UVODNA RIJEČ

Zašto nas Plenković ne voli?

     Koga voli Plenković? Odgovor je kratak: povlaštene i bogate. Hajdemo vidjeti što je taj civilizirani, elo­kventni i samoljubivi premijer učinio u dvije godine svoga mandata. Definitivno ga uopće nije briga za umi­rovljenike, ni najstarije, ni stare, ni nove, novije ili buduće. Tih 1,41 milijun stanovnika koji su mirovine stekli teme­ljem rada ili solidarnosti (invalidske, obiteljske) naprosto ga ne zanima, osim malog postotka onih čije su mirovine više od prosječne plaće. Tako je u njegovoj „prvoj sveo­buhvatnoj" poreznoj reformi samo 1,4 posto bogatih umirovljenika dobilo povećanje mirovina od tri do 3.000 kuna, a 98,6 posto, poglavito siromaha, poreznom refor­mom nije dobilo ni kune.

     Zatim je odlučio pokazati zube svome „lijevom" pret­hodniku Milanoviću, koji je mirovine više od 5.000 kuna stečene po posebnim propisima 2014. godine„podrezao" za deset posto. Sramota, kaže Plenković, pa je u maniri vr­log Superhika svim tim jadnim povlaštenim mirovinskim bogatašima vratio od početka godine tih deset posto.

     I onda je odlučio da je nepovoljno što se usklađivanje mirovina po posebnim propisima uvjetuje uzastopnim rastom BDP-a, pa je provedena unifikacija usklađivanja mirovina prema općem i posebnim propisima, naravno u korist povlaštenih.

     Pa je prihvaćen čitav niz poboljšica prava hrvatskih branitelja i njihovih članova obitelji, uvedena naknada za nezaposlene branitelje, te povećana najniža mirovina za 0,4989 kuna za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereni­teta Republike Hrvatske u borbenom sektoru. K tome im je smanjio uvjet dobi za odlazak u mirovinu. Sve suprotno onome što preporuča Europska komisija.

     Istodobno taj naš europeizirani premijer nije niti jed­nom spomenuo kako čak 52,5 posto običnih umirovlje­nika prima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva, niti da su samo u zadnjih osam godina mirovine zaosta­le za rastom plaća za 14 posto. Nije rekao kako njih oko 200.000 prima mirovine niže od 1.000 kuna. I ostao je gluh na zahtjeve umirovljeničkih udruga da se uvede mi­nimalna mirovina.

     No, Plenković je radosno prihvatio podršku Glasnovi- ća koja je koštala oko 200 milijuna kuna, nakon čega se „slučajno otkrilo" u HZMO-u kako ima novca za isplatu duga za nešto manje od 7.000 pripadnika HVO-a i čla­nova njihovih obitelji. No nisu rekli - vjerovali ili ne, da taj novac nije iz proračuna već iz radničkog mirovinskog fonda!

     I još malo o povlaštenima koji su u mirovine išli doku- pom „dobi", pa su masovno slani u prijevremene mirovi­ne, uz dokup kod privatnog trgovačkog društva „Royal - međugeneracijska solidarnost", koja je, pak, sav taj novac zamračila. No, Plenković je i tu radosno prihvatio saborsku podršku Hrelje i time praktički nacionalizirao dug privat­ne firme te preuzeo dugove i buduće obveze. Čak 3.860 osiguranika Royala je tako ušlo u povlaštene s troškom od 1,5 milijuna kuna mjesečno do kraja 2020. godine.

     I tako taj rastući paketić s više od 175.000 posebnih i povlaštenih umirovljenika Plenkovića košta više od 6 mi­lijardi kuna godišnje, dok mu je preskupo povećati miro­vine onima koji su odradili i po 40 godina radnog staža za manje od dvije tisuće kuna mirovine mjesečno!

     Sad čekamo da marni premijer nacionalizira i poveće gubitke obveznih mirovinskih fondova, te im dodijeli mi­rovinski dodatak od 27 posto. Kad je bal, nek' je bal!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Kad djeca „strpaju" oca u dom


     U okviru projekta Hrvat­skog pravnog centra i Sindikata umirovljenika Hrvatske ove godine vodim radionice za psihološku po­moć i podršku umirovljenici­ma i starijim osobama. Mislila sam da će to biti jedan od la­ganijih, bolje reći opuštenijih i manje stresnih zadataka. I doista, tijekom grupnih sasta­naka nije bilo nekih problema, atmosfera je bila pozitivna, ko­munikacija srdačna i otvore­na. Primjeri koje smo rješavali su hipotetski i odnose se na „neke druge osobe".

     Istovremeno, u individual­nim razgovorima u Psihološ­kom savjetovalištu Gradskog povjereništva SUH-a Zagreba, javljaju se osobe koje imaju vrlo složene probleme upravo u rješavanju problema podje­le imovine među vlastitom djecom kao zakonskim na­sljednicima. Sve izgleda dobro kada se dogovaraju podjela i obveze nasljednika prema da­vatelju, dok se sve ne ozakoni. Problemi počinju u primjeni i realizaciji obveza nasljednika, ali i u očekivanju davatelja.

