UVODNA RIJEČ

Uzmi svoju mjeru

Piše: Jasna A. Petrović

     Prema Global AgeWatch Indexu za 2015. zemlje koje vole svoje starije su, redom, Švicarska, Norveška, Šved­ska, Njemačka i Kanada. Najgore su, pak, Afganistan, Malavi, Mozambik, Zapadna Obala i Pakistan. Hrvatska je bila na sramotnom 67. mjestu po ekonomskom standardu i sigurnosti. Sada bi bila među zadnjih dvadesetak na svijetu.

     S 50 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva i svakom trećom osobom starijom od 65 godina u zoni ri­zika od bijede, prihvatili smo kao da je normalno da stari­ce i starci kopaju po kantama za smeće i vise iz kontejnera dohvaćajući plastične boce za otkup. Dvadeset plastičnih boca dnevno i eto pola kruha i pola litre mlijeka!

     Smanjili smo svoju mjeru i prihvatili poniženje. Osim po društvenim mrežama, za onih jedva deset posto infor­matički pismenih starijih osoba s mobitelima, nigdje više nema glasa o generaciji sakupljača boca. Ne samo da su smanjili svoju mjeru, već su je i prihvatili. Prihvatili su da unuku kupe čokoladu za rođendan i sv. Nikolu, a ne toliko potrebne cipele ili školski tablet. Prihvatili su da se više ne posjećuju s rodbinom i prijateljima, jer nije pristojno odla­ziti u posjet bez kave ili cvijeća. Prihvatili su da im televizija zamijeni kazalište i koncerte, osim ako ih ne ulove da ne plaćaju pretplatu. Tada ni to.

     Mladi odlaze iz Hrvatske jer ne prihvaćaju mjeru koju im je odredila vladajuća elita. Stariji ostaju jer više nisu konku­rentni na tržištu rada, i jer su prihvatili mjeru svoje bijede.

     Pa koja je onda mjera prava za tebe? Sa čime se trebaš usporediti? Ako je 2.180 kuna hrvatska linija siromaštva, trebaš li biti sretan što si među 50 posto onih koji imaju mi­rovine više od te linije? Ili je za tvoju mjeru presudno ako imaš mirovinu višu od prosječne od 2.318 kuna?

     Ne, uzmi globalnu mjeru. Prema procjeni objavljenoj na stranici numbeo.com četveročlanoj obitelji u Zagrebu za normalan život mjesečno potrebno je 14.600 kuna i to bez podstanarine. Mjesečni troškovi za jednu osobu iznose, dakle, 4.300 kuna.    Prosječna plaća u Zagrebu je 6.972 kune, a prosječna mirovina u glavnom gradu iznosi 2.463 kune. Dakle, 65 posto umirovljenika u Zagrebu ima mirovine niže od potrebnih troškova za normalni život prema svjetskim kriterijima, ali i od europskog modela izračuna linije siro­maštva (60 posto medijana neto plaće).

     Neka vam bude muka, neka se razljutite i postanete bijesni, no svoju mjeru postavite na svjetsku i europsku razinu. Očekujte od svoje domovine da vam osigura 4.300 kuna prihoda mjesečno, pogotovo ako ste odradili 40 godi­na radnog staža. Imate na to pravo. Zahtijevajte to.

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Majke i kćeri - iste i različite

 

     U posljednje vrijeme vrlo često mi se javljaju maj­ke zbog problema u od­nosima s kćerima. Problemi su ponekad banalni, od onih po­put prigovaranja majke zbog ostavljenog, neopranog suđa ili prigovaranje kćerke majci da je zaboravljiva, a isto tako da je loše oprala suđe, presolila jelo ili da su zetu smetale razbaca­ne novine i knjige u dnevnom boravku.

     Rasprave uvijek završava­ju svađom, majka se povlači u sebe i u svoju sobu, a kćerka obično viče ili uvrijeđeno odlazi mužu i svojoj djeci te oni, go­tovo uvijek, nastavljaju „redati" bakine „grijehe". I tako iz dana u dan. Godinama žive zajed­no u majčinu stanu jer nemaju drugih mogućnosti, ali iz dana u dan majka sve teže podnosi napetost zbog svakodnevnih „iskrenja". Mislila je da su takvi odnosi prolazni, ali sada joj se čini da postaju sve lošiji, a sva­đe postaju burnije i češće, dok period šutnje traje do nove sva­đe. Nema više duljeg razdoblja „mirnog suživota"!

     Naglašavam da nas nitko tijekom života ne uči kako se trebamo pripremati na određe­ne promjene koje uvjetuju naše sazrijevanje i starenje. Ni mlade ne učimo što se to promijenilo u „psihološkom profilu" njiho­vih roditelja samim odlaskom u mirovinu. Ne znam zašto, još uvijek teško prihvaćam tu „mi­rovinu", ali vjerojatno zato što me to sili na misao da sada mo­ram mirovati ili blago rečeno, da se moram primiriti u svojim nastojanjima da zadržim neke od ranijih aktivnosti. No, ne­mojte misliti da imate pravo na vlastiti izbor. Obitelj, okolina i društvo u širem kontekstu živo­ta ograničavaju vam vaše mo­guće aktivnosti. Odnosi „snaga" u obitelji sada su drugačije „ras­poređeni".

