UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Zašto se svađamo?

     U posljednje vrijeme ljudi oko mene postali su svadljiviji nego što su bili ranije. Ne znam imam li ja drukčiju percepciju ili je to doista sve prisutnija pojava u komunikaciji. Promatrala sam malo pozornije ponašanje kole­ga, prijatelja, ali i ljudi u tramva­ju, na tržnici, u susjedstvu i zak­ljučila: opća društvena klima u posljednje je vrijeme frustriraju- ća za većinu ljudi.

     Iznenađenje na parlamentar­nim izborima, formiranje nove vlade, očekivanje programa re­formi, najavljeno poskupljenje dopunskog zdravstvenog osigu­ranja za 30 posto, porast mirovi­na za skromnih 0,46 posto. Za­tim, tu su osobni i obiteljski pro­blemi vezani za probleme za­pošljavanja mladih, neredovnu isplatu plaća, odlazak u mirovi­nu, osobito invalidsku ili prijev­remenu, preniske mirovine, ne­dostatak novaca, dugove, ovr­he... Sve to izaziva nemir i ljudi su često neadekvatno, svađa­lački reagirali na najmanje iza­zove....

Read more...

 

Imamo li pravo na nasljeđivanje ljudskog dostojanstva?

     Na današnje misli koje želim podijeliti s ostalim umirovlje­nicima navele su me riječi jedne naše članice na nedavnoj go­dišnjoj skupštini jedne podružnice. Gospođa Anka je uzela riječ u ras­pravi i rekla kako je u istoj tvornici odradila više od 40 godina, gdje se bez obzira na rad u lošim uvjetima zaposlila kao petnaestogodišnja djevojka. Kad su odlučivali o pobolj­šanju uvjeta rada, odricali bi se dije­la dohotka i podjele viškova, sve kako bi sagradili suvremene radne prostore.   Govorilo se tada da to grade da bi njihova djeca mogla tu raditi, a oni sami imali osiguranu starost, besplatno liječenje, dobre mirovine i smještaj u domove um­irovljenika.

     Danas tu rade neki drugi ljudi. Ljudi koji nemaju razumijevanja za umirovljenike, bivše radnike, a njihova djeca i unuci su nerijetko nezaposleni. Nisu prevareni samo od tvornice, već i od vlasti. Srce joj je puno gorčine jer se pred­sjednik Sabora javno čudi zbog čega umirovljenici reagiraju na povećanje cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja od samo 19 kn mjesečno, a mirovina je po­većana mjesečno od 5 do 15 kn. Smatra da bi umirovljenici konač­no trebali početi javno protestirati, jer valjda imaju pravo na dio ono­ga što su stvarali i što je i sada u funkciji....

Read more...

 

Kako biti iskreni lažov?

     Posljednjih dana, bolje re­čeno mjeseci, svakodnev­no čujemo na ulici, u jav­nim medijima ili u društvu prija­telja komentare kako je sve više laži i neiskrenosti u političkom i društvenom okruženju. Ljudi se ne snalaze u svim tim kontra- verznim izjavama koje čuju, kao ni akcijama koje za posljedicu imaju nesigurnost i zbunjenost. Gotovo se ni o kojem bitnom problemu ne može saznati pra­va i potpuna istina.

     Lansiraju se poluistine, a možda čak i laži, a razlučiti če­mu i kome vjerovati - nemoguća misija. Možda bi trebalo razmis­liti zašto je toliko neiskrenosti, poluistina i laži? Što je cilj i ko­me su namijenjene, te s kojim razlogom? Osluškujemo što će biti s mirovinama, jedni kažu „nećemo ih dirati”, a drugi „tre­bat ćemo možda uštedjeti na plaćama u javnom sektoru i na mirovinama”. Nijedna opcija ne raduje umirovljenike, jer očeki­vanja su bila da bi trebalo dirati mirovine s ciljem da malo poras­tu, ali ako ostanu „nedirnute” i to je bolja opcija od smanjivanja ionako mizernih mirovina....

Read more...

 

Proljeće je, a u meni nemir...

     I tako, kažu, stiglo je kalendarsko proljeće. Jedva smo ga dočekali, nakon dosadne, ne su­više hladne, ali kišovite zime. U svijesti i pod- svjesti maštali smo o lijepom, prohladnom ali vedrom i proljetnicama obilježenom vremenu... Ali, nije sve baš po našoj želji. I dalje cijele da­ne lije dosadna kiša, a ljudi su sve nemirniji, ner­vozniji. I meni se čini da smo utonuli u neko vla­žno, tmurno more sivila bez naznake skorog iz­laska. U autobusu i tramvaju ljudi kao da drije­maju, ne razgovaraju, mrmljaju nešto „sebi u bradu”...

Read more...

 

Kako ću JA promijeniti svijet

     „Ja znam da ne mogu! A ipak to želim!” Svatko od nas je barem jednom želio nešto što objektivno možda nije mo­gao dobiti ili ostvariti, što zbog svoje slabosti ili pak, moći ne­kog drugog. I tako, vremenom, sve više zatomiljujemo svoje želje.

     Sjetila sam se entuzijazma s kojim sam nakon završetka fa­kulteta krenula u svoj „neki no­vi svijet”, mijenjati ljude. Bila sam mlada i vjerovala da se svašta može promijeniti, ne baš cijeli svijet, ali svakako ne­ke loše oblike ponašanja poje­dinaca. I doista, u tome sam u dobroj mjeri i uspijevala. Bilo bi i neuspjeha, pa razočarenja u sebe, ali još više u sustav koji nije dovoljno prepoznavao na­pore koje sam činila i uspjehe koje sam postizala; u sustav koji nije pružao dovoljno pomo­ći i podrške da učinjeno i op­stane....

Read more...