UVODNA RIJEČ

Uzmi svoju mjeru

Piše: Jasna A. Petrović

     Prema Global AgeWatch Indexu za 2015. zemlje koje vole svoje starije su, redom, Švicarska, Norveška, Šved­ska, Njemačka i Kanada. Najgore su, pak, Afganistan, Malavi, Mozambik, Zapadna Obala i Pakistan. Hrvatska je bila na sramotnom 67. mjestu po ekonomskom standardu i sigurnosti. Sada bi bila među zadnjih dvadesetak na svijetu.

     S 50 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva i svakom trećom osobom starijom od 65 godina u zoni ri­zika od bijede, prihvatili smo kao da je normalno da stari­ce i starci kopaju po kantama za smeće i vise iz kontejnera dohvaćajući plastične boce za otkup. Dvadeset plastičnih boca dnevno i eto pola kruha i pola litre mlijeka!

     Smanjili smo svoju mjeru i prihvatili poniženje. Osim po društvenim mrežama, za onih jedva deset posto infor­matički pismenih starijih osoba s mobitelima, nigdje više nema glasa o generaciji sakupljača boca. Ne samo da su smanjili svoju mjeru, već su je i prihvatili. Prihvatili su da unuku kupe čokoladu za rođendan i sv. Nikolu, a ne toliko potrebne cipele ili školski tablet. Prihvatili su da se više ne posjećuju s rodbinom i prijateljima, jer nije pristojno odla­ziti u posjet bez kave ili cvijeća. Prihvatili su da im televizija zamijeni kazalište i koncerte, osim ako ih ne ulove da ne plaćaju pretplatu. Tada ni to.

     Mladi odlaze iz Hrvatske jer ne prihvaćaju mjeru koju im je odredila vladajuća elita. Stariji ostaju jer više nisu konku­rentni na tržištu rada, i jer su prihvatili mjeru svoje bijede.

     Pa koja je onda mjera prava za tebe? Sa čime se trebaš usporediti? Ako je 2.180 kuna hrvatska linija siromaštva, trebaš li biti sretan što si među 50 posto onih koji imaju mi­rovine više od te linije? Ili je za tvoju mjeru presudno ako imaš mirovinu višu od prosječne od 2.318 kuna?

     Ne, uzmi globalnu mjeru. Prema procjeni objavljenoj na stranici numbeo.com četveročlanoj obitelji u Zagrebu za normalan život mjesečno potrebno je 14.600 kuna i to bez podstanarine. Mjesečni troškovi za jednu osobu iznose, dakle, 4.300 kuna.    Prosječna plaća u Zagrebu je 6.972 kune, a prosječna mirovina u glavnom gradu iznosi 2.463 kune. Dakle, 65 posto umirovljenika u Zagrebu ima mirovine niže od potrebnih troškova za normalni život prema svjetskim kriterijima, ali i od europskog modela izračuna linije siro­maštva (60 posto medijana neto plaće).

     Neka vam bude muka, neka se razljutite i postanete bijesni, no svoju mjeru postavite na svjetsku i europsku razinu. Očekujte od svoje domovine da vam osigura 4.300 kuna prihoda mjesečno, pogotovo ako ste odradili 40 godi­na radnog staža. Imate na to pravo. Zahtijevajte to.

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Proljeće je, a u meni nemir...

     I tako, kažu, stiglo je kalendarsko proljeće. Jedva smo ga dočekali, nakon dosadne, ne su­više hladne, ali kišovite zime. U svijesti i pod- svjesti maštali smo o lijepom, prohladnom ali vedrom i proljetnicama obilježenom vremenu... Ali, nije sve baš po našoj želji. I dalje cijele da­ne lije dosadna kiša, a ljudi su sve nemirniji, ner­vozniji. I meni se čini da smo utonuli u neko vla­žno, tmurno more sivila bez naznake skorog iz­laska. U autobusu i tramvaju ljudi kao da drije­maju, ne razgovaraju, mrmljaju nešto „sebi u bradu”...

Read more...

 

Kako biti iskreni lažov?

     Posljednjih dana, bolje re­čeno mjeseci, svakodnev­no čujemo na ulici, u jav­nim medijima ili u društvu prija­telja komentare kako je sve više laži i neiskrenosti u političkom i društvenom okruženju. Ljudi se ne snalaze u svim tim kontra- verznim izjavama koje čuju, kao ni akcijama koje za posljedicu imaju nesigurnost i zbunjenost. Gotovo se ni o kojem bitnom problemu ne može saznati pra­va i potpuna istina.

