UVODNA RIJEČ

ODOSMO K VRAGU

Samo su Bugari siromašniji od nas

Piše: Jasna A. Petrović

     Hrvatska ubrzano raste. Hrvatskoj je BDP samo ne­što niži od procijenjenog. Svi kažu da nam dobro ide. A mi pitamo tko su to svi?

Mi kažemo da odosmo k vragu.

     Prije nepune dvije godine Sindikat umirovljenika Hrvatske je pokrenuo Peticiju protiv siromaštva starijih osoba i prikupljeno je 26.000 potpisa. I tada, a mnogi i sada, tvrdili su kako furamo katastrofičnost, iako smo po siromaštvu starijih na bili na 4. mjestu od EU zema­lja. Prateći statističke pokazatelje, najavili smo da ćemo uskoro završiti na drugom mjestu, iza Bugarske, jer je čak i Rumunjska krenula u poduzimanje mjera protiv si­romaštva i razvojne programe.

     Pa eto, prešli su nas. Sada smo druga zemlja po si­romaštvu u EU. Hrvatska se prema podacima za 2016. nalazi na 59 posto prosjeka Europske unije BDP-a po stanovniku te se tako izjednačila s Rumunjskom, a lošija je jedino Bugarska.

Što se tiče stvarne individualne potrošnje koja po­kazuje blagostanje kućanstava, tu nas Rumunjska nije dostigla, već prestigla.

     Tako je 2013. godine stvarna individualna potrošnja u Rumunjskoj bila na 54 posto prosjeka EU-a, da bi proš­le godine dosegnula 63 posto.

S druge strane, Hrvatska je prošle godine bila na 59 posto, jednako kao i 2013. godine.

     Da, odosmo k vragu. Nekad vrlo siromašna Rumunj­ska sada nam postaje uzorom. Pa zašto je tako? Što nas je to zakucalo o dno?

Eto nama i četvrtog ministra rada i mirovinskog su­stava u godinu i pol, a da nijedan nije prstom maknuo. Sve neki "stručnjaci" koji se uče vladati. Imunolog Mrsić je pokvario sve stoje mogao, neurologinja Šikićje pala s Marsa, Ćorić bi ipak radije bio ministar zaštite okoliša i energetike. Uzrujali su ga sindikalisti i umirovljenici, ekološki aktivisti su valjda miroljubiviji. U sada nam u duhu takve izvrnute logike za ministra rada i penzionera došao Pavić, čija biografija ukazuje da je po zanimanju meteorolog i oceanograf. Blago nama.

     Padamo ekonomski i socijalno. Tonemo s ljudskim pravima. Jadno smo društvo koje ne voli svoje stare, a ponižava ranjive. Društvo iz kojeg iseljavaju mladi. Društvo koje je pogubilo svoje vrijednosti

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Balada o beskućnicima, siromašnima i „drugačijima”

 

     Jednog užasno hladnog jutra utrčala sam na tramvajskoj stanici u pekaru da se malo ugrijem dok za 5 minuta ne dođe tramvaj. Prodavačica me malo zbunjeno pogledala, a ja sam zbunjena morala objasniti moj iznenadni „upad”. Brzo sam pogledala i kupila neko slatko pecivo i rekla da ću tu zapravo pričekati tramvaj jer je vani pre- hladno. Prodavačica, zapravo i priučena pekarica, požali mi se kako svakoga jutra ustaje u 3 sata, u 4 je već na tramvajskoj stanici u Dupcu i kako ulazi sne­na u tramvaj u kojem spava sva­koga dana po nekoliko ljudi. Objašnjava mi da se ti ljudi voze u toplim tramvajima, jer su bes­kućnici i nemaju gdje prenoćiti. Vozači tramvaja ne obraćaju pažnju na njih, i tako je gotovo svakoga jutra. „Spavači” biraju najduže „linije” tramvaja, jer ponekad na okretištu ipak moraju izaći van. Kaže da je vidjela i jed­nu obitelj koja tako „putuje” noću u krug s djetetom u naručju.

Moj je tramvaj stigao pa sam izjurila iz pekare i sjela na zagri­janu stolicu, ali u mislima na, kako je rekla pekarica, beskuć­nike. Na obitelj s malim djetetom koja nije imala gdje prespavati. Jesu li doista beskućnici ili slu­čajni prolaznici u našem gradu, pitala sam se, kao i zašto nisu mogli prespavati u nekom pre­noćištu?!

