UVODNA RIJEČ

Vitez na drvenom konjiću

Piše: Jasna A. Petrović

     Jesensko-zimska sjednica Sabora počela je aktualnim pri- jepodnevom, a pitanja premijeru Andreju Plenkoviću i mi­nistrima postavilo je 38 zastupnika iz oporbenih stranaka i stranaka vladajuće koalicije, a hrvatski akademik i vitez te pot­predsjednik Sabora Željko Reiner svoje pitanje je iskoristio da bi nabrojao sva postignuća Vlade. Povećan je kreditni rejting, pove­ćane su plaće, zabilježen je veliki gospodarski rast. I baš je lijepo kad je tako ugledan i pametan član HDZ-a stubokom vjeran svo­joj stranci i njezinoj Vladi.

     I onda se Reiner u čudu pita zašto netko građanima plasira teze da je sve u Hrvatskoj loše, a što je najgore ne može shvatiti kako ti isti građani ponekad u to povjeruju i ne vide da im je bolje!

     Pa je Reiner zamolio ministra gospodarstva Darka Horvata da mu na istoj sjednici objasni taj fenomen. Horvat mu je odgovorio da je točno kako postoji taj fenomen malodušja i da će se kroz ovu i sljedeću godinu Vlada boriti za bolji standard malog čovje­ka i izrazio nadu da će uspjeti još više podići minimalnu i prosječ­nu plaću. Reiner je bio samo djelomično zadovoljan odgovorom, jer da mu nije jasno zašto primjerice povećanje plaća od 11 posto nikoga ne dira i to je fenomen koji on ne može shvatiti. "Ne mogu shvatiti da ljudi koji su dobili 200, 500, 800 kuna veću plaću da im se naprosto čini da to nije važno", kazao je Reiner.

     Tako je zborio vitez na drvenom konjiću, koji stalno jaše na mjestu. Hopa, cupa, baš je život lijep. Tako je govorio akademik koji živi u svojoj ružičastoj bajci gdje nema gladnih i siromašnih, gdje nikome nije zima i svi imaju podno grijanje u kupaoni. Re- iner u svojem čuđenju nije primijetio da po dobi pripada u sve masovniju skupinu građana poodmakle dobi u kojoj sa svojim mjesečnim prihodima od kojih 25.000 kuna naprosto strši, jer uprihođuje u 30 dana njihovu godišnju mirovinu. I nije primijetio da su prosječni umirovljenici dobili polugodišnje povećanje mi­rovine od 60 kuna prosječno, od čega ne mogu kupiti ni drvenog konjića za jahanje na mjestu.

     Reiner ne zna da njegova generacija kopa po kontejnerima, a zimi se vozi u beskonačne krugove tramvajima, kako bi uštedili na grijanju. No, zato to zna aktualna predsjednica Kolinda, jer ona svoje mjesto u tramvajima prepušta razigranim staricama i star- čekima - za razliku od njemačkog ili finskog predsjednika te vrlo ekološki i socijalno osjetljivo ostatke hrane uvijek pomno spakira u odvojenu vrećicu da bi bila na dohvat siromasima namjernici­ma.

     Kolinda je bila najavljena da će doći prije koji tjedan na Ge- rontološki tulum u Zagrebu, no u zadnji tren je otkazala. Ima preča posla, nego promatrati umirovljenike čak i kad plešu i reci­tiraju. Zapravo, čuđenju nikad kraja, otkud im uopće za to snage. Uz sve fenomene koji bujaju u Hrvatskoj, sada imamo i fenomen malodušja po ministru Horvatu, a i definitivno zabetonirani feno­men političke elite koja ignorira i zanemaruje svoje stare.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kako odlazimo u vječnost

U posljednje vrijeme u bliskoj okolini, u obiteljima mojih prijatelja i rođaka, dogodilo se mnogo um­iranja njihovih bližnjih. Pohodila sam tako mnogo ispraćaja s ovo­ga svijeta. Svi ti ispraćaji bili su ta­ko isti - a opet tako posebni. Čes­to su odavali značajke osobnosti preminule osobe, a u većini sluča­jeva, sve je bilo prema posljednjoj želji umrlog....

Read more...

Pobuna baka

 

Postala sam baka! Kako to zvuči gordo! Najviše na svijetu sam to željela! I jedva sam če­kala da je ugledam, pa da je do­dirnem i primim u svoje naručje. Mjesecima sam maštala o na­šem prvom susretu i konačno - evo je! Ljepša je i nego što sam očekivala - posve jedinstvena! Prošla su dva mjeseca a zanos me još uvijek nije napustio. Do­bila sam, mislim, još jednu lijepu i značajnu ulogu u vječnom ka­zalištu života....

Read more...

Kako se oprostiti od bliskih i dragih nam osoba

 

Protekli mjesec trebao je biti običan i relativno miran mje­sec, očekivano ispunjen svakod­nevnim poslovima i bez većih pro­blema. No odmah na početku javi­la mi se jedna suradnica i pozva­la me na sastanak koji je trebala organizirati zbog rješavanje hit­nog problema. Kao usput mi je rekla da joj je suprug u bolnici. Od drugih sam prijatelja saznala da je njegovo zdravstveno stanje kri­tično. I kad sam je htjela nazvati, javila mi je da neće biti dogovore­nog sastanka, jer u ovom trenutku misli da mora rješavati svoje osobne probleme....

Read more...

Živimo li samo jedan život?

       Je li život u penziji doista vrijeme kad ne moraš ono sto ne želiš, u kojem je sve „složeno po tvojoj mjeri"?

      Stara poslovica kaže da mačka ima devet života. Za čovjeka se obično govori da ima samo jedan. Jedan, ali nadasve vrijedan život. I, doista, na biološkom planu svi živi­mo samo jedan život - i čovjek i mačka.

       Na današnje razmišljanje naveo me naslov jedne knjige! „Dva života Anice Jušić!“ koja je nedavno predstavljena javnosti. Sama je au­torica odabrala naslov, objasnivši kako se taj naslov nametnuo iz dva razloga. Prvi, iako ne nužno važniji, bila je činjenica da je time smisleno naglasila podjelu knjige na dva dije­la, odnosno dva života koja je živje­la jedan za drugim. Naime, u trenut­ku odlaska u mirovinu, njen znan­stveni i radni doprinos na području neurologije stručno definiran kao ve­lik i toliko značajan da je to zapravo i previše za cijeli jedan život. Nakon kraja profesionalne karijere, profe­sorica Jušić je započela svoj drugi - umirovljenički, ali ne mirniji i stručno manje značajan - sasvim novi život....

Read more...

Depresija pod maskom osmijeha

 

   Svi u samoći vlastite duše gube samopo­uzdanje, postaju nesigurni te jedva čekaju prijateljsko lice i riječi utjehe. Dobro je dok je to samo difuzni strah od sutrašnjice, uz utjehu da su več u godinama u kojima imaju malo proh­tjeva i sve manje potreba, te misao - preživjet čemo...

Read more...