UVODNA RIJEČ

ODOSMO K VRAGU

Samo su Bugari siromašniji od nas

Piše: Jasna A. Petrović

     Hrvatska ubrzano raste. Hrvatskoj je BDP samo ne­što niži od procijenjenog. Svi kažu da nam dobro ide. A mi pitamo tko su to svi?

Mi kažemo da odosmo k vragu.

     Prije nepune dvije godine Sindikat umirovljenika Hrvatske je pokrenuo Peticiju protiv siromaštva starijih osoba i prikupljeno je 26.000 potpisa. I tada, a mnogi i sada, tvrdili su kako furamo katastrofičnost, iako smo po siromaštvu starijih na bili na 4. mjestu od EU zema­lja. Prateći statističke pokazatelje, najavili smo da ćemo uskoro završiti na drugom mjestu, iza Bugarske, jer je čak i Rumunjska krenula u poduzimanje mjera protiv si­romaštva i razvojne programe.

     Pa eto, prešli su nas. Sada smo druga zemlja po si­romaštvu u EU. Hrvatska se prema podacima za 2016. nalazi na 59 posto prosjeka Europske unije BDP-a po stanovniku te se tako izjednačila s Rumunjskom, a lošija je jedino Bugarska.

Što se tiče stvarne individualne potrošnje koja po­kazuje blagostanje kućanstava, tu nas Rumunjska nije dostigla, već prestigla.

     Tako je 2013. godine stvarna individualna potrošnja u Rumunjskoj bila na 54 posto prosjeka EU-a, da bi proš­le godine dosegnula 63 posto.

S druge strane, Hrvatska je prošle godine bila na 59 posto, jednako kao i 2013. godine.

     Da, odosmo k vragu. Nekad vrlo siromašna Rumunj­ska sada nam postaje uzorom. Pa zašto je tako? Što nas je to zakucalo o dno?

Eto nama i četvrtog ministra rada i mirovinskog su­stava u godinu i pol, a da nijedan nije prstom maknuo. Sve neki "stručnjaci" koji se uče vladati. Imunolog Mrsić je pokvario sve stoje mogao, neurologinja Šikićje pala s Marsa, Ćorić bi ipak radije bio ministar zaštite okoliša i energetike. Uzrujali su ga sindikalisti i umirovljenici, ekološki aktivisti su valjda miroljubiviji. U sada nam u duhu takve izvrnute logike za ministra rada i penzionera došao Pavić, čija biografija ukazuje da je po zanimanju meteorolog i oceanograf. Blago nama.

     Padamo ekonomski i socijalno. Tonemo s ljudskim pravima. Jadno smo društvo koje ne voli svoje stare, a ponižava ranjive. Društvo iz kojeg iseljavaju mladi. Društvo koje je pogubilo svoje vrijednosti

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Kad djeca „strpaju" oca u dom


     U okviru projekta Hrvat­skog pravnog centra i Sindikata umirovljenika Hrvatske ove godine vodim radionice za psihološku po­moć i podršku umirovljenici­ma i starijim osobama. Mislila sam da će to biti jedan od la­ganijih, bolje reći opuštenijih i manje stresnih zadataka. I doista, tijekom grupnih sasta­naka nije bilo nekih problema, atmosfera je bila pozitivna, ko­munikacija srdačna i otvore­na. Primjeri koje smo rješavali su hipotetski i odnose se na „neke druge osobe".

     Istovremeno, u individual­nim razgovorima u Psihološ­kom savjetovalištu Gradskog povjereništva SUH-a Zagreba, javljaju se osobe koje imaju vrlo složene probleme upravo u rješavanju problema podje­le imovine među vlastitom djecom kao zakonskim na­sljednicima. Sve izgleda dobro kada se dogovaraju podjela i obveze nasljednika prema da­vatelju, dok se sve ne ozakoni. Problemi počinju u primjeni i realizaciji obveza nasljednika, ali i u očekivanju davatelja.

     U vrijeme dogovaranja po­djele svi su zadovoljni i slažu se s većinom odluka i rješenja. No, sve se promjeni kada treba početi „otplaćivati" darovano i dogovoreno. Gomilaju se ne­suglasice i nesporazumi što dovodi do ozbiljnog naruša­vanja odnosa unutar obitelji. Najviše trpe upravo oni, koji su u želji da riješe svoje pro­bleme i probleme svoje djece, podijelili svoju imovinu u naj­boljoj namjeri. No, nakon tako važne odluke, sve se promije­nilo. Splasnulo je zadovoljstvo i svi traže „krivca" u onima drugima. I umjesto da se živi mirno i bez problema, počinje prozivanje jednih, a omalova­žavanje drugih, te se sve „lomi preko leđa starije osobe" koja se u dobroj vjeri i najboljoj na­mjeri, željela uvjeriti za života kako će njeni nasljednici ba­rem poštivati ono što su dobili u nasljeđe. Sada svi počinju doživljavati sebe žrtvama i okrivljuju jedni druge za uža­snu situaciju. Najgore prolazi davatelj nasljedstva, odnosno roditelj.