     Stručnjaci koji se bave čo­vjekom ljudski život dijele na djetinjstvo, mladost, odraslu dob i starost. Starost pak dijele na ranu, kasnu i vrlo kasnu sta­rost. Dobne granice su različito određene jer starenje nije stro­go definirano i određeno go­dinama. Starimo individualno. Stručnjaci još uvijek ne mogu točno definirati sve značajke pojedinog razdoblja, pa se sada često govori o „trećoj", „četvrtoj" pa čak i „petoj" životnoj dobi, o „zlatnim godinama" i „jeseni života", a u najnovije vrijeme, potaknuto potrošačkim i podu­zetničkim definicijama govori se sve više o „silver ekonomiji", pa analogno tome o „srebrnoj dobi" što je asocijacija na naše „srebrne" vlasi. Zasigurno bi trebalo govoriti o promjenama koje nas prate u starosti, ali i što je značajnije - o mogućnostima i potrebama starijih ljudi.

     Edukacija ne smije biti jed­nosmjerna. Treba i mlađe ljude, osobito one koji imaju starije osobe u obitelji, educirati o promjenama u životu njihovih bližnjih te predlagati im pri­hvatljive odnose i ponašanja u određenim situacijama. Bilo bi svakako tada manje svađa i nesporazuma.

     A sada o jednom najposebnijem od svih posebnih odno­sa, o jednom najsloženijem i najkontroverznijem odnosu unutar obitelji - odnosu majke i kćeri! Mnogi psiholozi smatra­ju da je taj odnos upravo tako intrigantan, tako poseban u pozitivnom, ali i negativnom kontekstu zbog činjenice da su u pitanju dvije formirane žene, da su zbog nasljeđa sigurno jako slične, a opet zbog uvjeta odrastanja i formiranja ličnosti toliko različite. I rasle su u ra­zličitim vremenima koja su bila drugačije definirana ekonom­ski, društveno i politički. Svjeto­nazorski su različito odgajane, a po osobinama su isto tako po­sebne i svoje.

     U tinejdžerskoj dobi djevoj­ke posebno promatraju svoju majku koja se polako bliži kli­makteriju, ali je i dalje u napo­nu snage na radnom mjestu, te koja ponekad nerazumije­vanjem odgovara na zahtjeve kćerke. A kćerka pamti te tre­nutke i majčine odluke, zavjetu­jući se „ja neću biti kao mama". Pamti ona i kao dijete sve što je zamjerala mami i sva ta ne­gativna sjećanja sada se po- tenciranju, jer je ona sada žena četrdesetih godina, još uvijek snažna i samouvjerena i odluč­na da majci vrati poneki „uda­rac", zbog onog „nečeg" što joj je majka učinila nekad davno, ali sada se upravo toga sjetila.

     Posebno je ponekad bijesna na sebe samu, kad se uhvati u situaciji da jednako (kao njena majka nekad davno prema njoj) reagira na postupak svoje kćeri, a zarekla se da to neće činiti. Kćerka je tada bila slabija, kao što je sada baka, pa su se pro­mijenile mogućnosti. Sada je u prilici da to vrati i vraća na svoj način, omalovažavanjem nekih majčinih odluka i potreba.

     Kćerka, istovremeno uspo­ređuje svoja životna postignuća i uspjehe, ali onda ipak otkrije u sebi „majku suparnicu" koja je postigla možda nešto dru­gačije, ali podjednako dobro i uspješno, pa je to neka vrsta „zakašnjele zavisti". Onda opet navru sjećanja kako je majka bila dobra i brižna, kako joj je često bila rame za plakanje, kako joj je omogućila mnogo radosti i pružala mnogo ljuba­vi i pažnje. Sjetila se i relativno sretnog djetinjstva, ali i nekih „loših" majčinih odluka i tako redom. Red sreće, red najsret­nijih i najradosnijih trenutaka, a onda opet red „sivila" i pone­ko „crnilo". Tako kćerkin odnos prema majci ovisi o njenim sje­ćanjima, ali nažalost vrlo često je tu i gruba svakidašnjica - po­sao, odnosi s mužem i potrebe njene kćerke, materijalne mo­gućnosti, društvena i politička zbivanja i slično.

     I ono najvažnije, kćerka ne zna za suptilne promjene koje donosi starenje i koje su sada karakteristične osobine njene majke. Nije to više ona samouvjrena žena, žena koja je hrabro kročila kroz životne tjesnace i probleme, ali to ne želi priznati. Ne želi pokazati da je slabija i da su njene suze samo obrana. Ne može s nikim podijeliti sve tuge koje je sada tresnu od vremena do vremena, ne može živjeti od sjećanja.

    Svakoj majci savjetujem da kćerki pokuša objasniti pro­mjene koje donosi starenje, ali i da nešto pročita o promjena­ma, posluša savjete psihologa ili drugog stručnjaka. Ne smiju zaboraviti da je samo korak od ljubavi do netrpeljivosti, a onda i do svađa i mržnje i zlostavlja­nja. Poruka svim kćerkama je da zapamte poslovicu: „Majke su bile to što ste vi sada, a vi ćete to tek biti!"