UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Koje je boje siromaštvo

 

     Jeste li ikad razmišljali kakve je boje siromaštvo? Prizna­jem ja nisam! Iznenadila me gospođa koja je pričajući mi o sebi rekla kako je „sada oboje­na roza" i doista - imala je jednu ružičastu trakicu oko zapešća, kakve nose neka djeca i mladi. Nasmiješila sam se, ali ona kao da nije primijetila moj smiješak, nastavila je pričati kako zna da takve trakice nose žene obolje­le od karcinoma dojke, ali ona nije bolesna. Ona svoje siro­maštvo osjeća u grudima kao nešto što je pritišće i misli da tako boli karcinom.

     „Ja sam prije 50 godina doš­la u Zagreb iz malog, zabače­nog sela. Nisam imala ni zavr­šenu osnovnu školu. Zaposlila sam se u jednoj velikoj tvornici i nadala sam se da ću se riješi­ti siromaštva. Život je prolazio. Kao podstanar bila sam svejed­no zadovoljna jer sam očekiva­la dobiti stančić od svoje tvor­nice. No došle su neke promje­ne, tvornica je prestala davati stanove. Nas starije poslali su u mirovinu i tada je prestao moj sretan život. Mirovina je bila samo 1.600 kuna. I tako danas imam skoro 2.000 kuna. Pod- stanarka sam i dalje, mirovina mi je ovršena, jer moja prijate­ljica s kojom sam stanovala nije plaćala režije", nastavlja pričati na rubu plača o svojim proble­mima koji rastu, jer se u među­vremenu i razboljela. Preselila se u lošiji stan. Sada nastoji sa­čuvati preostalo zdravlje i vrati­ti dug. Pomagala je po kućama, ali sada i sama treba pomoć. Srami se svog siromaštva, ali to ne želi pokazati. Tješi je, ipak, samo njezin osobiti izum - ru­žičasta boja siromaštva. Ne zna ona da se to u psihologiji zove obrambeni mehanizam kojim se nesvjesno branimo od neve­sele stvarnosti.

     I sjetim se druge žene koja svakoga dana oko 15 sati na jednoj zagrebačkoj tržnici sku­plja ostatke povrća i voća za svoju djecu, jer je nezaposlena, ima troje djece, podstanar je. Do sada je govorila da to sku­plja za hranu svojim kokošima i svinjici, a sada stidljivo prizna­je istinu. Neku sam večer, vra­ćajući se s jednog domjenka, na jednom trgu svoj neveliki, načeti sendvič podijelila s tri starije osobe (jedna žena s kov­čegom i dva muškarca) koji su sjedili na klupi i zajednički pile jednu pivu. Za jelo nisu imali novaca...

     I tako bih sada mogla na­brajati stotine priča i sudbina ljudi koje sam susrela u ovih mojih posljednjih 15 godina rada s umirovljenicima i stari­jim osobama. Poznajem ja i one sretnije starije ljude koji imaju vedriju i materijalno sigurnu starost. Ponekad sam strašno nesretna i tužna upravo zbog ovih koji žive život nedostojan čovjeka. Stariji ljudi se srame svoga siromaštva i mnogi to ne žele ni priznati. Zatvaraju se u „svoj svijet", osamljuju se. Žive u prošlosti. Ne pozivaju goste. Znam neke starije gospođe koje ne žele napustiti svoje ve­like stanove za čije održavanje više nemaju dovoljno novaca, podstanare ne žele pustiti u svoj svijet, ali rado oblače svoje demode krznene kapute i po­nosno idu u šetnju gradom.

     Starije osobe se stide svog siromaštva, jer postali smo društvo koje naglašava bogat­stvo, mladost i besprijekornu ljepotu kao mjerilo uspješnosti. Nekada, u vrijeme naše mlado­sti, cijenilo se znanje i iskazi­valo dužno poštivanje starijim osobama.     Govore da je to sada zastarjelo, zaostalo ponašanje.

     Starije osobe ne smiju sve doživljavati kao neuspjeh. Mo­raju naglašavati ono u čemu su uspjele. Uspjele su, možda, os­novati obitelj i odgojiti djecu i pružiti im obrazovanje koje ih je osposobilo za samostalan život i za zasnivanje vlastite mlade obitelji. Vrijednosti su to koje mladi moraju cijeniti i vra­titi roditeljima dio onog što su primili.

     Siromaštvo stariji doživlja­vaju i kao svoj neuspjeh. Nepripremljeni su za ovo novo brzo bogaćenje, za bezosjećajno po­našanje mladih i nerazumijeva­nje i neprihvaćanje starih.

     Napredak tehnike i tehno­logije prebrz je i preobuhvatan da bi ga stariji mogli usvojiti i slijediti. Zaostajemo i ne može­mo prihvatiti neke nove sadrža­je. Razlike između naše gene­racije i generacije naše djece, a pogotovo naših unuka, postaju gotovo nepremostive i onda se povlačimo u dobro nam znane svjetove i zatvaramo se u svoju ljušturu i često se branimo ne­primjereno napadima i emocio­nalnim ispadima, što onda pro­dubljuje konflikte i međusobna nerazumijevanja i udaljuje nas jedne od drugih.

     Pokušajmo naučiti ipak ne­što novo. Često smo bili prisilje­ni prilagođavati se svojim pona­šanjem i stjecanjem novih zna­nja tijekom godina rada, jer je to zahtijevao napredak tehno­logije na radnom mjestu. Sada možemo učiniti dodatni napor i pokušati naučiti nešto od no­vih tehnologija, npr. rad na ra­čunalu, kako bismo se približili generaciji naše djece i unuka. Svi se već služimo mobitelima i imamo bolju komunikaciju s mlađim članovima obitelji, a to smo naučili „u hodu". Sada po­đimo korak dalje: vjerujmo u sebe! Učite, jer vi to možete!

Informirajte se o novim pra­vima iz socijalne skrbi i moguć­nostima izbjegavanja najgorih oblika materijalnog i emocio­nalnog zlostavljanja od strane okoline, zaštitite se novim zna­njima iz upravljanja novcem i materijalnim dobrima. Istraži­vanja pokazuju da najviše pro­blema imaju starije osobe zbog nepoznavanja svojih prava, ali i novih oblika prijevara i krivič­nih djela koje se svakodnevno događaju na njihovu štetu. Ne osamljujte se već se družite sa svojom generacijom koja vas razumije, ali i štiti.

     Ovih dana bili smo na pro­svjedima. Nas oko 7.000 osoba pod kišobranima. Bilo nas je relativno malo u odnosu na go­tovo 1,200.000 umirovljenika, ali ipak dovoljno da nas se vidi i čuje i zapamti... Imali smo plave (kažu da je to boja nade!) trake oko ruke i svatko je na traku mo­gao napisati ili iznos svoje miro­vine ili poruku onima koji tvrde da su naši zahtjevi preveliki ili poruka pojedinca s molbom za preživljavanje. S pozornice su se čule i iskrene poruke i traženja običnih umirovljenika od kojih većina ne vjeruje u bolje sutra, predaju se i mire se sa svojom bijedom.

     Mislim da nas je ovaj pro­svjed osvijestio kako nije sra­mota javno progovoriti o svo­me siromaštvu i o svojim želja­ma i očekivanjima, o zahtjevima za bolji život; da je sramota na adresi onih koji su takvo siro­maštvo prouzročili.