UVODNA RIJEČ

Oda o svilenom tepihu

Piše: Jasna A. Petrović

     Oda je svečana pjesma posvećena zaslužnim osobama, značajnim događajima i temama kao što su božan­stvo, ljubav, domovina i sl. Ugođaj ode uvijek je svečan, ozbiljan i naglašen. Počevši od antičke Grčke, oda je česti pje­snički oblik u svim vremenima.

     I u ovom našem vremenu ode nisu rijetka pojava, mada ne nužno u rimama. Moguće ih je pronaći i u javnim natječajima, pa da i u tako skučenom formatu imaju dimenziju božanskog, lju­bavnog i domoljubnog. Tako je u Narodnim novinama objavljen natječaj za nabavu novog namještaja za potrebe Užeg kabine­ta Vlade Republike Hrvatske. Radi se o nabavi konferencijskog stola, 12 konferencijskih stolica, dviju fotelja, dviju polufotelja, dvosjeda, jednog središnjeg i dvaju bočnih stolića, stolne lampe, tepiha, 13 zavjesa te stalka i koplja za zastavu. Sve to bi trebalo koštati 680.000 kuna.

    Natječaj je pun posebnih zahtjeva pa se tako doznaje da stolci moraju imati bazu od masivnog drveta jasena s četiri kraka koji čine oblik piramide, na način da se krakovi postolja spajaju u točki hvatišta na sjedalo, što valjda ukazuje na božansku di­menziju pozadine korisnika. Školjka sjedala mora biti izrađena od prešanog lameliranog drveta hrasta, kako bi se naglasilo do­moljublje. I tako dalje, i tako dalje.

     Fotelje će biti presvučene visoko kvalitetnom anilinskom ko­žom, otpornom na vlagu, habanje i utjecaj UV zraka, a na podu će biti ručno vezeni tepih s 50 posto svile. Najvažniji je detalj, valjda onaj ljubavnog karaktera, da se stolna svjetiljka mora sa­stojati od cilindričnog stalka sa žaruljom promjera pet centime­tara, izrađenog od masivnog drveta breze s metalnom bazom, što nekako vuče na nordijsku mitologiju.

     Postavili smo ovu značajnu informaciju na tematsku Facebook stranicu Sindikata umirovljenika, i ostali u čudu koliko se naših 16.000 pratitelja razumije u javne natječaje i potrebe ure­da Vlade. Uglavnom, oko tristotinjak komentara pokazuje puno razumijevanje za„znucane" fotelje ministara, te dodaju vlastite prijedloge kako riješiti problem ruiniranog kabineta.

     Mnogi su se zabrinuto zapitali kad su se to fotelje uspjele izlizati, a da narod nije primijetio, dok drugi tvrde kako su mini­strima dovoljne školske klupe ili preporučuju plastične stolice. Zabrinuti Riječanin ih poziva da kupe 10 komada stolica za pri­manje terapije na dnevnoj hematološkoj bolnici u KBC Rijeka. Za tepih tvrde da bi bio dovoljan onaj koji usput donesu Kinezi, a drugi pristaju samo na polovne fotelje (kao avione).

     Neki su se raspištoljili i upitali kako ih nije sramota, dok djeca nemaju lijekove, a umirovljenici kopaju po kantama, ali su takva pitanja daleko od duha ove ode o svilenom tepihu, pa će biti zanemarena. Kao što piše jedna pratiteljica, fotelje nikome nikad nisu dale pamet, isto im se piše, dok druga upozorava: „Vi narode i dalje trošite svoje fotelje doma kad je potrebno izaći na glasa­nje, a mogli biste taj dan mijenjati povijest." No, nećemo o tome. To bi već bila oda o foteljama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Kad djeca „strpaju" oca u dom


     U okviru projekta Hrvat­skog pravnog centra i Sindikata umirovljenika Hrvatske ove godine vodim radionice za psihološku po­moć i podršku umirovljenici­ma i starijim osobama. Mislila sam da će to biti jedan od la­ganijih, bolje reći opuštenijih i manje stresnih zadataka. I doista, tijekom grupnih sasta­naka nije bilo nekih problema, atmosfera je bila pozitivna, ko­munikacija srdačna i otvore­na. Primjeri koje smo rješavali su hipotetski i odnose se na „neke druge osobe".

     Istovremeno, u individual­nim razgovorima u Psihološ­kom savjetovalištu Gradskog povjereništva SUH-a Zagreba, javljaju se osobe koje imaju vrlo složene probleme upravo u rješavanju problema podje­le imovine među vlastitom djecom kao zakonskim na­sljednicima. Sve izgleda dobro kada se dogovaraju podjela i obveze nasljednika prema da­vatelju, dok se sve ne ozakoni. Problemi počinju u primjeni i realizaciji obveza nasljednika, ali i u očekivanju davatelja.

