UVODNA RIJEČ

Ministar na detektoru istine

Piše: Jasna A. Petrović

     Smiju li ministri za saborskom govornicom lagati? Uostalom, da li netko laže, ako misli da govori istinu? Ili, je točno da istina u politici mora čekati dok nekome ne postane potrebna? Pitanja možemo nizati, a da se ne primaknemo istini.

     Jedan saborski zastupnik, Kažimir Varda iz Stranke međugeneracijske solidarnosti, na Aktualnom prijepodnevu ponešto kritički je formu­lirao svoje zastupničko pitanje da,„premda je ova Vlada uskladila miro­vine za oko 2,75% temeljem formule za usklađivanje, činjenica je da i dan danas u RH ima oko 50% umirovljenika čija se primanja ispod grani­ce siromaštva". Tome je dodao kako je udio mirovine u prosječnoj plaći u Republici Hrvatskoj pao na 38,4%, dok je u okruženju, npr. u Sloveniji, taj udio 60%, Crnoj Gori 56%, Srbiji 50%, Makedoniji 62%, BIH 43,5% itd.

     I onda je postavio i pitanje ministru rada i mirovinskog sustava „što Vi kao ministar i Vlada u cjelini mislite učiniti po pitanju poboljšanja sta­nja umirovljenih i starijih osoba, kako u pogledu povećanja mirovina, posebno minimalne mirovine, što u vezi s pitanjem nacionalne miro­vine i promjenama u sustavu obiteljske mirovine te glede dodatnog zdravstvenog osiguranja na mirovinu".

     Je li poštovani zastupnik Varda rekao nešto netočno? Nije. Je li po­stavio suvislo pitanje? Je. No odgovori koje je dobio su sljedeći.

     Prvo, ministar mu je zahvalio što je „dobro rekao kako smo ove go­dine imali najveće usklađivanje odnosno indeksaciju mirovina od 2009. godine", što Varda uopće nije rekao, niti bi rekao, jer dobro zna da taj navod nije točan. Varda zna da u 2017. godini bilježimo najveći godišnji zaostatak rasta mirovina u odnosu na rast plaća od 2,55%. Dakle, mini­star je u Vardina usta ubacio netočnost i onda ju potvrdio.

     Drugo, ministar je rekao da „iako velik broj naših umirovljenika ima stvarno mala primanja, otprilike polovica ima primanja između dvije i pet tisuća kuna". Stop! Kako je moguće da ministar „otprilike polovicu" smjesti u viši prihodovni razred, kad je vrlo lako doći do tih podataka: 310.000 umirovljenika prima mirovine između 2.000 i 5.000 kuna, a to iznosi točno 27% od broja umirovljenika koji su mirovine stekli temeljem rada.

     Treće, ministar je bio pitan kako misli riješiti pobrojana pitanja, za­pravo poboljšati položaj umirovljenika i zaustaviti daljnje siromašenje. A odgovorio je: „Također istaknuo bih mnoge projekte iz Europskog socijalnog fonda koji će upravo poboljšati status starijih osoba i umi­rovljenika. Tu bih istaknuo dva projekta. Jedno je 'Umjetnost i kultura 54+' koji će upravo za građane starije od 54 godine osigurati socijal­nu uključivost. Drugi program je 'Zaželi' kojim ćemo osigurati s jedne strane zapošljavanje 4.000 žena odnosno koje će skrbiti od 12-15.000 starijih kućanstava, a tim starijim kućanstvima osigurat ćemo i 200 kuna mjesečno za kućanske potrepštine; sve iz europskih fondova". Tako je odgovorio ministar mr.sc. Marko Pavić i ostao živ. I ponosan. Čovjek koji je otkrio da se javne politike vode popunjavanjem formulara za europ­ske projekte, što je puno jednostavnije od definiranja cilja, prepoznava­nja problema i utvrđivanja prioriteta, razvijanja strategija i formulacija javne politike (npr. pisanja zakona) te izbora i donošenja rješenja/mjera.

     Sve je to veselo odgovorio ministar i vratio se u svoje ministarstvo.

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Majke i kćeri - iste i različite

 

     U posljednje vrijeme vrlo često mi se javljaju maj­ke zbog problema u od­nosima s kćerima. Problemi su ponekad banalni, od onih po­put prigovaranja majke zbog ostavljenog, neopranog suđa ili prigovaranje kćerke majci da je zaboravljiva, a isto tako da je loše oprala suđe, presolila jelo ili da su zetu smetale razbaca­ne novine i knjige u dnevnom boravku.

     Rasprave uvijek završava­ju svađom, majka se povlači u sebe i u svoju sobu, a kćerka obično viče ili uvrijeđeno odlazi mužu i svojoj djeci te oni, go­tovo uvijek, nastavljaju „redati" bakine „grijehe". I tako iz dana u dan. Godinama žive zajed­no u majčinu stanu jer nemaju drugih mogućnosti, ali iz dana u dan majka sve teže podnosi napetost zbog svakodnevnih „iskrenja". Mislila je da su takvi odnosi prolazni, ali sada joj se čini da postaju sve lošiji, a sva­đe postaju burnije i češće, dok period šutnje traje do nove sva­đe. Nema više duljeg razdoblja „mirnog suživota"!

