UVODNA RIJEČ

Micek, mucek, eto ti figa!

Piše: Jasna A. Petrović

     Kako razgovarati sa starijim osobama? Zasigurno ne po če­stom stereotipu - pokroviteljski, u deminutivima, s lažnom ljubaznošću, pomalo s visoka - jer ti stari su ono što im mladi govore već zaboravili ili čak nisu niti znali. I u godišnjim izvješćima Pučke pravobraniteljice nerijetko se takav „govor" spominje kao ozbiljan primjer narušavanja dostojanstva stari­jih osoba, primjerice, u domovima, gdje im se osoblje obraća s umanjenicama, nazivajući ih miškec, kokica, curica, dečkec...

     Nekako tako smo doživjeli sastanak u Ministarstvu zdravstva iniciran od strane Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Šest predstavnika umirovljenika i devet udruženih pred­stavnika ministarstva mirovinskog, zdravstva, HZZO i HZMO, sve ugledna imena. Boje Ministarstva rada i mirovinskog sustava predvodila je pomoćnica Melita Čičak, domaćin je bio državni tajnik Ministarstva zdravstva Tomislav Dulibić, iz Porezne upra­ve Ministarstva financija glavnogovornik je bio Dražen Opalić te se na kratko pojavio i ravnatelj HZZO-a Lucijan Vukelić. Tema: „zdravstveni" zahtjevi umirovljeničkih udruga: ukidanje dodat­nog zdravstvenog doprinosa, povećanje cenzusa za dopunsko zdravstveno osiguranje i uvrštenje predstavnika umirovljenika u buduće Upravno vijeće HZZO-a. Sitnica: treba promijeniti neko­liko zakona, kao što ih časkom promijene za branitelje, HVO-ov- ce, Royal...

     Umirovljenički predstavnici su gotovo deminutivno poz­dravljeni s naglaskom Dulibića kako oni njih razumiju i cijene doprinos koji su dali u životu, no zdravstvo ima gubitke od se­dam milijardi, a k tome - znaju li oni, umirovljenici, koliko ljudi ima niske plaće, pa bi se takvi mogli razljutiti kad bi se ukinuo zdravstveni doprinos umirovljenicima?! Možda gospoda, za­pravo, ne znaju da je 51 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva? I da takvih ima 1,2 milijuna. Sitnica. Pogotovo na izborima.

     I tako su jedan po jedan zahtjev, argumentiran brojkama, datumima i činjenicama, uglednici listom zanijekali, s patronizirajućim pedagoškim gardom kao kad se učiteljica obraća maloj djeci. Ne, ti umirovljenici ne znaju da svojedobno Miilinović nije uveo dodatni zdravstveni doprinos kao kriznu mjeru, iako je to bilo 2009. godine, ma ti starci pojma nemaju da braniteljima (ni) je omogućeno da pritiskom ishode da im se s mirovina ne usteže taj doprinos; ma što bi oni htjeli da se smanji cenzus za dopun­sko osiguranje do hrvatske linije siromaštva, iako nije mijenjan od 2004. godine. I tako se ni jedan prijedlog nije ozbiljnije raz­motrio, jedino je tijekom sastanka pomalo smanjen deminutivni tonalitet i prelazio u nestrpljivost. Imaju toliko dugova i toliko poslova, a troše vrijeme iz pristojnosti, jer kupuju vrijeme. Micek, mucek, evo ti figa!

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Koje je boje siromaštvo

 

     Jeste li ikad razmišljali kakve je boje siromaštvo? Prizna­jem ja nisam! Iznenadila me gospođa koja je pričajući mi o sebi rekla kako je „sada oboje­na roza" i doista - imala je jednu ružičastu trakicu oko zapešća, kakve nose neka djeca i mladi. Nasmiješila sam se, ali ona kao da nije primijetila moj smiješak, nastavila je pričati kako zna da takve trakice nose žene obolje­le od karcinoma dojke, ali ona nije bolesna. Ona svoje siro­maštvo osjeća u grudima kao nešto što je pritišće i misli da tako boli karcinom.

     „Ja sam prije 50 godina doš­la u Zagreb iz malog, zabače­nog sela. Nisam imala ni zavr­šenu osnovnu školu. Zaposlila sam se u jednoj velikoj tvornici i nadala sam se da ću se riješi­ti siromaštva. Život je prolazio. Kao podstanar bila sam svejed­no zadovoljna jer sam očekiva­la dobiti stančić od svoje tvor­nice. No došle su neke promje­ne, tvornica je prestala davati stanove. Nas starije poslali su u mirovinu i tada je prestao moj sretan život. Mirovina je bila samo 1.600 kuna. I tako danas imam skoro 2.000 kuna. Pod- stanarka sam i dalje, mirovina mi je ovršena, jer moja prijate­ljica s kojom sam stanovala nije plaćala režije", nastavlja pričati na rubu plača o svojim proble­mima koji rastu, jer se u među­vremenu i razboljela. Preselila se u lošiji stan. Sada nastoji sa­čuvati preostalo zdravlje i vrati­ti dug. Pomagala je po kućama, ali sada i sama treba pomoć. Srami se svog siromaštva, ali to ne želi pokazati. Tješi je, ipak, samo njezin osobiti izum - ru­žičasta boja siromaštva. Ne zna ona da se to u psihologiji zove obrambeni mehanizam kojim se nesvjesno branimo od neve­sele stvarnosti.

