UVODNA RIJEČ

Uzmi svoju mjeru

Piše: Jasna A. Petrović

     Prema Global AgeWatch Indexu za 2015. zemlje koje vole svoje starije su, redom, Švicarska, Norveška, Šved­ska, Njemačka i Kanada. Najgore su, pak, Afganistan, Malavi, Mozambik, Zapadna Obala i Pakistan. Hrvatska je bila na sramotnom 67. mjestu po ekonomskom standardu i sigurnosti. Sada bi bila među zadnjih dvadesetak na svijetu.

     S 50 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva i svakom trećom osobom starijom od 65 godina u zoni ri­zika od bijede, prihvatili smo kao da je normalno da stari­ce i starci kopaju po kantama za smeće i vise iz kontejnera dohvaćajući plastične boce za otkup. Dvadeset plastičnih boca dnevno i eto pola kruha i pola litre mlijeka!

     Smanjili smo svoju mjeru i prihvatili poniženje. Osim po društvenim mrežama, za onih jedva deset posto infor­matički pismenih starijih osoba s mobitelima, nigdje više nema glasa o generaciji sakupljača boca. Ne samo da su smanjili svoju mjeru, već su je i prihvatili. Prihvatili su da unuku kupe čokoladu za rođendan i sv. Nikolu, a ne toliko potrebne cipele ili školski tablet. Prihvatili su da se više ne posjećuju s rodbinom i prijateljima, jer nije pristojno odla­ziti u posjet bez kave ili cvijeća. Prihvatili su da im televizija zamijeni kazalište i koncerte, osim ako ih ne ulove da ne plaćaju pretplatu. Tada ni to.

     Mladi odlaze iz Hrvatske jer ne prihvaćaju mjeru koju im je odredila vladajuća elita. Stariji ostaju jer više nisu konku­rentni na tržištu rada, i jer su prihvatili mjeru svoje bijede.

     Pa koja je onda mjera prava za tebe? Sa čime se trebaš usporediti? Ako je 2.180 kuna hrvatska linija siromaštva, trebaš li biti sretan što si među 50 posto onih koji imaju mi­rovine više od te linije? Ili je za tvoju mjeru presudno ako imaš mirovinu višu od prosječne od 2.318 kuna?

     Ne, uzmi globalnu mjeru. Prema procjeni objavljenoj na stranici numbeo.com četveročlanoj obitelji u Zagrebu za normalan život mjesečno potrebno je 14.600 kuna i to bez podstanarine. Mjesečni troškovi za jednu osobu iznose, dakle, 4.300 kuna.    Prosječna plaća u Zagrebu je 6.972 kune, a prosječna mirovina u glavnom gradu iznosi 2.463 kune. Dakle, 65 posto umirovljenika u Zagrebu ima mirovine niže od potrebnih troškova za normalni život prema svjetskim kriterijima, ali i od europskog modela izračuna linije siro­maštva (60 posto medijana neto plaće).

     Neka vam bude muka, neka se razljutite i postanete bijesni, no svoju mjeru postavite na svjetsku i europsku razinu. Očekujte od svoje domovine da vam osigura 4.300 kuna prihoda mjesečno, pogotovo ako ste odradili 40 godi­na radnog staža. Imate na to pravo. Zahtijevajte to.

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Balada o beskućnicima, siromašnima i „drugačijima”

 

     Jednog užasno hladnog jutra utrčala sam na tramvajskoj stanici u pekaru da se malo ugrijem dok za 5 minuta ne dođe tramvaj. Prodavačica me malo zbunjeno pogledala, a ja sam zbunjena morala objasniti moj iznenadni „upad”. Brzo sam pogledala i kupila neko slatko pecivo i rekla da ću tu zapravo pričekati tramvaj jer je vani pre- hladno. Prodavačica, zapravo i priučena pekarica, požali mi se kako svakoga jutra ustaje u 3 sata, u 4 je već na tramvajskoj stanici u Dupcu i kako ulazi sne­na u tramvaj u kojem spava sva­koga dana po nekoliko ljudi. Objašnjava mi da se ti ljudi voze u toplim tramvajima, jer su bes­kućnici i nemaju gdje prenoćiti. Vozači tramvaja ne obraćaju pažnju na njih, i tako je gotovo svakoga jutra. „Spavači” biraju najduže „linije” tramvaja, jer ponekad na okretištu ipak moraju izaći van. Kaže da je vidjela i jed­nu obitelj koja tako „putuje” noću u krug s djetetom u naručju.

Moj je tramvaj stigao pa sam izjurila iz pekare i sjela na zagri­janu stolicu, ali u mislima na, kako je rekla pekarica, beskuć­nike. Na obitelj s malim djetetom koja nije imala gdje prespavati. Jesu li doista beskućnici ili slu­čajni prolaznici u našem gradu, pitala sam se, kao i zašto nisu mogli prespavati u nekom pre­noćištu?!

