UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja


 

Jeste li vidjeli svisca... ili o ljudskim željama

     Ne, niste ništa krivo pro­čitali. Ne znate što ili tko je svizac? Velika većina ljudi nije nikad vidje­la tog malog smiješnog sta­novnika nama bliskih pre­djela visokih Alpa. Pitate se zbog čega je to tako važno pitanje?

     Zbog ushićenja jedne moje suputnice prilikom prekrasnog pogleda na ledenjake (koji su se ljetos lagano topili) Grossglocknera, najvišeg vrha au­strijskih Alpa (3.989 me­tara). Svi smo ostali u prvi trenutak začuđeni, jer je ona glasno i zadivljeno uskliknu- la: „Kako sam sretna jer mi se ispunila želja da jednom u životu vidim svisca". A onda smo prasnuli u smijeh, jer vi­djeti svisca nije baš nešto što bi netko tako jako želio. Svi smo zapravo željeli vidjeti ledenjake i doživjeti ugođaj zime usred ljeta, a onda su svisci ukrali nekima ispunje­nje te želje....

Read more...


Dome, zdravi dome

     U posljednje vrijeme vrlo često razmišljam o domovima. O domu u kojem sada živim, o domu moje kćerke, o domu za sta­rije osobe u koji sam pod­nijela molbu za smještaj, o domu mojih roditelja, domu moga djetinjstva, o domu u kojem sam živjela 20 godi­na na početku samostalnog življenja i u kojem je rođena moja kćerka. U svakom je domu život bio drugačiji i svaki je imao drugu funkci­ju, ali moj doživljaj i odnos prema domu bio je u sva­kom poseban. U svakom je ostao dio dragih stvari i dio mene.

     Emotivno se vežemo za mjesto našeg doma, za stva­ri, za susjede, za sve koji žive u tom domu. I svaki dom nam daje mnogo ugodnih sjećanja, svaki nam daruje mirno utočište i pruža po­dršku kad smo u potrebi da budemo samo svoji, kad tre­bamo pomoć, jer smo bole­sni ili osamljeni. Svaki čovjek ima pravo na dom. Što smo stariji to smo više vezani za dom, jer nam pruža sigur­nost i emocionalnu toplinu. I veličina naših domova uskla­đena je s potrebama.

Velike obitelji trebaju veliki dom. Kako starimo, djeca odlaze i grade vlastite do­move, bračni partneri umi­ru. Naš dom postaje samo jedna soba u domu za starije osobe. Svaki čovjek ima svoj poseban emotivni doživljaj doma. U slučaju da netko...

Read more...


 

O izgubljenom optimizmu

     Prošla je zima, ali evo već dobrih mjesec dana je toplije. Proljetnice procvjetale i odcvjetale. Za očekivati je da se ljudi počnu radovati, a iz Europe, kažu naši političari, stižu neke ocjene koje govore da smo na dobrom putu, da se gospodarstvo oporavlja, da bolje živimo.

     A ja tjedan ili dva pri­mam samo nesretne ljude sa stotinama tisuća kuna duga, s nesretnim bakama koje ne mogu komunicira­ti s unucima, s prevarenim starim ljudima koji su izgu­bili nadu da će im biti bolje.

     Ispričat ću tri priče, isti­nite i životne. Priče koje traju već nekoliko godina. Priče ljudi koji se više ne na­daju boljem i ljepšem živo­tu, koji više nisu sposobni ni izreći riječ - optimizam. I meni se ponekad čini da je okrutno uopće ih nago­varati da budu optimistični i da vjeruju da će se njihov problem za njihova života riješiti. Čini mi se da je naj­bolje da prihvate življenje kakvo im određuju njihove okolnosti....

 

Read more...


 

„Vesele" udovice

     Danas sam na radiju čula kako spikerica najavlju­je da će se u osječkom HNK-u prikazati Leharova ope­reta „Vesela udovica". Sjetih se te vesele udovice kojoj su mno­gi udvarali, dok je bezbrižno trošila novac koji je naslijedila od pokojnog supruga. Sjećam se da je ulogu pjevala jedna mlada, vrlo dobra pjevačica i da je cijela dvorana pokušavala nešto pjevati, ali zapravo bilo bi bolje da su šutjeli. No danas možda nitko ne bi pjevao tako zdušno, jer„sve manje ljudi po­znaje tu operetu, a i udovice nisu nimalo vesele, pa nema razloga da je se uopće izvodi", govori neki glas u meni.

     I ja se pokušavam sjetiti barem jedne „vesele udovice", ali teško mi to polazi za rukom. Sjetih se nekoliko „ovršenih" udovica i njihova užasa nakon muževljeve smrti. Plaču dani­ma i s neugodom se sjećaju svojih pokojnika. Jedna ima vrlo malu mirovinu, a pokojni suprug imao je znatno veću, ali se razbolio, bolovao dvije godine i za to vrijeme uzeli su 7.000 kuna gotovinskog kredi­ta, jer se suprug htio dodatno liječiti kod privatnih doktora, ali i kod iscjelitelja. I tako se novac brzo potrošio, suprugu se navodno doista popravilo zdravstveno stanje, ali je rela­tivno brzo preminuo. Dug u banci je ostao. Njena mirovina nije bila dostatna ni za plaća­nje režija, a i troškovi sprovo­da su pospješili dugovanje i Piše: Biserka Budigam, počele su stizati opomene, pa psihologinja          poziv banke da razgovaraju....

Read more...

 


 

Moja soba - moj dom

     Dođe vrijeme kad svaka starija osoba treba doni­jeti odluku kako će i gdje provesti dio života do smrti. Dok smo mladi i dok samo­stalno i odgovorno upravlja­mo svojim životom i životom naše obitelji, ne razmišljamo da ćemo jednog dana mora­ti organizirati vlastitu starost i vrijeme eventualne bolesti i ovisnosti o tuđoj brizi i po­moći. Svatko od nas bi možda trebao, bez obzira na vlastito zdravlje, na djecu i bračnog partnera, podnijeti sa 65 go­dina molbu za smještaj u dom za starije osobe.     Bilo bi najo­dgovornije ponašanje da pri­likom odlaska u mirovinu osi­guramo i eventualno mjesto u nekom od gradskih domova, s obzirom na visinu mirovina i na cijenu smještaja. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako treba najmanje 10 godina pro­teći do smještaja u dom. To je, naime, prosječno vrijeme koje protekne od predaje molbe do mogućnosti smještaja u dom za koji imamo platežne mo­gućnosti....

Read more...