UVODNA RIJEČ

Zašto nas Plenković ne voli?

     Koga voli Plenković? Odgovor je kratak: povlaštene i bogate. Hajdemo vidjeti što je taj civilizirani, elo­kventni i samoljubivi premijer učinio u dvije godine svoga mandata. Definitivno ga uopće nije briga za umi­rovljenike, ni najstarije, ni stare, ni nove, novije ili buduće. Tih 1,41 milijun stanovnika koji su mirovine stekli teme­ljem rada ili solidarnosti (invalidske, obiteljske) naprosto ga ne zanima, osim malog postotka onih čije su mirovine više od prosječne plaće. Tako je u njegovoj „prvoj sveo­buhvatnoj" poreznoj reformi samo 1,4 posto bogatih umirovljenika dobilo povećanje mirovina od tri do 3.000 kuna, a 98,6 posto, poglavito siromaha, poreznom refor­mom nije dobilo ni kune.

     Zatim je odlučio pokazati zube svome „lijevom" pret­hodniku Milanoviću, koji je mirovine više od 5.000 kuna stečene po posebnim propisima 2014. godine„podrezao" za deset posto. Sramota, kaže Plenković, pa je u maniri vr­log Superhika svim tim jadnim povlaštenim mirovinskim bogatašima vratio od početka godine tih deset posto.

     I onda je odlučio da je nepovoljno što se usklađivanje mirovina po posebnim propisima uvjetuje uzastopnim rastom BDP-a, pa je provedena unifikacija usklađivanja mirovina prema općem i posebnim propisima, naravno u korist povlaštenih.

     Pa je prihvaćen čitav niz poboljšica prava hrvatskih branitelja i njihovih članova obitelji, uvedena naknada za nezaposlene branitelje, te povećana najniža mirovina za 0,4989 kuna za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereni­teta Republike Hrvatske u borbenom sektoru. K tome im je smanjio uvjet dobi za odlazak u mirovinu. Sve suprotno onome što preporuča Europska komisija.

     Istodobno taj naš europeizirani premijer nije niti jed­nom spomenuo kako čak 52,5 posto običnih umirovlje­nika prima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva, niti da su samo u zadnjih osam godina mirovine zaosta­le za rastom plaća za 14 posto. Nije rekao kako njih oko 200.000 prima mirovine niže od 1.000 kuna. I ostao je gluh na zahtjeve umirovljeničkih udruga da se uvede mi­nimalna mirovina.

     No, Plenković je radosno prihvatio podršku Glasnovi- ća koja je koštala oko 200 milijuna kuna, nakon čega se „slučajno otkrilo" u HZMO-u kako ima novca za isplatu duga za nešto manje od 7.000 pripadnika HVO-a i čla­nova njihovih obitelji. No nisu rekli - vjerovali ili ne, da taj novac nije iz proračuna već iz radničkog mirovinskog fonda!

     I još malo o povlaštenima koji su u mirovine išli doku- pom „dobi", pa su masovno slani u prijevremene mirovi­ne, uz dokup kod privatnog trgovačkog društva „Royal - međugeneracijska solidarnost", koja je, pak, sav taj novac zamračila. No, Plenković je i tu radosno prihvatio saborsku podršku Hrelje i time praktički nacionalizirao dug privat­ne firme te preuzeo dugove i buduće obveze. Čak 3.860 osiguranika Royala je tako ušlo u povlaštene s troškom od 1,5 milijuna kuna mjesečno do kraja 2020. godine.

     I tako taj rastući paketić s više od 175.000 posebnih i povlaštenih umirovljenika Plenkovića košta više od 6 mi­lijardi kuna godišnje, dok mu je preskupo povećati miro­vine onima koji su odradili i po 40 godina radnog staža za manje od dvije tisuće kuna mirovine mjesečno!

     Sad čekamo da marni premijer nacionalizira i poveće gubitke obveznih mirovinskih fondova, te im dodijeli mi­rovinski dodatak od 27 posto. Kad je bal, nek' je bal!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Učini nešto za svoju generaciju

 

     U posljednje vrijeme dolazi mi sve više bezvoljnih ljudi. Ne znaju ili ne žele znati što bi sami sa sobom. Moji brojni prijatelji posustaju u svojim aktiv­nostima, a i sama sebe nerijetko uhvatim u razmišljanju bi li odus­tala od svojih, već davno zacrta­nih planova.

     Na pitanje kad su se počeli tako osjećati, gotovo nijedan ne zna odgovoriti. Uporno ponav­ljaju kako više ne vjeruju sami sebi i sumnjaju da su u stanju postići ono što bi željeli. Kao ar­gument spominju i svoje prijate­lje koji im savjetuju da ne preu­zimaju aktivnosti za koje nisu si­gurni da će uspjeti, jer će im bi­ti teže kad zakažu.

     Tada sam shvatila. Oni su svakodnevno izloženi ocjenama nepoznatih mlađih osoba! Mladi rade, a vi umirovljenici imate sve vrijeme ovoga svijeta. Stomato­log ili liječnica opće prakse vam kaže da ne stvarate gužvu u vri­jeme rezervirano za radne ljude. Vozite se tramvajem, gužva je i nervozni mladi vam dobacuju „Kaj se stara guraš, kaj ne spa­vaš doma, kad ionako nemaš kaj delati“. Jednom sam zgodom iz­lazeći iz tramvaja čula jednu po­malo crnohumornu primjedbu upućenu starijem gospodinu koji je pokušavao izaći iz tramvaja u koji su već ulazili mladi, gnjevni ljudi, kasneći na posao zbog guž­ve koju stvaraju stari, koji se bes­platno, pa zato sigurno iz same zabave, voze: „Stari, kam se žu­riš, na Mirogoj? Brzo buš otišell!“ Mladi su se u tramvaju smijali, a stariji pognuli glave, jer je ta poruka bila upućena i njima. U većini obitelji gdje žive mladi i stari, prigovara im se za sve što naprave da je nekvalitetno ili spo­ro odrađeno, ili, s druge strane, ništa im se ne povjerava, jer oni to, kao, ne mogu napraviti.