     I tada sam se sjetila mladića koji je dolazio svakoga jutra u knjižnicu u našoj zgradi i cijelo prijepodne provodio tu sa svo­jom „prtljagom” i umivao se u toaletu, i kriomice jeo. Ljubazno su ga zamolili da više ne dolazi, ali opet je slijedećeg jutra došao, i tako nekoliko dana, a onda su mene zamolili da s njim porazgovaram. I tako saznah da je dijete razvedenih roditelja koji imaju sređen život, a on je bio na liječenju u psihijatrijskoj bolnici i ne želi se tamo opet vratiti, a roditelji ga tamo redovno vraća­ju. Rekao je da nema dokume­nata, da spava u ruševnoj kući, gdje ima više njemu sličnih „sta­nara”, a hrani se skupljanjem otpadaka na tržnicama. Zamolila sam ga da mi kaže ime, da mi priča o roditeljima, ali nije htio. Tog smo mu dana pripremili neš­to za jesti, a on je obećao da ćemo sutradan razgovarati o mogućnosti smještaja kod bake i normalnijem i prihvatljivijem načinu života. Drugog dana nije došao. Iako sam mu obećala da neću zvati policiju, već sam ga pokušala nagovoriti da drugog dana nazovemo baku ili socijal­nu radnicu, majku ili oca, nije mi povjerovao. Vjerojatno je imao loša iskustva s takvim „obećanji­ma”. I on nema pravi dom, bes­kućnik je.

     Upravo razmišljam o znancu koji ima kuću i u mladosti je imao obitelj, a onda je nakon prometne nesreće počeo konzu­mirati alkohol. Djeca su odrasla i otišla od kuće, žena mu se pri­družila u pijenju, počele su svađe i tučnjave, pojavili su se novi „prijatelji”. Žena je nenadano umrla. On sada još uvijek pije s prijateljem, s kojim se gotovo svakoga dana i potuče, ali to je sastavni dio njihova života. Iako su i jednom i drugom djeca nas­tojala pomoći, oni nisu htjeli prih­vatiti pomoć.

     Što se to desilo u njihovim životima da, nakon faze „normal­nog” života, krenu u „mračni” prostor polusvijesti? Nisu bes­kućnici, imaju mirovine koje brzo „pretvore” u ništa, bolje reći u piće. Zašto bježe od normalnog života kakav su nekada živjeli i kakav bi mogli živjeti i dalje? Što se to, kada i zašto u njima „slo­milo”? Sami su svojim radom izgradili kuće, ali ne žele se vra­titi u normalan život uz sva nas­tojanja bližnjih. Nisu oni formal­no beskućnici, ali žive u totalnom neredu sami u svojim „sobama”. I oni su ipak neka vrsta beskuć­nika, jer ne prihvaćaju normalan život u domu po mjeri čovjeka.

     U mom susjedstvu majka je svoju jedinu nekretninu (obitelj­sku kuću za stanovanje) dala sinu da je založi za hipotekarni kredit za otvaranje vlastitog pos­la. Posao je propao, kuća je pro­dana na javnoj dražbi, majku su smjestili u dom za starije osobe, a sin je krenuo tražiti novi posao.

     „Danas beskućnici nisu nužno samci kojima su skitnja, alkohol i prosjačenje i slična ponašanja stil življenja. Beskučništvo obuh­vaća većinom starije radno spo­sobne nezaposlene osobe koje čekaju uvjet za ostvarivanje miro­vine, psihički bolesne i starije osobe kojima sustav ne osigura­va korištenje prava na smještaj, obitelji s djecom, mlade osobe nakon izlaska iz institucionalnih oblika skrbi, osobe s intelektual­nim teškoćama, branitelji i ostale skupine socijalne skrbi”, navodi u novijem istraživanju Centra za razvoj neprofitnih organizacija.

     U Hrvatskoj prema statistič­kim podacima beskućnika ima samo 470 jer ih se toliko eviden­tiralo. Sada ih je zbog jake zime sigurno bilo i više, no stvarni broj onih koji borave po napuš­tenim zgradama, u kolodvorskim čekaonicama, na ulicama i u parkovima, sigurno je dvostruko veći.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović smatra da beskućništvo po svojoj težini i složenosti pri­pada u sam vrh socijalnih pro­blema društva. Kod nas nema istraživanja o problemima i sta­tusu beskućnika temeljem kojih bi se trebala kreirati politika i programi o skrbi beskućnika. Socijalna isključenost i loši uvjeti života uzrokuju niz fizičkih i men­talnih poteškoča. Poseban su problem starije i bolesne osobe koje ne mogu biti smještene u prihvatilištima za beskućnike, već trebaju trajni smještaj. Isti je problem i s mladima koji izlaze iz dječjih domova i kojima osim adekvatnog smještaja, treba osi­gurati i zaposlenje.

     Beskućnici su pored nas i dio su naših života. Zimus smo pokazali da kao narod imamo plemenito srce i ljubav prema bližnjemu. Obični ljudi udruživali su se i prikupljali toplu odjeću i obuću darujući potrebitima.