UVODNA RIJEČ

Malo više od najmanjeg

Piše: Jasna A. Petrović

     Procurila je informacija kako će se u okviru mirovinske reforme ići na ruku i onima s najnižim mirovinama i to povećanjem za tri posto. O čemu je tu riječ? Tko bi lud izvukao iz džepa tri posto povišice, u vrijeme kad plaće ra­stu za više od četiri posto, a cijene iznenađuju skokovima iza svakog ugla. Bacili smo grah i zaključili kako će najniže mirovine porasti za 3,13 posto. Jesmo li jako pametni ili či­tamo budućnost iz graha? Nema tu tajne, pa čak i nije riječ o nekoj pravoj povišici, već samo o ispravljanju nesuvisle i nepravedne prijašnje odredbe.

     Prvo treba naglasiti kako je svrha mirovine i dugogo­dišnjeg uplaćivanja mirovinskih doprinosa zaštita od si­romaštva u starosti te zaštita dostojanstva starijih osoba. Zato se u svim europskim zemljama smišljaju mehanizmi kojima bi se umirovljenike zaštitilo od potonuća na dno bijede. U većini njih, kao i u Hrvatskoj, to je bila minimalna mirovina, dakle univerzalni najniži iznos ispod kojega ne smije pasti ni jedna mirovina, ali je to postojalo do kraja 1998. godine, kad je „izmišljena" takozvana najniža miro­vina, koja nije uvjetovana cenzusom, već ovisi o dužini mi­rovinskog staža. No,„jedinična cijena" najniže mirovine, ak­tualna vrijednost mirovine (AVM) je od 1. srpnja u visini od 63,61 kune, dok je AVM za izračun osnovne mirovine 65,60 kuna. Bezrazložno utvrđena niža vrijednost AVM-a samo za siromašne je točno za 3,13 posto niža! I ta bi se nepravda ovom reformom trebala korigirati, tako da će i AVM za naj­nižu mirovinu iznositi 65,60 kuna.

Jesmo li zadovoljni? Prvi korak, mali korak više od naj­manjeg. Tako umirovljenik s 15 godina radnog staža neće više imati zajamčenu najnižu mirovinu od 954 kune, već 984 kune. Samo ili čak 30 kuna više. Onaj, pak, koji je radio 40 go­dina dobit će sada najmanje 2.624 kune, ili čak osamdesetak kuna više. Super? Ne, jer to se odnosi samo na one koji su za­radili starosnu, ali ne i prijevremenu starosnu mirovinu. Ta­kvima, koji su s kojom godinom manjka godina života otišli u prijevremenu mirovinu, oduzet će se linearno 20,4 posto od mirovine. Daju ti, dakle, 80 kuna, a onda oduzmu nešto više od pedesetak kuna. Takva je matematika ove i bivših Vlada. Daj malo, uzmi više. U cijelosti, to je politika protiv siromašnih, bez empatije, bez srca, bez poštovanja.

     Siromaštvo je najgori oblik nasilja, rekao je Mahatma Gandhi. A stvari teku, ne prema zaustavljanju siromaštva, već prema ubijanju želje. Kao da mora postojati prirodno stanje nemati, biti jadan, željeti sreću. Kao da je dostojan­stven život neprirodna želja, a prirodno je dobiti malo više od najmanjeg. Tri posto.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Balada o beskućnicima, siromašnima i „drugačijima”

 

     Jednog užasno hladnog jutra utrčala sam na tramvajskoj stanici u pekaru da se malo ugrijem dok za 5 minuta ne dođe tramvaj. Prodavačica me malo zbunjeno pogledala, a ja sam zbunjena morala objasniti moj iznenadni „upad”. Brzo sam pogledala i kupila neko slatko pecivo i rekla da ću tu zapravo pričekati tramvaj jer je vani pre- hladno. Prodavačica, zapravo i priučena pekarica, požali mi se kako svakoga jutra ustaje u 3 sata, u 4 je već na tramvajskoj stanici u Dupcu i kako ulazi sne­na u tramvaj u kojem spava sva­koga dana po nekoliko ljudi. Objašnjava mi da se ti ljudi voze u toplim tramvajima, jer su bes­kućnici i nemaju gdje prenoćiti. Vozači tramvaja ne obraćaju pažnju na njih, i tako je gotovo svakoga jutra. „Spavači” biraju najduže „linije” tramvaja, jer ponekad na okretištu ipak moraju izaći van. Kaže da je vidjela i jed­nu obitelj koja tako „putuje” noću u krug s djetetom u naručju.

Moj je tramvaj stigao pa sam izjurila iz pekare i sjela na zagri­janu stolicu, ali u mislima na, kako je rekla pekarica, beskuć­nike. Na obitelj s malim djetetom koja nije imala gdje prespavati. Jesu li doista beskućnici ili slu­čajni prolaznici u našem gradu, pitala sam se, kao i zašto nisu mogli prespavati u nekom pre­noćištu?!

