UVODNA RIJEČ

Uzmi svoju mjeru

Piše: Jasna A. Petrović

     Prema Global AgeWatch Indexu za 2015. zemlje koje vole svoje starije su, redom, Švicarska, Norveška, Šved­ska, Njemačka i Kanada. Najgore su, pak, Afganistan, Malavi, Mozambik, Zapadna Obala i Pakistan. Hrvatska je bila na sramotnom 67. mjestu po ekonomskom standardu i sigurnosti. Sada bi bila među zadnjih dvadesetak na svijetu.

     S 50 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva i svakom trećom osobom starijom od 65 godina u zoni ri­zika od bijede, prihvatili smo kao da je normalno da stari­ce i starci kopaju po kantama za smeće i vise iz kontejnera dohvaćajući plastične boce za otkup. Dvadeset plastičnih boca dnevno i eto pola kruha i pola litre mlijeka!

     Smanjili smo svoju mjeru i prihvatili poniženje. Osim po društvenim mrežama, za onih jedva deset posto infor­matički pismenih starijih osoba s mobitelima, nigdje više nema glasa o generaciji sakupljača boca. Ne samo da su smanjili svoju mjeru, već su je i prihvatili. Prihvatili su da unuku kupe čokoladu za rođendan i sv. Nikolu, a ne toliko potrebne cipele ili školski tablet. Prihvatili su da se više ne posjećuju s rodbinom i prijateljima, jer nije pristojno odla­ziti u posjet bez kave ili cvijeća. Prihvatili su da im televizija zamijeni kazalište i koncerte, osim ako ih ne ulove da ne plaćaju pretplatu. Tada ni to.

     Mladi odlaze iz Hrvatske jer ne prihvaćaju mjeru koju im je odredila vladajuća elita. Stariji ostaju jer više nisu konku­rentni na tržištu rada, i jer su prihvatili mjeru svoje bijede.

     Pa koja je onda mjera prava za tebe? Sa čime se trebaš usporediti? Ako je 2.180 kuna hrvatska linija siromaštva, trebaš li biti sretan što si među 50 posto onih koji imaju mi­rovine više od te linije? Ili je za tvoju mjeru presudno ako imaš mirovinu višu od prosječne od 2.318 kuna?

     Ne, uzmi globalnu mjeru. Prema procjeni objavljenoj na stranici numbeo.com četveročlanoj obitelji u Zagrebu za normalan život mjesečno potrebno je 14.600 kuna i to bez podstanarine. Mjesečni troškovi za jednu osobu iznose, dakle, 4.300 kuna.    Prosječna plaća u Zagrebu je 6.972 kune, a prosječna mirovina u glavnom gradu iznosi 2.463 kune. Dakle, 65 posto umirovljenika u Zagrebu ima mirovine niže od potrebnih troškova za normalni život prema svjetskim kriterijima, ali i od europskog modela izračuna linije siro­maštva (60 posto medijana neto plaće).

     Neka vam bude muka, neka se razljutite i postanete bijesni, no svoju mjeru postavite na svjetsku i europsku razinu. Očekujte od svoje domovine da vam osigura 4.300 kuna prihoda mjesečno, pogotovo ako ste odradili 40 godi­na radnog staža. Imate na to pravo. Zahtijevajte to.

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

U prosvjed zbog ponosa

     Najavljeno je kako Sindi­kat umirovljenika Hr­vatske sprema prosvjed umirovljenika i starijih osoba za poboljšanje kvalitete živo­ta, što zapravo znači poveća­nje mirovina, ali i sređivanje i ostvarivanje nekih novih ma­terijalnih prava i potpora. Za­što prosvjed?

To pitaju samo oni iz vrhuške vlasti, no svakom umirovlje­niku je jasno da ovako više ne može. Svakodnevno se javljaju na telefon, na našu Facebook stranicu, zaustavljaju na cesti.

     P.P. iz Zagreba kaže „Nitko se ne udubljuje ozbiljno u pro­bleme umirovljenika! Ministri se mijenjaju tako brzo da tek što zapamtim ime i lice svog ministra, postavljen je novi. Za ministra rada i mirovinskog sustava trebalo bi možda po­staviti nekog dobrog ekonom­skog stručnjaka koji bi trebao napraviti sasvim novi sustav obračuna i uskladiti mirovine na pravedniji način. I smeta me što nas percipiraju kao zastar­jele nostalgičare kad kažemo da imamo najniži udio pro­sječne mirovine u neto plaći od svih bivših republika bivše SR Jugoslavije i da su ranije bile bolje mirovine i da su naši roditelji bolje živjeli. Bili smo ekonomski najjača republika. Pridružit ću se prosvjedu"

