UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

U prosvjed zbog ponosa

     Najavljeno je kako Sindi­kat umirovljenika Hr­vatske sprema prosvjed umirovljenika i starijih osoba za poboljšanje kvalitete živo­ta, što zapravo znači poveća­nje mirovina, ali i sređivanje i ostvarivanje nekih novih ma­terijalnih prava i potpora. Za­što prosvjed?

To pitaju samo oni iz vrhuške vlasti, no svakom umirovlje­niku je jasno da ovako više ne može. Svakodnevno se javljaju na telefon, na našu Facebook stranicu, zaustavljaju na cesti.

     P.P. iz Zagreba kaže „Nitko se ne udubljuje ozbiljno u pro­bleme umirovljenika! Ministri se mijenjaju tako brzo da tek što zapamtim ime i lice svog ministra, postavljen je novi. Za ministra rada i mirovinskog sustava trebalo bi možda po­staviti nekog dobrog ekonom­skog stručnjaka koji bi trebao napraviti sasvim novi sustav obračuna i uskladiti mirovine na pravedniji način. I smeta me što nas percipiraju kao zastar­jele nostalgičare kad kažemo da imamo najniži udio pro­sječne mirovine u neto plaći od svih bivših republika bivše SR Jugoslavije i da su ranije bile bolje mirovine i da su naši roditelji bolje živjeli. Bili smo ekonomski najjača republika. Pridružit ću se prosvjedu"

     Ili priča M.I. umirovljenica iz Zagreba „Ostala sam udovica s 55 godina u osobnoj invalid­skoj mirovini. Bez muža, ali s kreditom za otplatu dvosob­nog stana. Djece nemam. Uzela sam mirovinu supru­ga koja je, iako umanjena za 30%, ipak veća za oko 200 kn od moje. Iz mjeseca u mjesec nedostajalo mi je novca za sve troškove. Sada sam, što kažu, ovršena. Povremeno, kad mi to djelomično dozvoli zdravlje, spremam prijateljicama stan i tako zaradim uz ručak, poneki odjevni predmet i oko 200 kn. Gubim strpljenje, ali još imam nadu da bi se mogao provesti prijedlog da uz moju mirovinu dobijem i dio suprugove, ba­rem u iznosu 50%, ili da dobi­jem suprugovu u cijelosti, bez umanjenja od 30%. Iako mi­slim da će usvojiti malo ili ni­malo zahtjeva SUH- a ipak ću se pridružit prosvjedu. Zbog ponosa"

     Dosta umirovljenika traži više informacija o pojedinim zahtjevima, odnosno konkret­ne odgovore što bi to značilo za njih. Umirovljenici su izgu­bili povjerenje u sustav, ali i u vlastite snage, jer usprkos na­stojanjima nekih udruga, a pri­je svih Sindikata umirovljenika Hrvatske, da se nešto učini za njihov boljitak, sve ostaje na obećanjima ili se ozbiljno ni ne razmatraju prijedlozi. Na­protiv, poreznom reformom povećane su samo visoke mirovine i sada se naglašava kako je to pridonijelo porastu BDP-a zbog rasta osobne po­trošnje. Mislimo da bi i umi­rovljenici s nižim primanjima znali potrošiti više novaca, kad bi ga imali.

     Prosvjed treba probudi­ti svijest umirovljenika da se sami moraju izboriti za pobolj­šanje svog materijalnog, ali i društvenog statusa, te piknu- ti u savjest političke vrhuške. A mi umirovljenici moramo shvatiti da smo zajedno zaista jači! Moraju nešto učiniti za svoje dostojanstvenije stare­nje, ali prije svega odgovor­nost koju su imali na svome radnom mjestu, ali i u obitelji. Sve ono što učinimo za sebe, učinili smo i za druge. Zato se upitajmo za koga ćemo sve nositi transparente na pro­svjedu.

Iskustvo svih prosvjeda uvijek ima za posljedicu ozbilj­nije shvaćanje problema jer vladajući moraju odgovoriti velikom broju prosvjednika, a ne samo pojedincu. I to mora­ju učiniti javno.

     U grupi je svaki pojedinac zaštićen ostalim članovima grupe. Učinak grupnog rada nije samo običan zbroj učin­ka pojedinaca, već je dodana nova kvaliteta uvjetovana su­radnjom i podrškom svakog od članova grupe ostalima. Ne mogu se oslanjati na grupu entuzijasta i govoriti, ako ne­što vi uspijete, sve ćemo i mi to dobiti. Moramo svi zajed­no uključiti sve umne i fizičke snage. Ne smijemo se skrivati iza drugih kako bismo kao čla­novi neke stranke slijedili poli­tiku stranke. Osobni interes u ovom slučaju mora biti iznad stranačkog. Ovo nije borba protiv nijedne stranke, ali niti s jednom strankom, a pogotovo ne za rušenje sustava. Ovo je samo poziv i ponuda da zajed­no dođemo do najboljih rješe­nja umirovljeničkih problema.

     Mi smo interesna udruga čija misao vodilja je bolji po­ložaj umirovljenika i dosto­janstvenije starenje svih ljudi. Svaki je umirovljenik ovu svoju domovinu barem nečim zadu­žio, ugradio je jedan kamenčić u neku novu cestu, zgradu, školu; za njim ili njom nastav­ljaju djeca koje su uspješno odgojili kao poštene i vjerne građane. Zato njih pozivamo da dođu sa svojim mamama i tatama, bakama i djedovima, da hodaju u prosvjednoj po­vorci rame uz rame. Očekuje­mo to ne samo zbog minulih zasluga, već zbog toga što smo na ljubavi gradili svoju zemlju, obitelji, domove.

Drage kolegice i kolege, treba zaista vjerovati, ali i ži­vjeti naše geslo Zajedno smo jači! I sudjelovati u prosvjedu prije svega za sebe i svoju ge­neraciju, protiv poniženja i do­stojanstva radi!

     Vjerujem da se vidimo na prosvjedu! Vjerujem da će odgovorni na svim nivoima i u svim državnim tijelima pro­čitati naše zahtjeve i da će ba­rem neke pokušati riješiti.