     Gospođa M.M. (84) ima sina i kćer. Ostala je udovica te je prije 10 godina odluči­la otići u dom i u dogovoru s djecom, koja su se složila da će joj u slučaju potrebe po­magati joj novčano, prodala je stan, a djeci jednako po­dijelila novac. Smatrala je to najpravednijim, da svakome u ime nasljedstva, dodijeli isti iznos, a da će joj oni pomagati. Kako su prolazile godine, dje­ca su rjeđe posjećivali mamu zbog brojnih obaveza. Osim toga su međusobno preba­civali odgovornost i brigu za majku.   Uspoređivali su svoje mogućnosti i smatrali da onaj drugi manje daje i tako poma­lo zanemarivali dogovorene obveze. Majka je postajala sve osamljenija, ali i sve nezado­voljnija i frustriranija svojom slabijom pokretljivošću i ne­moći da samostalno upravlja „svojim životom". Bila je osjet­ljivija i ponekad nekritična prema ponašanju svoje djece koji i sami imaju svojih briga i problema. Imala je osjećaj da djeca ne cijene dovoljno ono što im je dala. Dogovorili smo kako će probleme pokušati riješiti mirenjem, a ne nekim drugim pravnim sredstvima.

     Drugi je primjer gospođe B.B. koja je nakon smrti muža podijelila relativno veliku imo­vinu djeci. Kćeri i dvojici sino­va osigurala je stanove i viken­dice, a sebi ostavila dvosobni stan u kući u kojoj sada živi sa sinom, te jednu malu gar­sonijeru (apartman) u kući za odmor. Pet godina nakon podjele svi su postali nezado­voljni, te iako su komunicirali uljuđeno, ali emotivno poma­lo frustrirajuće, o problemima javno nisu raspravljali, ali svat­ko je živio u uvjerenju da je„lo- šije prošao" pri podjeli. Nema više srdačnih obiteljskih sasta­naka kao ranije. Svi su svjesni da se jako otuđuju, a majci je najteže. Mirenje i tolerancija sa svih strana su potrebni, a ne otuđivanje.

Navedeni primjeri su samo dio slučajeva s kojima se su­srećem, a postoji mnogo onih koji su teži i kompleksniji, oni koji se već rješavaju sudskim putem i koji su sasvim naruši­li obiteljske odnose. Nažalost, za neke je bilo vezano i obitelj­sko nasilje. Iako neki od ovih slučajeva traju godinama, smatram da su se odavno tre­bali i mogli riješiti mirenjem.

     Starije osobe postaju sve osjetljivije, emocionalno su nestabilnije jer su praktički isključene iz svakodnevnog života svojih obitelji. Njih se uglavnom ne pita o proble­mima i promjenama, već ih se samo obavijesti o učinje­nom. Sjećam se slučaja kada su sin i snaha obavijestili oca da poslijepodne ide u dom, a da nije ni znao da su podnijeli molbu. Šok je bio tako snažan da u domu nije ni sa kim od korisnika komunicirao, a sin je dolazio jednom mjesečno da uzme ostatak mirovine i da mu kupi najnužnije higijenske potrepštine.

     Osim toga, odnos ukućana prema starijim postaje grublji, te iako je riječ o verbalnom omalovažavanju, stariji to do­življavaju kao poniženje. Fru­stracija takvim odnosom kod starijih izazva revolt, a ner­ješavanje konflikta uvjetuje time da 30-40 posto slučajeva završi na sudu, iako se sve mo­glo riješiti mirenjem.

     Ako se obrate pravnicima i odvjetnicima problemi se započnu rješavati formalno, tj. sudskim putem što izaziva još veći emotivni nemir, pa čak i ljutnju i bijes, a potom i inat starijih. Rješenje treba tražiti isključivo u mirenju, jer to je najbolji i najsvrsishodniji način rješavanja na­kupljenog nerazumijevanja. Treba mnogo tolerancije prema starijima, jer nije lako osvijestiti da je „tvoje vrijeme prošlo", „da više nikome nisi koristan" i da „više i nikome ne trebaš", što i nije pravedna i realna procjena.

     Tako je malo potrebno, samo malo dobre volje i razu­mijevanja da se međusobno pomirimo i sretnije živimo. Pokušajmo se prvo pomiriti sami sa sobom. Oprostimo sebi neuspjehe i propuste, ali dozvolimo i mladima da koji puta pogriješe. U svakom slu­čaju je najbolje rješenje - po­mirenje.