UVODNA RIJEČ

Ministar na detektoru istine

Piše: Jasna A. Petrović

     Smiju li ministri za saborskom govornicom lagati? Uostalom, da li netko laže, ako misli da govori istinu? Ili, je točno da istina u politici mora čekati dok nekome ne postane potrebna? Pitanja možemo nizati, a da se ne primaknemo istini.

     Jedan saborski zastupnik, Kažimir Varda iz Stranke međugeneracijske solidarnosti, na Aktualnom prijepodnevu ponešto kritički je formu­lirao svoje zastupničko pitanje da,„premda je ova Vlada uskladila miro­vine za oko 2,75% temeljem formule za usklađivanje, činjenica je da i dan danas u RH ima oko 50% umirovljenika čija se primanja ispod grani­ce siromaštva". Tome je dodao kako je udio mirovine u prosječnoj plaći u Republici Hrvatskoj pao na 38,4%, dok je u okruženju, npr. u Sloveniji, taj udio 60%, Crnoj Gori 56%, Srbiji 50%, Makedoniji 62%, BIH 43,5% itd.

     I onda je postavio i pitanje ministru rada i mirovinskog sustava „što Vi kao ministar i Vlada u cjelini mislite učiniti po pitanju poboljšanja sta­nja umirovljenih i starijih osoba, kako u pogledu povećanja mirovina, posebno minimalne mirovine, što u vezi s pitanjem nacionalne miro­vine i promjenama u sustavu obiteljske mirovine te glede dodatnog zdravstvenog osiguranja na mirovinu".

     Je li poštovani zastupnik Varda rekao nešto netočno? Nije. Je li po­stavio suvislo pitanje? Je. No odgovori koje je dobio su sljedeći.

     Prvo, ministar mu je zahvalio što je „dobro rekao kako smo ove go­dine imali najveće usklađivanje odnosno indeksaciju mirovina od 2009. godine", što Varda uopće nije rekao, niti bi rekao, jer dobro zna da taj navod nije točan. Varda zna da u 2017. godini bilježimo najveći godišnji zaostatak rasta mirovina u odnosu na rast plaća od 2,55%. Dakle, mini­star je u Vardina usta ubacio netočnost i onda ju potvrdio.

     Drugo, ministar je rekao da „iako velik broj naših umirovljenika ima stvarno mala primanja, otprilike polovica ima primanja između dvije i pet tisuća kuna". Stop! Kako je moguće da ministar „otprilike polovicu" smjesti u viši prihodovni razred, kad je vrlo lako doći do tih podataka: 310.000 umirovljenika prima mirovine između 2.000 i 5.000 kuna, a to iznosi točno 27% od broja umirovljenika koji su mirovine stekli temeljem rada.

     Treće, ministar je bio pitan kako misli riješiti pobrojana pitanja, za­pravo poboljšati položaj umirovljenika i zaustaviti daljnje siromašenje. A odgovorio je: „Također istaknuo bih mnoge projekte iz Europskog socijalnog fonda koji će upravo poboljšati status starijih osoba i umi­rovljenika. Tu bih istaknuo dva projekta. Jedno je 'Umjetnost i kultura 54+' koji će upravo za građane starije od 54 godine osigurati socijal­nu uključivost. Drugi program je 'Zaželi' kojim ćemo osigurati s jedne strane zapošljavanje 4.000 žena odnosno koje će skrbiti od 12-15.000 starijih kućanstava, a tim starijim kućanstvima osigurat ćemo i 200 kuna mjesečno za kućanske potrepštine; sve iz europskih fondova". Tako je odgovorio ministar mr.sc. Marko Pavić i ostao živ. I ponosan. Čovjek koji je otkrio da se javne politike vode popunjavanjem formulara za europ­ske projekte, što je puno jednostavnije od definiranja cilja, prepoznava­nja problema i utvrđivanja prioriteta, razvijanja strategija i formulacija javne politike (npr. pisanja zakona) te izbora i donošenja rješenja/mjera.

     Sve je to veselo odgovorio ministar i vratio se u svoje ministarstvo.

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Koje je boje siromaštvo

 

     Jeste li ikad razmišljali kakve je boje siromaštvo? Prizna­jem ja nisam! Iznenadila me gospođa koja je pričajući mi o sebi rekla kako je „sada oboje­na roza" i doista - imala je jednu ružičastu trakicu oko zapešća, kakve nose neka djeca i mladi. Nasmiješila sam se, ali ona kao da nije primijetila moj smiješak, nastavila je pričati kako zna da takve trakice nose žene obolje­le od karcinoma dojke, ali ona nije bolesna. Ona svoje siro­maštvo osjeća u grudima kao nešto što je pritišće i misli da tako boli karcinom.

     „Ja sam prije 50 godina doš­la u Zagreb iz malog, zabače­nog sela. Nisam imala ni zavr­šenu osnovnu školu. Zaposlila sam se u jednoj velikoj tvornici i nadala sam se da ću se riješi­ti siromaštva. Život je prolazio. Kao podstanar bila sam svejed­no zadovoljna jer sam očekiva­la dobiti stančić od svoje tvor­nice. No došle su neke promje­ne, tvornica je prestala davati stanove. Nas starije poslali su u mirovinu i tada je prestao moj sretan život. Mirovina je bila samo 1.600 kuna. I tako danas imam skoro 2.000 kuna. Pod- stanarka sam i dalje, mirovina mi je ovršena, jer moja prijate­ljica s kojom sam stanovala nije plaćala režije", nastavlja pričati na rubu plača o svojim proble­mima koji rastu, jer se u među­vremenu i razboljela. Preselila se u lošiji stan. Sada nastoji sa­čuvati preostalo zdravlje i vrati­ti dug. Pomagala je po kućama, ali sada i sama treba pomoć. Srami se svog siromaštva, ali to ne želi pokazati. Tješi je, ipak, samo njezin osobiti izum - ru­žičasta boja siromaštva. Ne zna ona da se to u psihologiji zove obrambeni mehanizam kojim se nesvjesno branimo od neve­sele stvarnosti.