     U vrijeme dogovaranja po­djele svi su zadovoljni i slažu se s većinom odluka i rješenja. No, sve se promjeni kada treba početi „otplaćivati" darovano i dogovoreno. Gomilaju se ne­suglasice i nesporazumi što dovodi do ozbiljnog naruša­vanja odnosa unutar obitelji. Najviše trpe upravo oni, koji su u želji da riješe svoje pro­bleme i probleme svoje djece, podijelili svoju imovinu u naj­boljoj namjeri. No, nakon tako važne odluke, sve se promije­nilo. Splasnulo je zadovoljstvo i svi traže „krivca" u onima drugima. I umjesto da se živi mirno i bez problema, počinje prozivanje jednih, a omalova­žavanje drugih, te se sve „lomi preko leđa starije osobe" koja se u dobroj vjeri i najboljoj na­mjeri, željela uvjeriti za života kako će njeni nasljednici ba­rem poštivati ono što su dobili u nasljeđe. Sada svi počinju doživljavati sebe žrtvama i okrivljuju jedni druge za uža­snu situaciju. Najgore prolazi davatelj nasljedstva, odnosno roditelj.

     Gospođa M.M. (84) ima sina i kćer. Ostala je udovica te je prije 10 godina odluči­la otići u dom i u dogovoru s djecom, koja su se složila da će joj u slučaju potrebe po­magati joj novčano, prodala je stan, a djeci jednako po­dijelila novac. Smatrala je to najpravednijim, da svakome u ime nasljedstva, dodijeli isti iznos, a da će joj oni pomagati. Kako su prolazile godine, dje­ca su rjeđe posjećivali mamu zbog brojnih obaveza. Osim toga su međusobno preba­civali odgovornost i brigu za majku.   Uspoređivali su svoje mogućnosti i smatrali da onaj drugi manje daje i tako poma­lo zanemarivali dogovorene obveze. Majka je postajala sve osamljenija, ali i sve nezado­voljnija i frustriranija svojom slabijom pokretljivošću i ne­moći da samostalno upravlja „svojim životom". Bila je osjet­ljivija i ponekad nekritična prema ponašanju svoje djece koji i sami imaju svojih briga i problema. Imala je osjećaj da djeca ne cijene dovoljno ono što im je dala. Dogovorili smo kako će probleme pokušati riješiti mirenjem, a ne nekim drugim pravnim sredstvima.

     Drugi je primjer gospođe B.B. koja je nakon smrti muža podijelila relativno veliku imo­vinu djeci. Kćeri i dvojici sino­va osigurala je stanove i viken­dice, a sebi ostavila dvosobni stan u kući u kojoj sada živi sa sinom, te jednu malu gar­sonijeru (apartman) u kući za odmor. Pet godina nakon podjele svi su postali nezado­voljni, te iako su komunicirali uljuđeno, ali emotivno poma­lo frustrirajuće, o problemima javno nisu raspravljali, ali svat­ko je živio u uvjerenju da je„lo- šije prošao" pri podjeli. Nema više srdačnih obiteljskih sasta­naka kao ranije. Svi su svjesni da se jako otuđuju, a majci je najteže. Mirenje i tolerancija sa svih strana su potrebni, a ne otuđivanje.

Navedeni primjeri su samo dio slučajeva s kojima se su­srećem, a postoji mnogo onih koji su teži i kompleksniji, oni koji se već rješavaju sudskim putem i koji su sasvim naruši­li obiteljske odnose. Nažalost, za neke je bilo vezano i obitelj­sko nasilje. Iako neki od ovih slučajeva traju godinama, smatram da su se odavno tre­bali i mogli riješiti mirenjem.

     Starije osobe postaju sve osjetljivije, emocionalno su nestabilnije jer su praktički isključene iz svakodnevnog života svojih obitelji. Njih se uglavnom ne pita o proble­mima i promjenama, već ih se samo obavijesti o učinje­nom. Sjećam se slučaja kada su sin i snaha obavijestili oca da poslijepodne ide u dom, a da nije ni znao da su podnijeli molbu. Šok je bio tako snažan da u domu nije ni sa kim od korisnika komunicirao, a sin je dolazio jednom mjesečno da uzme ostatak mirovine i da mu kupi najnužnije higijenske potrepštine.

     Osim toga, odnos ukućana prema starijim postaje grublji, te iako je riječ o verbalnom omalovažavanju, stariji to do­življavaju kao poniženje. Fru­stracija takvim odnosom kod starijih izazva revolt, a ner­ješavanje konflikta uvjetuje time da 30-40 posto slučajeva završi na sudu, iako se sve mo­glo riješiti mirenjem.

     Ako se obrate pravnicima i odvjetnicima problemi se započnu rješavati formalno, tj. sudskim putem što izaziva još veći emotivni nemir, pa čak i ljutnju i bijes, a potom i inat starijih. Rješenje treba tražiti isključivo u mirenju, jer to je najbolji i najsvrsishodniji način rješavanja na­kupljenog nerazumijevanja. Treba mnogo tolerancije prema starijima, jer nije lako osvijestiti da je „tvoje vrijeme prošlo", „da više nikome nisi koristan" i da „više i nikome ne trebaš", što i nije pravedna i realna procjena.

     Tako je malo potrebno, samo malo dobre volje i razu­mijevanja da se međusobno pomirimo i sretnije živimo. Pokušajmo se prvo pomiriti sami sa sobom. Oprostimo sebi neuspjehe i propuste, ali dozvolimo i mladima da koji puta pogriješe. U svakom slu­čaju je najbolje rješenje - po­mirenje.