UVODNA RIJEČ

Zašto nas Plenković ne voli?

     Koga voli Plenković? Odgovor je kratak: povlaštene i bogate. Hajdemo vidjeti što je taj civilizirani, elo­kventni i samoljubivi premijer učinio u dvije godine svoga mandata. Definitivno ga uopće nije briga za umi­rovljenike, ni najstarije, ni stare, ni nove, novije ili buduće. Tih 1,41 milijun stanovnika koji su mirovine stekli teme­ljem rada ili solidarnosti (invalidske, obiteljske) naprosto ga ne zanima, osim malog postotka onih čije su mirovine više od prosječne plaće. Tako je u njegovoj „prvoj sveo­buhvatnoj" poreznoj reformi samo 1,4 posto bogatih umirovljenika dobilo povećanje mirovina od tri do 3.000 kuna, a 98,6 posto, poglavito siromaha, poreznom refor­mom nije dobilo ni kune.

     Zatim je odlučio pokazati zube svome „lijevom" pret­hodniku Milanoviću, koji je mirovine više od 5.000 kuna stečene po posebnim propisima 2014. godine„podrezao" za deset posto. Sramota, kaže Plenković, pa je u maniri vr­log Superhika svim tim jadnim povlaštenim mirovinskim bogatašima vratio od početka godine tih deset posto.

     I onda je odlučio da je nepovoljno što se usklađivanje mirovina po posebnim propisima uvjetuje uzastopnim rastom BDP-a, pa je provedena unifikacija usklađivanja mirovina prema općem i posebnim propisima, naravno u korist povlaštenih.

     Pa je prihvaćen čitav niz poboljšica prava hrvatskih branitelja i njihovih članova obitelji, uvedena naknada za nezaposlene branitelje, te povećana najniža mirovina za 0,4989 kuna za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereni­teta Republike Hrvatske u borbenom sektoru. K tome im je smanjio uvjet dobi za odlazak u mirovinu. Sve suprotno onome što preporuča Europska komisija.

     Istodobno taj naš europeizirani premijer nije niti jed­nom spomenuo kako čak 52,5 posto običnih umirovlje­nika prima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva, niti da su samo u zadnjih osam godina mirovine zaosta­le za rastom plaća za 14 posto. Nije rekao kako njih oko 200.000 prima mirovine niže od 1.000 kuna. I ostao je gluh na zahtjeve umirovljeničkih udruga da se uvede mi­nimalna mirovina.

     No, Plenković je radosno prihvatio podršku Glasnovi- ća koja je koštala oko 200 milijuna kuna, nakon čega se „slučajno otkrilo" u HZMO-u kako ima novca za isplatu duga za nešto manje od 7.000 pripadnika HVO-a i čla­nova njihovih obitelji. No nisu rekli - vjerovali ili ne, da taj novac nije iz proračuna već iz radničkog mirovinskog fonda!

     I još malo o povlaštenima koji su u mirovine išli doku- pom „dobi", pa su masovno slani u prijevremene mirovi­ne, uz dokup kod privatnog trgovačkog društva „Royal - međugeneracijska solidarnost", koja je, pak, sav taj novac zamračila. No, Plenković je i tu radosno prihvatio saborsku podršku Hrelje i time praktički nacionalizirao dug privat­ne firme te preuzeo dugove i buduće obveze. Čak 3.860 osiguranika Royala je tako ušlo u povlaštene s troškom od 1,5 milijuna kuna mjesečno do kraja 2020. godine.

     I tako taj rastući paketić s više od 175.000 posebnih i povlaštenih umirovljenika Plenkovića košta više od 6 mi­lijardi kuna godišnje, dok mu je preskupo povećati miro­vine onima koji su odradili i po 40 godina radnog staža za manje od dvije tisuće kuna mirovine mjesečno!

     Sad čekamo da marni premijer nacionalizira i poveće gubitke obveznih mirovinskih fondova, te im dodijeli mi­rovinski dodatak od 27 posto. Kad je bal, nek' je bal!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Balada o beskućnicima, siromašnima i „drugačijima”

 

     Jednog užasno hladnog jutra utrčala sam na tramvajskoj stanici u pekaru da se malo ugrijem dok za 5 minuta ne dođe tramvaj. Prodavačica me malo zbunjeno pogledala, a ja sam zbunjena morala objasniti moj iznenadni „upad”. Brzo sam pogledala i kupila neko slatko pecivo i rekla da ću tu zapravo pričekati tramvaj jer je vani pre- hladno. Prodavačica, zapravo i priučena pekarica, požali mi se kako svakoga jutra ustaje u 3 sata, u 4 je već na tramvajskoj stanici u Dupcu i kako ulazi sne­na u tramvaj u kojem spava sva­koga dana po nekoliko ljudi. Objašnjava mi da se ti ljudi voze u toplim tramvajima, jer su bes­kućnici i nemaju gdje prenoćiti. Vozači tramvaja ne obraćaju pažnju na njih, i tako je gotovo svakoga jutra. „Spavači” biraju najduže „linije” tramvaja, jer ponekad na okretištu ipak moraju izaći van. Kaže da je vidjela i jed­nu obitelj koja tako „putuje” noću u krug s djetetom u naručju.

