovinu, koja bi varijanta za njih bila povoljnija...

Read more...


 

Prošao je crni petak...

     Prošao je „crni petak" i sada dolazi najveseliji dio godine. Dolazi mjesec radosti i veselja. Kod nas još nije pošteno ni zaživio taj „crni petak". Možda zapravo imamo i više crnih petaka tijekom go­dine, pa nas ovaj toliko ne pri­vlači. Možda još nismo navikli da jedan crni petak u godini može biti jako dobar i blistav ako uhvatimo dobar popust i „obogatimo se" blistavim no­vim ruhom za jako malo nov­ca. Osim ako nismo prazno­vjerni pa držimo da nam petak nije dobar dan...

Read more...


Ponosni, ne ponizni

     U prošlom broju našega mjesečnika pisala sam o ljudskim željama. Urednik je tada kao moto izdvojio misao iz teksta: „Vaš je život samo vaš i jedino ga prilagođavajte sebi i svojim mogućnostima i tako formu­lirajte vaše želje i budite po­nizni i radosni kad ih ostva­rujete." Htjela sam napisati „ponosni", ali sam zabunom napisala „ponisni" i lektor je pretpostavio kako sam htje­la napisati „ponizni". Pretpo­stavljam da je bio zaveden u posljednje vrijeme često naglašavanim izrazom „biti ponizan" (osobito u vrijeme svjetskog nogometnog pr­venstva, kada su izbornik i dio nogometaša često, mož­da i prečesto, to naglašavali, pa je to izgledalo jako pa­triotski, iako je i tada prije svega trebalo naglašavati da smo kao nacija ponosni).

     Moja je poruka i tada i sada: starije osobe zaslužuju dostojanstven život i mora­ju biti ponosni, a ne ponizni članovi društvene zajednice...

Read more...