     Naglašavam da nas nitko tijekom života ne uči kako se trebamo pripremati na određe­ne promjene koje uvjetuju naše sazrijevanje i starenje. Ni mlade ne učimo što se to promijenilo u „psihološkom profilu" njiho­vih roditelja samim odlaskom u mirovinu. Ne znam zašto, još uvijek teško prihvaćam tu „mi­rovinu", ali vjerojatno zato što me to sili na misao da sada mo­ram mirovati ili blago rečeno, da se moram primiriti u svojim nastojanjima da zadržim neke od ranijih aktivnosti. No, ne­mojte misliti da imate pravo na vlastiti izbor. Obitelj, okolina i društvo u širem kontekstu živo­ta ograničavaju vam vaše mo­guće aktivnosti. Odnosi „snaga" u obitelji sada su drugačije „ras­poređeni".

     Stručnjaci koji se bave čo­vjekom ljudski život dijele na djetinjstvo, mladost, odraslu dob i starost. Starost pak dijele na ranu, kasnu i vrlo kasnu sta­rost. Dobne granice su različito određene jer starenje nije stro­go definirano i određeno go­dinama. Starimo individualno. Stručnjaci još uvijek ne mogu točno definirati sve značajke pojedinog razdoblja, pa se sada često govori o „trećoj", „četvrtoj" pa čak i „petoj" životnoj dobi, o „zlatnim godinama" i „jeseni života", a u najnovije vrijeme, potaknuto potrošačkim i podu­zetničkim definicijama govori se sve više o „silver ekonomiji", pa analogno tome o „srebrnoj dobi" što je asocijacija na naše „srebrne" vlasi. Zasigurno bi trebalo govoriti o promjenama koje nas prate u starosti, ali i što je značajnije - o mogućnostima i potrebama starijih ljudi.

     Edukacija ne smije biti jed­nosmjerna. Treba i mlađe ljude, osobito one koji imaju starije osobe u obitelji, educirati o promjenama u životu njihovih bližnjih te predlagati im pri­hvatljive odnose i ponašanja u određenim situacijama. Bilo bi svakako tada manje svađa i nesporazuma.

     A sada o jednom najposebnijem od svih posebnih odno­sa, o jednom najsloženijem i najkontroverznijem odnosu unutar obitelji - odnosu majke i kćeri! Mnogi psiholozi smatra­ju da je taj odnos upravo tako intrigantan, tako poseban u pozitivnom, ali i negativnom kontekstu zbog činjenice da su u pitanju dvije formirane žene, da su zbog nasljeđa sigurno jako slične, a opet zbog uvjeta odrastanja i formiranja ličnosti toliko različite. I rasle su u ra­zličitim vremenima koja su bila drugačije definirana ekonom­ski, društveno i politički. Svjeto­nazorski su različito odgajane, a po osobinama su isto tako po­sebne i svoje.

     U tinejdžerskoj dobi djevoj­ke posebno promatraju svoju majku koja se polako bliži kli­makteriju, ali je i dalje u napo­nu snage na radnom mjestu, te koja ponekad nerazumije­vanjem odgovara na zahtjeve kćerke. A kćerka pamti te tre­nutke i majčine odluke, zavjetu­jući se „ja neću biti kao mama". Pamti ona i kao dijete sve što je zamjerala mami i sva ta ne­gativna sjećanja sada se po- tenciranju, jer je ona sada žena četrdesetih godina, još uvijek snažna i samouvjerena i odluč­na da majci vrati poneki „uda­rac", zbog onog „nečeg" što joj je majka učinila nekad davno, ali sada se upravo toga sjetila.

     Posebno je ponekad bijesna na sebe samu, kad se uhvati u situaciji da jednako (kao njena majka nekad davno prema njoj) reagira na postupak svoje kćeri, a zarekla se da to neće činiti. Kćerka je tada bila slabija, kao što je sada baka, pa su se pro­mijenile mogućnosti. Sada je u prilici da to vrati i vraća na svoj način, omalovažavanjem nekih majčinih odluka i potreba.

     Kćerka, istovremeno uspo­ređuje svoja životna postignuća i uspjehe, ali onda ipak otkrije u sebi „majku suparnicu" koja je postigla možda nešto dru­gačije, ali podjednako dobro i uspješno, pa je to neka vrsta „zakašnjele zavisti". Onda opet navru sjećanja kako je majka bila dobra i brižna, kako joj je često bila rame za plakanje, kako joj je omogućila mnogo radosti i pružala mnogo ljuba­vi i pažnje. Sjetila se i relativno sretnog djetinjstva, ali i nekih „loših" majčinih odluka i tako redom. Red sreće, red najsret­nijih i najradosnijih trenutaka, a onda opet red „sivila" i pone­ko „crnilo". Tako kćerkin odnos prema majci ovisi o njenim sje­ćanjima, ali nažalost vrlo često je tu i gruba svakidašnjica - po­sao, odnosi s mužem i potrebe njene kćerke, materijalne mo­gućnosti, društvena i politička zbivanja i slično.

     I ono najvažnije, kćerka ne zna za suptilne promjene koje donosi starenje i koje su sada karakteristične osobine njene majke. Nije to više ona samouvjrena žena, žena koja je hrabro kročila kroz životne tjesnace i probleme, ali to ne želi priznati. Ne želi pokazati da je slabija i da su njene suze samo obrana. Ne može s nikim podijeliti sve tuge koje je sada tresnu od vremena do vremena, ne može živjeti od sjećanja.

    Svakoj majci savjetujem da kćerki pokuša objasniti pro­mjene koje donosi starenje, ali i da nešto pročita o promjena­ma, posluša savjete psihologa ili drugog stručnjaka. Ne smiju zaboraviti da je samo korak od ljubavi do netrpeljivosti, a onda i do svađa i mržnje i zlostavlja­nja. Poruka svim kćerkama je da zapamte poslovicu: „Majke su bile to što ste vi sada, a vi ćete to tek biti!"