     U vrijeme dogovaranja po­djele svi su zadovoljni i slažu se s većinom odluka i rješenja. No, sve se promjeni kada treba početi „otplaćivati" darovano i dogovoreno. Gomilaju se ne­suglasice i nesporazumi što dovodi do ozbiljnog naruša­vanja odnosa unutar obitelji. Najviše trpe upravo oni, koji su u želji da riješe svoje pro­bleme i probleme svoje djece, podijelili svoju imovinu u naj­boljoj namjeri. No, nakon tako važne odluke, sve se promije­nilo. Splasnulo je zadovoljstvo i svi traže „krivca" u onima drugima. I umjesto da se živi mirno i bez problema, počinje prozivanje jednih, a omalova­žavanje drugih, te se sve „lomi preko leđa starije osobe" koja se u dobroj vjeri i najboljoj na­mjeri, željela uvjeriti za života kako će njeni nasljednici ba­rem poštivati ono što su dobili u nasljeđe. Sada svi počinju doživljavati sebe žrtvama i okrivljuju jedni druge za uža­snu situaciju. Najgore prolazi davatelj nasljedstva, odnosno roditelj.

     Gospođa M.M. (84) ima sina i kćer. Ostala je udovica te je prije 10 godina odluči­la otići u dom i u dogovoru s djecom, koja su se složila da će joj u slučaju potrebe po­magati joj novčano, prodala je stan, a djeci jednako po­dijelila novac. Smatrala je to najpravednijim, da svakome u ime nasljedstva, dodijeli isti iznos, a da će joj oni pomagati. Kako su prolazile godine, dje­ca su rjeđe posjećivali mamu zbog brojnih obaveza. Osim toga su međusobno preba­civali odgovornost i brigu za majku.   Uspoređivali su svoje mogućnosti i smatrali da onaj drugi manje daje i tako poma­lo zanemarivali dogovorene obveze. Majka je postajala sve osamljenija, ali i sve nezado­voljnija i frustriranija svojom slabijom pokretljivošću i ne­moći da samostalno upravlja „svojim životom". Bila je osjet­ljivija i ponekad nekritična prema ponašanju svoje djece koji i sami imaju svojih briga i problema. Imala je osjećaj da djeca ne cijene dovoljno ono što im je dala. Dogovorili smo kako će probleme pokušati riješiti mirenjem, a ne nekim drugim pravnim sredstvima.

     Drugi je primjer gospođe B.B. koja je nakon smrti muža podijelila relativno veliku imo­vinu djeci. Kćeri i dvojici sino­va osigurala je stanove i viken­dice, a sebi ostavila dvosobni stan u kući u kojoj sada živi sa sinom, te jednu malu gar­sonijeru (apartman) u kući za odmor. Pet godina nakon podjele svi su postali nezado­voljni, te iako su komunicirali uljuđeno, ali emotivno poma­lo frustrirajuće, o problemima javno nisu raspravljali, ali svat­ko je živio u uvjerenju da je„lo- šije prošao" pri podjeli. Nema više srdačnih obiteljskih sasta­naka kao ranije. Svi su svjesni da se jako otuđuju, a majci je najteže. Mirenje i tolerancija sa svih strana su potrebni, a ne otuđivanje.

Navedeni primjeri su samo dio slučajeva s kojima se su­srećem, a postoji mnogo onih koji su teži i kompleksniji, oni koji se već rješavaju sudskim putem i koji su sasvim naruši­li obiteljske odnose. Nažalost, za neke je bilo vezano i obitelj­sko nasilje. Iako neki od ovih slučajeva traju godinama, smatram da su se odavno tre­bali i mogli riješiti mirenjem.

     Starije osobe postaju sve osjetljivije, emocionalno su nestabilnije jer su praktički isključene iz svakodnevnog života svojih obitelji. Njih se uglavnom ne pita o proble­mima i promjenama, već ih se samo obavijesti o učinje­nom. Sjećam se slučaja kada su sin i snaha obavijestili oca da poslijepodne ide u dom, a da nije ni znao da su podnijeli molbu. Šok je bio tako snažan da u domu nije ni sa kim od korisnika komunicirao, a sin je dolazio jednom mjesečno da uzme ostatak mirovine i da mu kupi najnužnije higijenske potrepštine.

     Osim toga, odnos ukućana prema starijim postaje grublji, te iako je riječ o verbalnom omalovažavanju, stariji to do­življavaju kao poniženje. Fru­stracija takvim odnosom kod starijih izazva revolt, a ner­ješavanje konflikta uvjetuje time da 30-40 posto slučajeva završi na sudu, iako se sve mo­glo riješiti mirenjem.

     Ako se obrate pravnicima i odvjetnicima problemi se započnu rješavati formalno, tj. sudskim putem što izaziva još veći emotivni nemir, pa čak i ljutnju i bijes, a potom i inat starijih. Rješenje treba tražiti isključivo u mirenju, jer to je najbolji i najsvrsishodniji način rješavanja na­kupljenog nerazumijevanja. Treba mnogo tolerancije prema starijima, jer nije lako osvijestiti da je „tvoje vrijeme prošlo", „da više nikome nisi koristan" i da „više i nikome ne trebaš", što i nije pravedna i realna procjena.

     Tako je malo potrebno, samo malo dobre volje i razu­mijevanja da se međusobno pomirimo i sretnije živimo. Pokušajmo se prvo pomiriti sami sa sobom. Oprostimo sebi neuspjehe i propuste, ali dozvolimo i mladima da koji puta pogriješe. U svakom slu­čaju je najbolje rješenje - po­mirenje.