     Ili priča M.I. umirovljenica iz Zagreba „Ostala sam udovica s 55 godina u osobnoj invalid­skoj mirovini. Bez muža, ali s kreditom za otplatu dvosob­nog stana. Djece nemam. Uzela sam mirovinu supru­ga koja je, iako umanjena za 30%, ipak veća za oko 200 kn od moje. Iz mjeseca u mjesec nedostajalo mi je novca za sve troškove. Sada sam, što kažu, ovršena. Povremeno, kad mi to djelomično dozvoli zdravlje, spremam prijateljicama stan i tako zaradim uz ručak, poneki odjevni predmet i oko 200 kn. Gubim strpljenje, ali još imam nadu da bi se mogao provesti prijedlog da uz moju mirovinu dobijem i dio suprugove, ba­rem u iznosu 50%, ili da dobi­jem suprugovu u cijelosti, bez umanjenja od 30%. Iako mi­slim da će usvojiti malo ili ni­malo zahtjeva SUH- a ipak ću se pridružit prosvjedu. Zbog ponosa"

     Dosta umirovljenika traži više informacija o pojedinim zahtjevima, odnosno konkret­ne odgovore što bi to značilo za njih. Umirovljenici su izgu­bili povjerenje u sustav, ali i u vlastite snage, jer usprkos na­stojanjima nekih udruga, a pri­je svih Sindikata umirovljenika Hrvatske, da se nešto učini za njihov boljitak, sve ostaje na obećanjima ili se ozbiljno ni ne razmatraju prijedlozi. Na­protiv, poreznom reformom povećane su samo visoke mirovine i sada se naglašava kako je to pridonijelo porastu BDP-a zbog rasta osobne po­trošnje. Mislimo da bi i umi­rovljenici s nižim primanjima znali potrošiti više novaca, kad bi ga imali.

     Prosvjed treba probudi­ti svijest umirovljenika da se sami moraju izboriti za pobolj­šanje svog materijalnog, ali i društvenog statusa, te piknu- ti u savjest političke vrhuške. A mi umirovljenici moramo shvatiti da smo zajedno zaista jači! Moraju nešto učiniti za svoje dostojanstvenije stare­nje, ali prije svega odgovor­nost koju su imali na svome radnom mjestu, ali i u obitelji. Sve ono što učinimo za sebe, učinili smo i za druge. Zato se upitajmo za koga ćemo sve nositi transparente na pro­svjedu.

Iskustvo svih prosvjeda uvijek ima za posljedicu ozbilj­nije shvaćanje problema jer vladajući moraju odgovoriti velikom broju prosvjednika, a ne samo pojedincu. I to mora­ju učiniti javno.

     U grupi je svaki pojedinac zaštićen ostalim članovima grupe. Učinak grupnog rada nije samo običan zbroj učin­ka pojedinaca, već je dodana nova kvaliteta uvjetovana su­radnjom i podrškom svakog od članova grupe ostalima. Ne mogu se oslanjati na grupu entuzijasta i govoriti, ako ne­što vi uspijete, sve ćemo i mi to dobiti. Moramo svi zajed­no uključiti sve umne i fizičke snage. Ne smijemo se skrivati iza drugih kako bismo kao čla­novi neke stranke slijedili poli­tiku stranke. Osobni interes u ovom slučaju mora biti iznad stranačkog. Ovo nije borba protiv nijedne stranke, ali niti s jednom strankom, a pogotovo ne za rušenje sustava. Ovo je samo poziv i ponuda da zajed­no dođemo do najboljih rješe­nja umirovljeničkih problema.

     Mi smo interesna udruga čija misao vodilja je bolji po­ložaj umirovljenika i dosto­janstvenije starenje svih ljudi. Svaki je umirovljenik ovu svoju domovinu barem nečim zadu­žio, ugradio je jedan kamenčić u neku novu cestu, zgradu, školu; za njim ili njom nastav­ljaju djeca koje su uspješno odgojili kao poštene i vjerne građane. Zato njih pozivamo da dođu sa svojim mamama i tatama, bakama i djedovima, da hodaju u prosvjednoj po­vorci rame uz rame. Očekuje­mo to ne samo zbog minulih zasluga, već zbog toga što smo na ljubavi gradili svoju zemlju, obitelji, domove.

Drage kolegice i kolege, treba zaista vjerovati, ali i ži­vjeti naše geslo Zajedno smo jači! I sudjelovati u prosvjedu prije svega za sebe i svoju ge­neraciju, protiv poniženja i do­stojanstva radi!

     Vjerujem da se vidimo na prosvjedu! Vjerujem da će odgovorni na svim nivoima i u svim državnim tijelima pro­čitati naše zahtjeve i da će ba­rem neke pokušati riješiti.