UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Proljeće je, a u meni nemir...

     I tako, kažu, stiglo je kalendarsko proljeće. Jedva smo ga dočekali, nakon dosadne, ne su­više hladne, ali kišovite zime. U svijesti i pod- svjesti maštali smo o lijepom, prohladnom ali vedrom i proljetnicama obilježenom vremenu... Ali, nije sve baš po našoj želji. I dalje cijele da­ne lije dosadna kiša, a ljudi su sve nemirniji, ner­vozniji. I meni se čini da smo utonuli u neko vla­žno, tmurno more sivila bez naznake skorog iz­laska. U autobusu i tramvaju ljudi kao da drije­maju, ne razgovaraju, mrmljaju nešto „sebi u bradu”...

Read more...

 

Kako biti iskreni lažov?

     Posljednjih dana, bolje re­čeno mjeseci, svakodnev­no čujemo na ulici, u jav­nim medijima ili u društvu prija­telja komentare kako je sve više laži i neiskrenosti u političkom i društvenom okruženju. Ljudi se ne snalaze u svim tim kontra- verznim izjavama koje čuju, kao ni akcijama koje za posljedicu imaju nesigurnost i zbunjenost. Gotovo se ni o kojem bitnom problemu ne može saznati pra­va i potpuna istina.

     Lansiraju se poluistine, a možda čak i laži, a razlučiti če­mu i kome vjerovati - nemoguća misija. Možda bi trebalo razmis­liti zašto je toliko neiskrenosti, poluistina i laži? Što je cilj i ko­me su namijenjene, te s kojim razlogom? Osluškujemo što će biti s mirovinama, jedni kažu „nećemo ih dirati”, a drugi „tre­bat ćemo možda uštedjeti na plaćama u javnom sektoru i na mirovinama”. Nijedna opcija ne raduje umirovljenike, jer očeki­vanja su bila da bi trebalo dirati mirovine s ciljem da malo poras­tu, ali ako ostanu „nedirnute” i to je bolja opcija od smanjivanja ionako mizernih mirovina....

Read more...

 

Psihološka radionica

Nitko se ne rađa tolerantan ili netolerantan

     Danas sam predložila da jednoj kolegici za sjećanje na zajednički provedeno vrijeme kupimo najnoviju knjigu Mirjane Krizmanić „O toleranci­ji”. Kolegice se i nisu složile, jer su smatrale da bi ona to mogla shvatiti osobno, kao da joj želi­mo poručiti da nije, ne daj Bože, bila dovoljno tolerantna kao su­radnica. Kupili smo joj knjigu is­te autorice, ali daleko poetskijeg naslova „Jesenji valcer”, ali i „mekanije obojen”, jer tema sta­renja nije tako „teška” kao što je to tolerancija.

     Iz kasnije potaknutih razgo­vora o toleranciji shvatila sam da velik broj ljudi naglašava upravo toleranciju kao jednu od svojih najpozitivnijih osobina, a s gnušanjem se odriče i prezire netoleranciju. Ja sam onda, kao usput, dodala da ja znam biti vr­lo netolerantna, ali nitko nije htio o tome razgovarati.....

Read more...

 

Kako ću JA promijeniti svijet

     „Ja znam da ne mogu! A ipak to želim!” Svatko od nas je barem jednom želio nešto što objektivno možda nije mo­gao dobiti ili ostvariti, što zbog svoje slabosti ili pak, moći ne­kog drugog. I tako, vremenom, sve više zatomiljujemo svoje želje.

     Sjetila sam se entuzijazma s kojim sam nakon završetka fa­kulteta krenula u svoj „neki no­vi svijet”, mijenjati ljude. Bila sam mlada i vjerovala da se svašta može promijeniti, ne baš cijeli svijet, ali svakako ne­ke loše oblike ponašanja poje­dinaca. I doista, u tome sam u dobroj mjeri i uspijevala. Bilo bi i neuspjeha, pa razočarenja u sebe, ali još više u sustav koji nije dovoljno prepoznavao na­pore koje sam činila i uspjehe koje sam postizala; u sustav koji nije pružao dovoljno pomo­ći i podrške da učinjeno i op­stane....

Read more...

Volimo li sami sebe

     Moja prijateljica je prije ne­koliko dana bila na spro­vodu rođaku, u gradiću koji rijetko posjećuje. Poznavala je malo prisutnih, tek nekoliko članova pokojnikove obitelji. Pri­mijetila je kako je jedna starija žena uporno promatra imala je osjećaj da joj se smješka. Poku­šala se sjetiti poznaje li je odne­kud? Gotovo je na nju zaboravi­la tijekom obreda, ali joj je ova iznenada prišla, pozdravila je sr­dačno i upitala je li išla u gimna­ziju u „zajedničkom11 mjestu. Pri­jateljica je počela intenzivno u sjećanju „listati" albume profeso­ra svoje generacije. Kako nije uspjela prepoznati lice sugovor­nice, na posljetku ju je upitala: „A što ste predavali?". Žena je na trenutak zastala, a onda je, nimalo iznenađena, odgovorila „Ja sam isto bila - učenica". Šok!

     Ili kad sam susrela svoju sus­jedu pred poštom. Zamolila me neku uslugu. Kako smo obje žu­rile, rekla sam joj da me navečer nazove kako bismo detaljnije po- pričale o tome zbog čega me treba....

Read more...