UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Balada o beskućnicima, siromašnima i „drugačijima”

     Jednog užasno hladnog jutra utrčala sam na tramvajskoj stanici u pekaru da se malo ugrijem dok za 5 minuta ne dođe tramvaj. Prodavačica me malo zbunjeno pogledala, a ja sam zbunjena morala objasniti moj iznenadni „upad”. Brzo sam pogledala i kupila neko slatko pecivo i rekla da ću tu zapravo pričekati tramvaj jer je vani pre- hladno. Prodavačica, zapravo i priučena pekarica, požali mi se kako svakoga jutra ustaje u 3 sata, u 4 je već na tramvajskoj stanici u Dupcu i kako ulazi sne­na u tramvaj u kojem spava sva­koga dana po nekoliko ljudi. Objašnjava mi da se ti ljudi voze u toplim tramvajima, jer su bes­kućnici i nemaju gdje prenoćiti. Vozači tramvaja ne obraćaju pažnju na njih, i tako je gotovo svakoga jutra. „Spavači” biraju najduže „linije” tramvaja, jer ponekad na okretištu ipak moraju izaći van. Kaže da je vidjela i jed­nu obitelj koja tako „putuje” noću u krug s djetetom u naručju....

Read more...

 

Učini nešto za svoju generaciju

     U posljednje vrijeme dolazi mi sve više bezvoljnih ljudi. Ne znaju ili ne žele znati što bi sami sa sobom. Moji brojni prijatelji posustaju u svojim aktiv­nostima, a i sama sebe nerijetko uhvatim u razmišljanju bi li odus­tala od svojih, već davno zacrta­nih planova.

     Na pitanje kad su se počeli tako osjećati, gotovo nijedan ne zna odgovoriti. Uporno ponav­ljaju kako više ne vjeruju sami sebi i sumnjaju da su u stanju postići ono što bi željeli. Kao ar­gument spominju i svoje prijate­lje koji im savjetuju da ne preu­zimaju aktivnosti za koje nisu si­gurni da će uspjeti, jer će im bi­ti teže kad zakažu....

Read more...

 

Doktore, ne mogu spavati!

     Odavno pamtim jedan od brojnih stereotipa o stari­jim ljudima, a taj je da ne mogu dobro i kvalitetno spavati, da se noću često bude i da potom teš­ko ponovno utonu u san, da kratko spavaju (prosječno 4 do 5 sati), da „jedva čekaju da svane” i da se bu­de umorni i mrzovoljni. No, to je doista samo jedan od stereotipa, jer prema nekim statistikama, tek 30 posto ljudi doista pati od nesa­nice i oni zatraže savjet liječnika. Nesanica (lat. insomnia) je češća pojava kod žena, a učestalost se povećava s godinama, no ne mož­emo je smatrati samo poremeća­jem (ili bolešću) sna starijih osoba. Individualne razlike su velike - od laganih nesanica do spavanja sa­mo po dva, tri sata tijekom noći.

     U posljednje vrijeme u Psihološ­ko savjetovalište SUH-a Zagreb došlo je desetak osoba koje su, pored ostalih problema, navodile i probleme spavanja. Istovremeno, poznajem mnogo starijih osoba koje noću gledaju televiziju jer su same zaključile da ne mogu spa­vati, ili pišu i traže neke podatke po internetu, jer još uvijek rade nešto korisno ili još žele mnogo to­ga naučiti. Isto tako kažu da ne mogu noću spavati, ali da zato to nadoknade tijekom dana. Oni su zapravo zamijenili „dan za noć”, odnosno tijekom 24 sata odspava­ju 5 do 6 sati, što je dovoljno za našu dob. No, sjetimo se ponekad naše „zločeste” djece (a sada unu­čadi) koja su isto tako znala zami­jeniti „dan za noć”, spavala su po danu, a noću nas budila.

     Dakle, ne smijemo zaboraviti da je za našu dob dovoljno 5 do 6 sa­ti kvalitetnog sna. Stoga, ako ste noću spavali samo 4 sata, a onda ste poslije ručka „prilegli” i odspa­vali još dva sata, ispunili ste „nor­mu” za taj dan. Ne zaboravite zbra­jati sva spavanja tijekom dana! Ipak, spavanje noću, u „komadu” 6 ili više sati najbolje je i liječnici ga preporučuju, ali za to treba biti po­prilično „discipliniran” i odoljeti gle­danju televizije do kasno u noć....

Read more...

 

Novu godinu treba dočekati u dobrom društvu...

     Početak je prosinca, a svi već planiraju kako će, gdje i s kim „uploviti” u, eto nam već 2017. godinu. Raspravljaju, dogovaraju, predlažu i često se vrlo teško i najčešće u posljednji trenutak odlučuju kamo i s kim će pro­vesti tu najluđu noć kako bi je se što duže sjećali. Pitaju i traže savjete. Prošle se Nove godine neki ne vole ni sjetiti, jer je bilo dosadno društvo, loša glazba, a i nove cipele su ponekog žuljale i tako sada treba sve bolje organizirati. Drugi se sjećaju nekih davnih provoda s radošću, ali i s tugom....

Read more...

 

Sličan se sličnome veseli

     Izbori su prošli, ali se još nismo vratili u normalnu svakodnevnu životnu kolo­tečinu. Još uvijek čekamo for­miranje nove Vlade. Još uvijek preslagujemo, brojimo, pre­brojavamo i nagađamo koga bismo željeli u novoj Vladi, a koga ne bismo.

     Iz „umirovljeničkih” stranaka izabrana su dva kandidata, tako da sami ne bi mogli imati famozni saborski klub. Jedan od njih je, kao vjerojatno nezavisni zastup­nik, odmah odlučio prijeći u klub druge stranke. Neki bi rekli kako je prevario birače.  Izabran je kao nepoznato ime i prezime samo zato jer je bio na listi svoje stran­ke, odnosno koalicije, i pitanje je bi li prošao da je bio nezavisan. No, koga briga za to?   Naravno, njega najmanje. On je sebe osi­gurao, a onima kojima se kleo da će zastupati njihove interese, um­irovljenicima - kako bude. Možda se sjeti nekog zahtjeva kojeg su postavljali umirovljenici, ali zatre­ba li novom „gazdi” da glasa pro­tiv, on će to učiniti....

Read more...