     I sjetim se druge žene koja svakoga dana oko 15 sati na jednoj zagrebačkoj tržnici sku­plja ostatke povrća i voća za svoju djecu, jer je nezaposlena, ima troje djece, podstanar je. Do sada je govorila da to sku­plja za hranu svojim kokošima i svinjici, a sada stidljivo prizna­je istinu. Neku sam večer, vra­ćajući se s jednog domjenka, na jednom trgu svoj neveliki, načeti sendvič podijelila s tri starije osobe (jedna žena s kov­čegom i dva muškarca) koji su sjedili na klupi i zajednički pile jednu pivu. Za jelo nisu imali novaca...

     I tako bih sada mogla na­brajati stotine priča i sudbina ljudi koje sam susrela u ovih mojih posljednjih 15 godina rada s umirovljenicima i stari­jim osobama. Poznajem ja i one sretnije starije ljude koji imaju vedriju i materijalno sigurnu starost. Ponekad sam strašno nesretna i tužna upravo zbog ovih koji žive život nedostojan čovjeka. Stariji ljudi se srame svoga siromaštva i mnogi to ne žele ni priznati. Zatvaraju se u „svoj svijet", osamljuju se. Žive u prošlosti. Ne pozivaju goste. Znam neke starije gospođe koje ne žele napustiti svoje ve­like stanove za čije održavanje više nemaju dovoljno novaca, podstanare ne žele pustiti u svoj svijet, ali rado oblače svoje demode krznene kapute i po­nosno idu u šetnju gradom.

     Starije osobe se stide svog siromaštva, jer postali smo društvo koje naglašava bogat­stvo, mladost i besprijekornu ljepotu kao mjerilo uspješnosti. Nekada, u vrijeme naše mlado­sti, cijenilo se znanje i iskazi­valo dužno poštivanje starijim osobama.     Govore da je to sada zastarjelo, zaostalo ponašanje.

     Starije osobe ne smiju sve doživljavati kao neuspjeh. Mo­raju naglašavati ono u čemu su uspjele. Uspjele su, možda, os­novati obitelj i odgojiti djecu i pružiti im obrazovanje koje ih je osposobilo za samostalan život i za zasnivanje vlastite mlade obitelji. Vrijednosti su to koje mladi moraju cijeniti i vra­titi roditeljima dio onog što su primili.

     Siromaštvo stariji doživlja­vaju i kao svoj neuspjeh. Nepripremljeni su za ovo novo brzo bogaćenje, za bezosjećajno po­našanje mladih i nerazumijeva­nje i neprihvaćanje starih.

     Napredak tehnike i tehno­logije prebrz je i preobuhvatan da bi ga stariji mogli usvojiti i slijediti. Zaostajemo i ne može­mo prihvatiti neke nove sadrža­je. Razlike između naše gene­racije i generacije naše djece, a pogotovo naših unuka, postaju gotovo nepremostive i onda se povlačimo u dobro nam znane svjetove i zatvaramo se u svoju ljušturu i često se branimo ne­primjereno napadima i emocio­nalnim ispadima, što onda pro­dubljuje konflikte i međusobna nerazumijevanja i udaljuje nas jedne od drugih.

     Pokušajmo naučiti ipak ne­što novo. Često smo bili prisilje­ni prilagođavati se svojim pona­šanjem i stjecanjem novih zna­nja tijekom godina rada, jer je to zahtijevao napredak tehno­logije na radnom mjestu. Sada možemo učiniti dodatni napor i pokušati naučiti nešto od no­vih tehnologija, npr. rad na ra­čunalu, kako bismo se približili generaciji naše djece i unuka. Svi se već služimo mobitelima i imamo bolju komunikaciju s mlađim članovima obitelji, a to smo naučili „u hodu". Sada po­đimo korak dalje: vjerujmo u sebe! Učite, jer vi to možete!

Informirajte se o novim pra­vima iz socijalne skrbi i moguć­nostima izbjegavanja najgorih oblika materijalnog i emocio­nalnog zlostavljanja od strane okoline, zaštitite se novim zna­njima iz upravljanja novcem i materijalnim dobrima. Istraži­vanja pokazuju da najviše pro­blema imaju starije osobe zbog nepoznavanja svojih prava, ali i novih oblika prijevara i krivič­nih djela koje se svakodnevno događaju na njihovu štetu. Ne osamljujte se već se družite sa svojom generacijom koja vas razumije, ali i štiti.

     Ovih dana bili smo na pro­svjedima. Nas oko 7.000 osoba pod kišobranima. Bilo nas je relativno malo u odnosu na go­tovo 1,200.000 umirovljenika, ali ipak dovoljno da nas se vidi i čuje i zapamti... Imali smo plave (kažu da je to boja nade!) trake oko ruke i svatko je na traku mo­gao napisati ili iznos svoje miro­vine ili poruku onima koji tvrde da su naši zahtjevi preveliki ili poruka pojedinca s molbom za preživljavanje. S pozornice su se čule i iskrene poruke i traženja običnih umirovljenika od kojih većina ne vjeruje u bolje sutra, predaju se i mire se sa svojom bijedom.

     Mislim da nas je ovaj pro­svjed osvijestio kako nije sra­mota javno progovoriti o svo­me siromaštvu i o svojim želja­ma i očekivanjima, o zahtjevima za bolji život; da je sramota na adresi onih koji su takvo siro­maštvo prouzročili.