UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja


Za idući prosvjed pridružite se hrabroj gomilici, da postanemo gomila

      Bio je prosvjed umirov­ljenika na Trgu bana Josipa Jelačića prije dva mjeseca, ali odjeci još traju... Priča mi moja surad­nica da je čekajući dolazak zakašnjelog vlaka na zagre­bačkoj željezničkoj postaji zapazila kako je po kantama za smeće jedna starija žena tražila i sakupljala plastične boce. Naravno, započele su razgovor. Gospođa Mira (83) je već dugo u prijevremenoj mirovini koja iznosi oko 2.050,00 kuna, taman malo niže od prosječne, ali ima i ovrhu od 300 kuna za telefon. Krajem 80-ih nje­zino je poduzeće „otišlo" u stečaj, a ona u prijevreme­nu mirovinu. Nije imala ni dovoljno staža, niti godina starosti pa je mirovina bila mala. Mislila je - „bolje išta, nego ništa" i vjerovala da će doći ljepši dani kad rat završi. Kaže da iz dana u dan sve teže plaća režije i zadovoljava svoje skromne potrebe.

     Boce skuplja tek mjesec i pol i to sada za plaćanje struje. Kako bi se motivi­rala, svaki dan pred očima ima neki konkretan račun ili dug. Na pitanje da li zna da su umirovljenici organizirali prosvjed i tražili povećanje mirovina za velik broj onih koji, kao ona imaju mirovi­nu ispod granice siromaš­tva. Potvrdno je odgovorila, ali ona u prosvjedu nije su­djelovala, a neće ni u ne­kom sljedećem. Zna, da oni s visokim plaćama ne razu­miju kako se živi sa 1.700 kuna cijeli mjesec, ali je ko­legicu upitala što se promi­jenilo nakon tog prosvjeda. Njen je odgovor - ništa. Do sada baš ništa....

Read more...

 

Kupi si svog psa ili mačku

     Prošli su lijepi jesenski dani i počele dosadne jesenske kiše... Sada kiši već četvrti dan i čini se da neće biti uskoro kraja dosad­nom, uspavljujućem ritmu po oluku i prozoru.

     Dolazeći ujutro u prosto­rije Sindikata umirovljeni­ka često susrećem susjedu, stariju dotjeranu gospođu i njenog malog bijelog čupa- vog psića koji veselo trčkara uz nju. Pobjegne on pone­kad malo dalje i sakrije se iza obližnjeg stabla ili kioska, ali brzo je sustigne i stane pred nju kao da želi reći „tu sam, slijedim te..." I susjeda se na­smiješi i dobaci mu pokoji prijekor, i nastave dalje iza ugla. Pozdravimo se radosno susjeda i ja, ali i psić i ja. Po­nekad zastanemo i porazgo­varamo. Ovih se dana jedva pozdravimo, jer se tek nazi­remo ispod kišobrana, „šljap- kamo" po lokvama vode i gledamo da nas još ne po­prska neki jureći automobil. Mali pratilac je mokar u svom bijelom „kaputiću" jedva se vuče uz gazdaricu, ali ju ipak mora pratiti u šetnju i paziti da se ona ne izgubi....

Read more...

 

U prosvjed zbog ponosa

     Najavljeno je kako Sindi­kat umirovljenika Hr­vatske sprema prosvjed umirovljenika i starijih osoba za poboljšanje kvalitete živo­ta, što zapravo znači poveća­nje mirovina, ali i sređivanje i ostvarivanje nekih novih ma­terijalnih prava i potpora. Za­što prosvjed?

To pitaju samo oni iz vrhuške vlasti, no svakom umirovlje­niku je jasno da ovako više ne može. Svakodnevno se javljaju na telefon, na našu Facebook stranicu, zaustavljaju na cesti.

     P.P. iz Zagreba kaže „Nitko se ne udubljuje ozbiljno u pro­bleme umirovljenika! Ministri se mijenjaju tako brzo da tek što zapamtim ime i lice svog ministra, postavljen je novi. Za ministra rada i mirovinskog sustava trebalo bi možda po­staviti nekog dobrog ekonom­skog stručnjaka koji bi trebao napraviti sasvim novi sustav obračuna i uskladiti mirovine na pravedniji način. I smeta me što nas percipiraju kao zastar­jele nostalgičare kad kažemo da imamo najniži udio pro­sječne mirovine u neto plaći od svih bivših republika bivše SR Jugoslavije i da su ranije bile bolje mirovine i da su naši roditelji bolje živjeli. Bili smo ekonomski najjača republika. Pridružit ću se prosvjedu"...

Read more...

 

Koje je boje siromaštvo

     Jeste li ikad razmišljali kakve je boje siromaštvo? Prizna­jem ja nisam! Iznenadila me gospođa koja je pričajući mi o sebi rekla kako je „sada oboje­na roza" i doista - imala je jednu ružičastu trakicu oko zapešća, kakve nose neka djeca i mladi. Nasmiješila sam se, ali ona kao da nije primijetila moj smiješak, nastavila je pričati kako zna da takve trakice nose žene obolje­le od karcinoma dojke, ali ona nije bolesna. Ona svoje siro­maštvo osjeća u grudima kao nešto što je pritišće i misli da tako boli karcinom....

Read more...

 

Kad djeca „strpaju" oca u dom

     U okviru projekta Hrvat­skog pravnog centra i Sindikata umirovljenika Hrvatske ove godine vodim radionice za psihološku po­moć i podršku umirovljenici­ma i starijim osobama. Mislila sam da će to biti jedan od la­ganijih, bolje reći opuštenijih i manje stresnih zadataka. I doista, tijekom grupnih sasta­naka nije bilo nekih problema, atmosfera je bila pozitivna, ko­munikacija srdačna i otvore­na. Primjeri koje smo rješavali su hipotetski i odnose se na „neke druge osobe".

     Istovremeno, u individual­nim razgovorima u Psihološ­kom savjetovalištu Gradskog povjereništva SUH-a Zagreba, javljaju se osobe koje imaju vrlo složene probleme upravo u rješavanju problema podje­le imovine među vlastitom djecom kao zakonskim na­sljednicima. Sve izgleda dobro kada se dogovaraju podjela i obveze nasljednika prema da­vatelju, dok se sve ne ozakoni. Problemi počinju u primjeni i realizaciji obveza nasljednika, ali i u očekivanju davatelja.

  ...

Read more...