     I tada sam se sjetila mladića koji je dolazio svakoga jutra u knjižnicu u našoj zgradi i cijelo prijepodne provodio tu sa svo­jom „prtljagom” i umivao se u toaletu, i kriomice jeo. Ljubazno su ga zamolili da više ne dolazi, ali opet je slijedećeg jutra došao, i tako nekoliko dana, a onda su mene zamolili da s njim porazgovaram. I tako saznah da je dijete razvedenih roditelja koji imaju sređen život, a on je bio na liječenju u psihijatrijskoj bolnici i ne želi se tamo opet vratiti, a roditelji ga tamo redovno vraća­ju. Rekao je da nema dokume­nata, da spava u ruševnoj kući, gdje ima više njemu sličnih „sta­nara”, a hrani se skupljanjem otpadaka na tržnicama. Zamolila sam ga da mi kaže ime, da mi priča o roditeljima, ali nije htio. Tog smo mu dana pripremili neš­to za jesti, a on je obećao da ćemo sutradan razgovarati o mogućnosti smještaja kod bake i normalnijem i prihvatljivijem načinu života. Drugog dana nije došao. Iako sam mu obećala da neću zvati policiju, već sam ga pokušala nagovoriti da drugog dana nazovemo baku ili socijal­nu radnicu, majku ili oca, nije mi povjerovao. Vjerojatno je imao loša iskustva s takvim „obećanji­ma”. I on nema pravi dom, bes­kućnik je.

     Upravo razmišljam o znancu koji ima kuću i u mladosti je imao obitelj, a onda je nakon prometne nesreće počeo konzu­mirati alkohol. Djeca su odrasla i otišla od kuće, žena mu se pri­družila u pijenju, počele su svađe i tučnjave, pojavili su se novi „prijatelji”. Žena je nenadano umrla. On sada još uvijek pije s prijateljem, s kojim se gotovo svakoga dana i potuče, ali to je sastavni dio njihova života. Iako su i jednom i drugom djeca nas­tojala pomoći, oni nisu htjeli prih­vatiti pomoć.

     Što se to desilo u njihovim životima da, nakon faze „normal­nog” života, krenu u „mračni” prostor polusvijesti? Nisu bes­kućnici, imaju mirovine koje brzo „pretvore” u ništa, bolje reći u piće. Zašto bježe od normalnog života kakav su nekada živjeli i kakav bi mogli živjeti i dalje? Što se to, kada i zašto u njima „slo­milo”? Sami su svojim radom izgradili kuće, ali ne žele se vra­titi u normalan život uz sva nas­tojanja bližnjih. Nisu oni formal­no beskućnici, ali žive u totalnom neredu sami u svojim „sobama”. I oni su ipak neka vrsta beskuć­nika, jer ne prihvaćaju normalan život u domu po mjeri čovjeka.

     U mom susjedstvu majka je svoju jedinu nekretninu (obitelj­sku kuću za stanovanje) dala sinu da je založi za hipotekarni kredit za otvaranje vlastitog pos­la. Posao je propao, kuća je pro­dana na javnoj dražbi, majku su smjestili u dom za starije osobe, a sin je krenuo tražiti novi posao.

     „Danas beskućnici nisu nužno samci kojima su skitnja, alkohol i prosjačenje i slična ponašanja stil življenja. Beskučništvo obuh­vaća većinom starije radno spo­sobne nezaposlene osobe koje čekaju uvjet za ostvarivanje miro­vine, psihički bolesne i starije osobe kojima sustav ne osigura­va korištenje prava na smještaj, obitelji s djecom, mlade osobe nakon izlaska iz institucionalnih oblika skrbi, osobe s intelektual­nim teškoćama, branitelji i ostale skupine socijalne skrbi”, navodi u novijem istraživanju Centra za razvoj neprofitnih organizacija.

     U Hrvatskoj prema statistič­kim podacima beskućnika ima samo 470 jer ih se toliko eviden­tiralo. Sada ih je zbog jake zime sigurno bilo i više, no stvarni broj onih koji borave po napuš­tenim zgradama, u kolodvorskim čekaonicama, na ulicama i u parkovima, sigurno je dvostruko veći.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović smatra da beskućništvo po svojoj težini i složenosti pri­pada u sam vrh socijalnih pro­blema društva. Kod nas nema istraživanja o problemima i sta­tusu beskućnika temeljem kojih bi se trebala kreirati politika i programi o skrbi beskućnika. Socijalna isključenost i loši uvjeti života uzrokuju niz fizičkih i men­talnih poteškoča. Poseban su problem starije i bolesne osobe koje ne mogu biti smještene u prihvatilištima za beskućnike, već trebaju trajni smještaj. Isti je problem i s mladima koji izlaze iz dječjih domova i kojima osim adekvatnog smještaja, treba osi­gurati i zaposlenje.

     Beskućnici su pored nas i dio su naših života. Zimus smo pokazali da kao narod imamo plemenito srce i ljubav prema bližnjemu. Obični ljudi udruživali su se i prikupljali toplu odjeću i obuću darujući potrebitima.