Moj je tramvaj stigao pa sam izjurila iz pekare i sjela na zagri­janu stolicu, ali u mislima na, kako je rekla pekarica, beskuć­nike. Na obitelj s malim djetetom koja nije imala gdje prespavati. Jesu li doista beskućnici ili slu­čajni prolaznici u našem gradu, pitala sam se, kao i zašto nisu mogli prespavati u nekom pre­noćištu?!

     I tada sam se sjetila mladića koji je dolazio svakoga jutra u knjižnicu u našoj zgradi i cijelo prijepodne provodio tu sa svo­jom „prtljagom” i umivao se u toaletu, i kriomice jeo. Ljubazno su ga zamolili da više ne dolazi, ali opet je slijedećeg jutra došao, i tako nekoliko dana, a onda su mene zamolili da s njim porazgovaram. I tako saznah da je dijete razvedenih roditelja koji imaju sređen život, a on je bio na liječenju u psihijatrijskoj bolnici i ne želi se tamo opet vratiti, a roditelji ga tamo redovno vraća­ju. Rekao je da nema dokume­nata, da spava u ruševnoj kući, gdje ima više njemu sličnih „sta­nara”, a hrani se skupljanjem otpadaka na tržnicama. Zamolila sam ga da mi kaže ime, da mi priča o roditeljima, ali nije htio. Tog smo mu dana pripremili neš­to za jesti, a on je obećao da ćemo sutradan razgovarati o mogućnosti smještaja kod bake i normalnijem i prihvatljivijem načinu života. Drugog dana nije došao. Iako sam mu obećala da neću zvati policiju, već sam ga pokušala nagovoriti da drugog dana nazovemo baku ili socijal­nu radnicu, majku ili oca, nije mi povjerovao. Vjerojatno je imao loša iskustva s takvim „obećanji­ma”. I on nema pravi dom, bes­kućnik je.

     Upravo razmišljam o znancu koji ima kuću i u mladosti je imao obitelj, a onda je nakon prometne nesreće počeo konzu­mirati alkohol. Djeca su odrasla i otišla od kuće, žena mu se pri­družila u pijenju, počele su svađe i tučnjave, pojavili su se novi „prijatelji”. Žena je nenadano umrla. On sada još uvijek pije s prijateljem, s kojim se gotovo svakoga dana i potuče, ali to je sastavni dio njihova života. Iako su i jednom i drugom djeca nas­tojala pomoći, oni nisu htjeli prih­vatiti pomoć.

     Što se to desilo u njihovim životima da, nakon faze „normal­nog” života, krenu u „mračni” prostor polusvijesti? Nisu bes­kućnici, imaju mirovine koje brzo „pretvore” u ništa, bolje reći u piće. Zašto bježe od normalnog života kakav su nekada živjeli i kakav bi mogli živjeti i dalje? Što se to, kada i zašto u njima „slo­milo”? Sami su svojim radom izgradili kuće, ali ne žele se vra­titi u normalan život uz sva nas­tojanja bližnjih. Nisu oni formal­no beskućnici, ali žive u totalnom neredu sami u svojim „sobama”. I oni su ipak neka vrsta beskuć­nika, jer ne prihvaćaju normalan život u domu po mjeri čovjeka.

     U mom susjedstvu majka je svoju jedinu nekretninu (obitelj­sku kuću za stanovanje) dala sinu da je založi za hipotekarni kredit za otvaranje vlastitog pos­la. Posao je propao, kuća je pro­dana na javnoj dražbi, majku su smjestili u dom za starije osobe, a sin je krenuo tražiti novi posao.

     „Danas beskućnici nisu nužno samci kojima su skitnja, alkohol i prosjačenje i slična ponašanja stil življenja. Beskučništvo obuh­vaća većinom starije radno spo­sobne nezaposlene osobe koje čekaju uvjet za ostvarivanje miro­vine, psihički bolesne i starije osobe kojima sustav ne osigura­va korištenje prava na smještaj, obitelji s djecom, mlade osobe nakon izlaska iz institucionalnih oblika skrbi, osobe s intelektual­nim teškoćama, branitelji i ostale skupine socijalne skrbi”, navodi u novijem istraživanju Centra za razvoj neprofitnih organizacija.

     U Hrvatskoj prema statistič­kim podacima beskućnika ima samo 470 jer ih se toliko eviden­tiralo. Sada ih je zbog jake zime sigurno bilo i više, no stvarni broj onih koji borave po napuš­tenim zgradama, u kolodvorskim čekaonicama, na ulicama i u parkovima, sigurno je dvostruko veći.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović smatra da beskućništvo po svojoj težini i složenosti pri­pada u sam vrh socijalnih pro­blema društva. Kod nas nema istraživanja o problemima i sta­tusu beskućnika temeljem kojih bi se trebala kreirati politika i programi o skrbi beskućnika. Socijalna isključenost i loši uvjeti života uzrokuju niz fizičkih i men­talnih poteškoča. Poseban su problem starije i bolesne osobe koje ne mogu biti smještene u prihvatilištima za beskućnike, već trebaju trajni smještaj. Isti je problem i s mladima koji izlaze iz dječjih domova i kojima osim adekvatnog smještaja, treba osi­gurati i zaposlenje.

     Beskućnici su pored nas i dio su naših života. Zimus smo pokazali da kao narod imamo plemenito srce i ljubav prema bližnjemu. Obični ljudi udruživali su se i prikupljali toplu odjeću i obuću darujući potrebitima.