     Lansiraju se poluistine, a možda čak i laži, a razlučiti če­mu i kome vjerovati - nemoguća misija. Možda bi trebalo razmis­liti zašto je toliko neiskrenosti, poluistina i laži? Što je cilj i ko­me su namijenjene, te s kojim razlogom? Osluškujemo što će biti s mirovinama, jedni kažu „nećemo ih dirati”, a drugi „tre­bat ćemo možda uštedjeti na plaćama u javnom sektoru i na mirovinama”. Nijedna opcija ne raduje umirovljenike, jer očeki­vanja su bila da bi trebalo dirati mirovine s ciljem da malo poras­tu, ali ako ostanu „nedirnute” i to je bolja opcija od smanjivanja ionako mizernih mirovina....

Read more...

 

Psihološka radionica

Nitko se ne rađa tolerantan ili netolerantan

     Danas sam predložila da jednoj kolegici za sjećanje na zajednički provedeno vrijeme kupimo najnoviju knjigu Mirjane Krizmanić „O toleranci­ji”. Kolegice se i nisu složile, jer su smatrale da bi ona to mogla shvatiti osobno, kao da joj želi­mo poručiti da nije, ne daj Bože, bila dovoljno tolerantna kao su­radnica. Kupili smo joj knjigu is­te autorice, ali daleko poetskijeg naslova „Jesenji valcer”, ali i „mekanije obojen”, jer tema sta­renja nije tako „teška” kao što je to tolerancija.

     Iz kasnije potaknutih razgo­vora o toleranciji shvatila sam da velik broj ljudi naglašava upravo toleranciju kao jednu od svojih najpozitivnijih osobina, a s gnušanjem se odriče i prezire netoleranciju. Ja sam onda, kao usput, dodala da ja znam biti vr­lo netolerantna, ali nitko nije htio o tome razgovarati.....

Read more...

 

Kako ću JA promijeniti svijet

     „Ja znam da ne mogu! A ipak to želim!” Svatko od nas je barem jednom želio nešto što objektivno možda nije mo­gao dobiti ili ostvariti, što zbog svoje slabosti ili pak, moći ne­kog drugog. I tako, vremenom, sve više zatomiljujemo svoje želje.

     Sjetila sam se entuzijazma s kojim sam nakon završetka fa­kulteta krenula u svoj „neki no­vi svijet”, mijenjati ljude. Bila sam mlada i vjerovala da se svašta može promijeniti, ne baš cijeli svijet, ali svakako ne­ke loše oblike ponašanja poje­dinaca. I doista, u tome sam u dobroj mjeri i uspijevala. Bilo bi i neuspjeha, pa razočarenja u sebe, ali još više u sustav koji nije dovoljno prepoznavao na­pore koje sam činila i uspjehe koje sam postizala; u sustav koji nije pružao dovoljno pomo­ći i podrške da učinjeno i op­stane....

Read more...

Volimo li sami sebe

     Moja prijateljica je prije ne­koliko dana bila na spro­vodu rođaku, u gradiću koji rijetko posjećuje. Poznavala je malo prisutnih, tek nekoliko članova pokojnikove obitelji. Pri­mijetila je kako je jedna starija žena uporno promatra imala je osjećaj da joj se smješka. Poku­šala se sjetiti poznaje li je odne­kud? Gotovo je na nju zaboravi­la tijekom obreda, ali joj je ova iznenada prišla, pozdravila je sr­dačno i upitala je li išla u gimna­ziju u „zajedničkom11 mjestu. Pri­jateljica je počela intenzivno u sjećanju „listati" albume profeso­ra svoje generacije. Kako nije uspjela prepoznati lice sugovor­nice, na posljetku ju je upitala: „A što ste predavali?". Žena je na trenutak zastala, a onda je, nimalo iznenađena, odgovorila „Ja sam isto bila - učenica". Šok!

     Ili kad sam susrela svoju sus­jedu pred poštom. Zamolila me neku uslugu. Kako smo obje žu­rile, rekla sam joj da me navečer nazove kako bismo detaljnije po- pričale o tome zbog čega me treba....

Read more...