UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Kad djeca „strpaju" oca u dom


     U okviru projekta Hrvat­skog pravnog centra i Sindikata umirovljenika Hrvatske ove godine vodim radionice za psihološku po­moć i podršku umirovljenici­ma i starijim osobama. Mislila sam da će to biti jedan od la­ganijih, bolje reći opuštenijih i manje stresnih zadataka. I doista, tijekom grupnih sasta­naka nije bilo nekih problema, atmosfera je bila pozitivna, ko­munikacija srdačna i otvore­na. Primjeri koje smo rješavali su hipotetski i odnose se na „neke druge osobe".

     Istovremeno, u individual­nim razgovorima u Psihološ­kom savjetovalištu Gradskog povjereništva SUH-a Zagreba, javljaju se osobe koje imaju vrlo složene probleme upravo u rješavanju problema podje­le imovine među vlastitom djecom kao zakonskim na­sljednicima. Sve izgleda dobro kada se dogovaraju podjela i obveze nasljednika prema da­vatelju, dok se sve ne ozakoni. Problemi počinju u primjeni i realizaciji obveza nasljednika, ali i u očekivanju davatelja.

     U vrijeme dogovaranja po­djele svi su zadovoljni i slažu se s većinom odluka i rješenja. No, sve se promjeni kada treba početi „otplaćivati" darovano i dogovoreno. Gomilaju se ne­suglasice i nesporazumi što dovodi do ozbiljnog naruša­vanja odnosa unutar obitelji. Najviše trpe upravo oni, koji su u želji da riješe svoje pro­bleme i probleme svoje djece, podijelili svoju imovinu u naj­boljoj namjeri. No, nakon tako važne odluke, sve se promije­nilo. Splasnulo je zadovoljstvo i svi traže „krivca" u onima drugima. I umjesto da se živi mirno i bez problema, počinje prozivanje jednih, a omalova­žavanje drugih, te se sve „lomi preko leđa starije osobe" koja se u dobroj vjeri i najboljoj na­mjeri, željela uvjeriti za života kako će njeni nasljednici ba­rem poštivati ono što su dobili u nasljeđe. Sada svi počinju doživljavati sebe žrtvama i okrivljuju jedni druge za uža­snu situaciju. Najgore prolazi davatelj nasljedstva, odnosno roditelj.

     Gospođa M.M. (84) ima sina i kćer. Ostala je udovica te je prije 10 godina odluči­la otići u dom i u dogovoru s djecom, koja su se složila da će joj u slučaju potrebe po­magati joj novčano, prodala je stan, a djeci jednako po­dijelila novac. Smatrala je to najpravednijim, da svakome u ime nasljedstva, dodijeli isti iznos, a da će joj oni pomagati. Kako su prolazile godine, dje­ca su rjeđe posjećivali mamu zbog brojnih obaveza. Osim toga su međusobno preba­civali odgovornost i brigu za majku.   Uspoređivali su svoje mogućnosti i smatrali da onaj drugi manje daje i tako poma­lo zanemarivali dogovorene obveze. Majka je postajala sve osamljenija, ali i sve nezado­voljnija i frustriranija svojom slabijom pokretljivošću i ne­moći da samostalno upravlja „svojim životom". Bila je osjet­ljivija i ponekad nekritična prema ponašanju svoje djece koji i sami imaju svojih briga i problema. Imala je osjećaj da djeca ne cijene dovoljno ono što im je dala. Dogovorili smo kako će probleme pokušati riješiti mirenjem, a ne nekim drugim pravnim sredstvima.

     Drugi je primjer gospođe B.B. koja je nakon smrti muža podijelila relativno veliku imo­vinu djeci. Kćeri i dvojici sino­va osigurala je stanove i viken­dice, a sebi ostavila dvosobni stan u kući u kojoj sada živi sa sinom, te jednu malu gar­sonijeru (apartman) u kući za odmor. Pet godina nakon podjele svi su postali nezado­voljni, te iako su komunicirali uljuđeno, ali emotivno poma­lo frustrirajuće, o problemima javno nisu raspravljali, ali svat­ko je živio u uvjerenju da je„lo- šije prošao" pri podjeli. Nema više srdačnih obiteljskih sasta­naka kao ranije. Svi su svjesni da se jako otuđuju, a majci je najteže. Mirenje i tolerancija sa svih strana su potrebni, a ne otuđivanje.

Navedeni primjeri su samo dio slučajeva s kojima se su­srećem, a postoji mnogo onih koji su teži i kompleksniji, oni koji se već rješavaju sudskim putem i koji su sasvim naruši­li obiteljske odnose. Nažalost, za neke je bilo vezano i obitelj­sko nasilje. Iako neki od ovih slučajeva traju godinama, smatram da su se odavno tre­bali i mogli riješiti mirenjem.

     Starije osobe postaju sve osjetljivije, emocionalno su nestabilnije jer su praktički isključene iz svakodnevnog života svojih obitelji. Njih se uglavnom ne pita o proble­mima i promjenama, već ih se samo obavijesti o učinje­nom. Sjećam se slučaja kada su sin i snaha obavijestili oca da poslijepodne ide u dom, a da nije ni znao da su podnijeli molbu. Šok je bio tako snažan da u domu nije ni sa kim od korisnika komunicirao, a sin je dolazio jednom mjesečno da uzme ostatak mirovine i da mu kupi najnužnije higijenske potrepštine.

     Osim toga, odnos ukućana prema starijim postaje grublji, te iako je riječ o verbalnom omalovažavanju, stariji to do­življavaju kao poniženje. Fru­stracija takvim odnosom kod starijih izazva revolt, a ner­ješavanje konflikta uvjetuje time da 30-40 posto slučajeva završi na sudu, iako se sve mo­glo riješiti mirenjem.

     Ako se obrate pravnicima i odvjetnicima problemi se započnu rješavati formalno, tj. sudskim putem što izaziva još veći emotivni nemir, pa čak i ljutnju i bijes, a potom i inat starijih. Rješenje treba tražiti isključivo u mirenju, jer to je najbolji i najsvrsishodniji način rješavanja na­kupljenog nerazumijevanja. Treba mnogo tolerancije prema starijima, jer nije lako osvijestiti da je „tvoje vrijeme prošlo", „da više nikome nisi koristan" i da „više i nikome ne trebaš", što i nije pravedna i realna procjena.

     Tako je malo potrebno, samo malo dobre volje i razu­mijevanja da se međusobno pomirimo i sretnije živimo. Pokušajmo se prvo pomiriti sami sa sobom. Oprostimo sebi neuspjehe i propuste, ali dozvolimo i mladima da koji puta pogriješe. U svakom slu­čaju je najbolje rješenje - po­mirenje.