     I sjetim se druge žene koja svakoga dana oko 15 sati na jednoj zagrebačkoj tržnici sku­plja ostatke povrća i voća za svoju djecu, jer je nezaposlena, ima troje djece, podstanar je. Do sada je govorila da to sku­plja za hranu svojim kokošima i svinjici, a sada stidljivo prizna­je istinu. Neku sam večer, vra­ćajući se s jednog domjenka, na jednom trgu svoj neveliki, načeti sendvič podijelila s tri starije osobe (jedna žena s kov­čegom i dva muškarca) koji su sjedili na klupi i zajednički pile jednu pivu. Za jelo nisu imali novaca...

     I tako bih sada mogla na­brajati stotine priča i sudbina ljudi koje sam susrela u ovih mojih posljednjih 15 godina rada s umirovljenicima i stari­jim osobama. Poznajem ja i one sretnije starije ljude koji imaju vedriju i materijalno sigurnu starost. Ponekad sam strašno nesretna i tužna upravo zbog ovih koji žive život nedostojan čovjeka. Stariji ljudi se srame svoga siromaštva i mnogi to ne žele ni priznati. Zatvaraju se u „svoj svijet", osamljuju se. Žive u prošlosti. Ne pozivaju goste. Znam neke starije gospođe koje ne žele napustiti svoje ve­like stanove za čije održavanje više nemaju dovoljno novaca, podstanare ne žele pustiti u svoj svijet, ali rado oblače svoje demode krznene kapute i po­nosno idu u šetnju gradom.

     Starije osobe se stide svog siromaštva, jer postali smo društvo koje naglašava bogat­stvo, mladost i besprijekornu ljepotu kao mjerilo uspješnosti. Nekada, u vrijeme naše mlado­sti, cijenilo se znanje i iskazi­valo dužno poštivanje starijim osobama.     Govore da je to sada zastarjelo, zaostalo ponašanje.

     Starije osobe ne smiju sve doživljavati kao neuspjeh. Mo­raju naglašavati ono u čemu su uspjele. Uspjele su, možda, os­novati obitelj i odgojiti djecu i pružiti im obrazovanje koje ih je osposobilo za samostalan život i za zasnivanje vlastite mlade obitelji. Vrijednosti su to koje mladi moraju cijeniti i vra­titi roditeljima dio onog što su primili.

     Siromaštvo stariji doživlja­vaju i kao svoj neuspjeh. Nepripremljeni su za ovo novo brzo bogaćenje, za bezosjećajno po­našanje mladih i nerazumijeva­nje i neprihvaćanje starih.

     Napredak tehnike i tehno­logije prebrz je i preobuhvatan da bi ga stariji mogli usvojiti i slijediti. Zaostajemo i ne može­mo prihvatiti neke nove sadrža­je. Razlike između naše gene­racije i generacije naše djece, a pogotovo naših unuka, postaju gotovo nepremostive i onda se povlačimo u dobro nam znane svjetove i zatvaramo se u svoju ljušturu i često se branimo ne­primjereno napadima i emocio­nalnim ispadima, što onda pro­dubljuje konflikte i međusobna nerazumijevanja i udaljuje nas jedne od drugih.

     Pokušajmo naučiti ipak ne­što novo. Često smo bili prisilje­ni prilagođavati se svojim pona­šanjem i stjecanjem novih zna­nja tijekom godina rada, jer je to zahtijevao napredak tehno­logije na radnom mjestu. Sada možemo učiniti dodatni napor i pokušati naučiti nešto od no­vih tehnologija, npr. rad na ra­čunalu, kako bismo se približili generaciji naše djece i unuka. Svi se već služimo mobitelima i imamo bolju komunikaciju s mlađim članovima obitelji, a to smo naučili „u hodu". Sada po­đimo korak dalje: vjerujmo u sebe! Učite, jer vi to možete!

Informirajte se o novim pra­vima iz socijalne skrbi i moguć­nostima izbjegavanja najgorih oblika materijalnog i emocio­nalnog zlostavljanja od strane okoline, zaštitite se novim zna­njima iz upravljanja novcem i materijalnim dobrima. Istraži­vanja pokazuju da najviše pro­blema imaju starije osobe zbog nepoznavanja svojih prava, ali i novih oblika prijevara i krivič­nih djela koje se svakodnevno događaju na njihovu štetu. Ne osamljujte se već se družite sa svojom generacijom koja vas razumije, ali i štiti.

     Ovih dana bili smo na pro­svjedima. Nas oko 7.000 osoba pod kišobranima. Bilo nas je relativno malo u odnosu na go­tovo 1,200.000 umirovljenika, ali ipak dovoljno da nas se vidi i čuje i zapamti... Imali smo plave (kažu da je to boja nade!) trake oko ruke i svatko je na traku mo­gao napisati ili iznos svoje miro­vine ili poruku onima koji tvrde da su naši zahtjevi preveliki ili poruka pojedinca s molbom za preživljavanje. S pozornice su se čule i iskrene poruke i traženja običnih umirovljenika od kojih većina ne vjeruje u bolje sutra, predaju se i mire se sa svojom bijedom.

     Mislim da nas je ovaj pro­svjed osvijestio kako nije sra­mota javno progovoriti o svo­me siromaštvu i o svojim želja­ma i očekivanjima, o zahtjevima za bolji život; da je sramota na adresi onih koji su takvo siro­maštvo prouzročili.