     I tada sam se sjetila mladića koji je dolazio svakoga jutra u knjižnicu u našoj zgradi i cijelo prijepodne provodio tu sa svo­jom „prtljagom” i umivao se u toaletu, i kriomice jeo. Ljubazno su ga zamolili da više ne dolazi, ali opet je slijedećeg jutra došao, i tako nekoliko dana, a onda su mene zamolili da s njim porazgovaram. I tako saznah da je dijete razvedenih roditelja koji imaju sređen život, a on je bio na liječenju u psihijatrijskoj bolnici i ne želi se tamo opet vratiti, a roditelji ga tamo redovno vraća­ju. Rekao je da nema dokume­nata, da spava u ruševnoj kući, gdje ima više njemu sličnih „sta­nara”, a hrani se skupljanjem otpadaka na tržnicama. Zamolila sam ga da mi kaže ime, da mi priča o roditeljima, ali nije htio. Tog smo mu dana pripremili neš­to za jesti, a on je obećao da ćemo sutradan razgovarati o mogućnosti smještaja kod bake i normalnijem i prihvatljivijem načinu života. Drugog dana nije došao. Iako sam mu obećala da neću zvati policiju, već sam ga pokušala nagovoriti da drugog dana nazovemo baku ili socijal­nu radnicu, majku ili oca, nije mi povjerovao. Vjerojatno je imao loša iskustva s takvim „obećanji­ma”. I on nema pravi dom, bes­kućnik je.

     Upravo razmišljam o znancu koji ima kuću i u mladosti je imao obitelj, a onda je nakon prometne nesreće počeo konzu­mirati alkohol. Djeca su odrasla i otišla od kuće, žena mu se pri­družila u pijenju, počele su svađe i tučnjave, pojavili su se novi „prijatelji”. Žena je nenadano umrla. On sada još uvijek pije s prijateljem, s kojim se gotovo svakoga dana i potuče, ali to je sastavni dio njihova života. Iako su i jednom i drugom djeca nas­tojala pomoći, oni nisu htjeli prih­vatiti pomoć.

     Što se to desilo u njihovim životima da, nakon faze „normal­nog” života, krenu u „mračni” prostor polusvijesti? Nisu bes­kućnici, imaju mirovine koje brzo „pretvore” u ništa, bolje reći u piće. Zašto bježe od normalnog života kakav su nekada živjeli i kakav bi mogli živjeti i dalje? Što se to, kada i zašto u njima „slo­milo”? Sami su svojim radom izgradili kuće, ali ne žele se vra­titi u normalan život uz sva nas­tojanja bližnjih. Nisu oni formal­no beskućnici, ali žive u totalnom neredu sami u svojim „sobama”. I oni su ipak neka vrsta beskuć­nika, jer ne prihvaćaju normalan život u domu po mjeri čovjeka.

     U mom susjedstvu majka je svoju jedinu nekretninu (obitelj­sku kuću za stanovanje) dala sinu da je založi za hipotekarni kredit za otvaranje vlastitog pos­la. Posao je propao, kuća je pro­dana na javnoj dražbi, majku su smjestili u dom za starije osobe, a sin je krenuo tražiti novi posao.

     „Danas beskućnici nisu nužno samci kojima su skitnja, alkohol i prosjačenje i slična ponašanja stil življenja. Beskučništvo obuh­vaća većinom starije radno spo­sobne nezaposlene osobe koje čekaju uvjet za ostvarivanje miro­vine, psihički bolesne i starije osobe kojima sustav ne osigura­va korištenje prava na smještaj, obitelji s djecom, mlade osobe nakon izlaska iz institucionalnih oblika skrbi, osobe s intelektual­nim teškoćama, branitelji i ostale skupine socijalne skrbi”, navodi u novijem istraživanju Centra za razvoj neprofitnih organizacija.

     U Hrvatskoj prema statistič­kim podacima beskućnika ima samo 470 jer ih se toliko eviden­tiralo. Sada ih je zbog jake zime sigurno bilo i više, no stvarni broj onih koji borave po napuš­tenim zgradama, u kolodvorskim čekaonicama, na ulicama i u parkovima, sigurno je dvostruko veći.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović smatra da beskućništvo po svojoj težini i složenosti pri­pada u sam vrh socijalnih pro­blema društva. Kod nas nema istraživanja o problemima i sta­tusu beskućnika temeljem kojih bi se trebala kreirati politika i programi o skrbi beskućnika. Socijalna isključenost i loši uvjeti života uzrokuju niz fizičkih i men­talnih poteškoča. Poseban su problem starije i bolesne osobe koje ne mogu biti smještene u prihvatilištima za beskućnike, već trebaju trajni smještaj. Isti je problem i s mladima koji izlaze iz dječjih domova i kojima osim adekvatnog smještaja, treba osi­gurati i zaposlenje.

     Beskućnici su pored nas i dio su naših života. Zimus smo pokazali da kao narod imamo plemenito srce i ljubav prema bližnjemu. Obični ljudi udruživali su se i prikupljali toplu odjeću i obuću darujući potrebitima.