I doista, i sami se svakodnev­no uvjeravamo da smo sporiji, ali uvijek na kraju izvršimo vrlo kva­litetno svoje obveze. Možda duže mislimo i razmišljamo o iz­vršenju nekog posla, ali ukoliko imamo dovoljno vremena na ras­polaganju i pozitivnih poticaja iz okoline, ne odustajemo . Starimo i ne negiramo promjene koje nam se događaju, a zahvaljujući i tehničkim pomagalima možemo nadomjestiti neke smanjene spo­sobnosti (npr. vid, sluh, bolju pokretljivost i sl.)

     Politika nas sustavno ignorira, pa čak i diskriminira! Zakonima i drugim odlukama, ograničavaju nam mogućnost poboljšanja fi­nancijskog stanja zapošljava­njem, podcjenjuju naše sposob­nosti npr. za upravljanje automo­bilom sa 65 godina, ali za produ­ljenje rada za stjecanje pune sta­rosne mirovine sposobni smo i do 67 godina. Nitko, pak, ne kon­trolira mlađe od 65 godina zbog terapije lijekovima koji bitno smanjuju mogućnosti upravljanja vozilom i koji su mnogo opasniji kao vozači.

     Zbog promjena u poreznim zakonima, povećanje mirovina za one s nižim mirovinama iznosi tek desetak kuna, dok za one s višima i visokima - i po nekoliko tisuća. Na sve naše prijedloge i traženja često ne dobijemo ni od­govor. Uvijek se govori samo ko­liko troškova stvaraju umirovljeni­ci i koliki su teret državi. Ne spo­minje se da su zakonske promje­ne djelomično pridonijele takvom vjerovanju, jer sada se izdvaja 5 posto manje u prvi mirovinski stup koji je zapravo stup među- generacijske solidarnosti i iz ko­jeg se isplaćuju mirovine većini umirovljenika. I tako iz dana u dan gubimo samopouzdanje i že­lju da nešto promijenimo. Nije u pitanju samo želja za promje­nom, već je to u pitanju samopo­uzdanje i uvjerenje da možemo nešto postići, da možemo nešto bitno promijeniti na bolje. No, dok u društvu opstaje takav odnos prema umirovljenicima i starijim osobama, dotle je i naše uvjere­nje da vlastitim snagama može­mo nešto učiniti - ravno nuli.

Na ovakav zaključak navode me i česte izjave mojih sugovor­nika koji sumnjaju da se nešto može postići uvjeravanjima i tra­ženjima, već nam preostaje da se udružimo i zajednički, ako treba i na javnim prosvjedima, tražimo promjene odnosa prema umi­rovljenicima. No kako ujediniti umirovljenike? Umirovljenici su kod nas politički beznačajni, jer su sada u parlamentu samo dva umirovljenička predstavnika, i to generaciju jedan u oporbenim redovima, a drugi nezavisni.

     Ima više od 1,200.000 umirovljenika i 18 umirovljeničkih stranaka koje u programima kao temeljnu zadaću imaju borbu za veća umirovljenička prava i poboljšanje kvalitete zdravstvenih usluga, opstanak javnog zdravstva, poboljšanje socijalnih prava za one najsiromašnije i osobe s invaliditetom, institucionalnih i vaninstitucionalnih oblika pomoći itd. Zanimljivo je, međutim, da su brojne takve „umirovljeničke“ stranke osnivane kao „prateće stranke“ ili „ tzv. sestrinske stran-ke“ uz velike stranke, i uz podršku velikih ili u koalicijama s njima. Uz to svaka ta stranke ima i različite općenite ideološke orijentacije, od krajnje desnih, preko liberalnih, do krajnje lijevih. Kod većine je dominantan opći svjetonazorski stav, a umirovljenički problemi se rješavaju - usput.

     Umirovljenici su se godinama sve manje društveno angažirali. Mirovinu su doista shvatili kao stanje mirovanja, ali sada su sve više nezadovoljni jer im se reduciraju stečena mirovinska prava. Često kad smo govorili da se svi trebamo uključiti u traženje nekih prava npr. bolji model usklađivanja mirovina, velika većina je govorila kako nas podržavaju, ali sami ništa ne bi poduzeli. Zapravo su odustali od traženja i prepustili da netko drugi za njih odradi stvar. I sada je ista situacija. Dok umirovljenici ne shvate da smo zajedno jači, da je 1,200.000 osoba snaga koja otvara sva vrata, svaka će umirovljenička stranka i dalje biti beznačajna.

     U psihologiji se dobro zna da je svaki pojedinac slab u bilo kojoj životnoj situaciji, u rješavanju bilo kojeg problema, da je mnogo lakše sve ostvariti kao grupa. Snaga grupe nije samo zbroj snaga svakog pojedinca, nego je to potencirana snaga i nova kvaliteta.

     Svi umirovljenici bi trebali naučiti nešto iz vlastitih neuspjeha i zaustaviti podcjenjivanje, svakodnevno iživljavanje mladih na račun umirovljenika i starijih osoba, te učiniti nešto za sebe i svoju generaciju.