UVODNA RIJEČ

ODOSMO K VRAGU

Samo su Bugari siromašniji od nas

Piše: Jasna A. Petrović

     Hrvatska ubrzano raste. Hrvatskoj je BDP samo ne­što niži od procijenjenog. Svi kažu da nam dobro ide. A mi pitamo tko su to svi?

Mi kažemo da odosmo k vragu.

     Prije nepune dvije godine Sindikat umirovljenika Hrvatske je pokrenuo Peticiju protiv siromaštva starijih osoba i prikupljeno je 26.000 potpisa. I tada, a mnogi i sada, tvrdili su kako furamo katastrofičnost, iako smo po siromaštvu starijih na bili na 4. mjestu od EU zema­lja. Prateći statističke pokazatelje, najavili smo da ćemo uskoro završiti na drugom mjestu, iza Bugarske, jer je čak i Rumunjska krenula u poduzimanje mjera protiv si­romaštva i razvojne programe.

     Pa eto, prešli su nas. Sada smo druga zemlja po si­romaštvu u EU. Hrvatska se prema podacima za 2016. nalazi na 59 posto prosjeka Europske unije BDP-a po stanovniku te se tako izjednačila s Rumunjskom, a lošija je jedino Bugarska.

Što se tiče stvarne individualne potrošnje koja po­kazuje blagostanje kućanstava, tu nas Rumunjska nije dostigla, već prestigla.

     Tako je 2013. godine stvarna individualna potrošnja u Rumunjskoj bila na 54 posto prosjeka EU-a, da bi proš­le godine dosegnula 63 posto.

S druge strane, Hrvatska je prošle godine bila na 59 posto, jednako kao i 2013. godine.

     Da, odosmo k vragu. Nekad vrlo siromašna Rumunj­ska sada nam postaje uzorom. Pa zašto je tako? Što nas je to zakucalo o dno?

Eto nama i četvrtog ministra rada i mirovinskog su­stava u godinu i pol, a da nijedan nije prstom maknuo. Sve neki "stručnjaci" koji se uče vladati. Imunolog Mrsić je pokvario sve stoje mogao, neurologinja Šikićje pala s Marsa, Ćorić bi ipak radije bio ministar zaštite okoliša i energetike. Uzrujali su ga sindikalisti i umirovljenici, ekološki aktivisti su valjda miroljubiviji. U sada nam u duhu takve izvrnute logike za ministra rada i penzionera došao Pavić, čija biografija ukazuje da je po zanimanju meteorolog i oceanograf. Blago nama.

     Padamo ekonomski i socijalno. Tonemo s ljudskim pravima. Jadno smo društvo koje ne voli svoje stare, a ponižava ranjive. Društvo iz kojeg iseljavaju mladi. Društvo koje je pogubilo svoje vrijednosti

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Učini nešto za svoju generaciju

 

     U posljednje vrijeme dolazi mi sve više bezvoljnih ljudi. Ne znaju ili ne žele znati što bi sami sa sobom. Moji brojni prijatelji posustaju u svojim aktiv­nostima, a i sama sebe nerijetko uhvatim u razmišljanju bi li odus­tala od svojih, već davno zacrta­nih planova.

     Na pitanje kad su se počeli tako osjećati, gotovo nijedan ne zna odgovoriti. Uporno ponav­ljaju kako više ne vjeruju sami sebi i sumnjaju da su u stanju postići ono što bi željeli. Kao ar­gument spominju i svoje prijate­lje koji im savjetuju da ne preu­zimaju aktivnosti za koje nisu si­gurni da će uspjeti, jer će im bi­ti teže kad zakažu.

     Tada sam shvatila. Oni su svakodnevno izloženi ocjenama nepoznatih mlađih osoba! Mladi rade, a vi umirovljenici imate sve vrijeme ovoga svijeta. Stomato­log ili liječnica opće prakse vam kaže da ne stvarate gužvu u vri­jeme rezervirano za radne ljude. Vozite se tramvajem, gužva je i nervozni mladi vam dobacuju „Kaj se stara guraš, kaj ne spa­vaš doma, kad ionako nemaš kaj delati“. Jednom sam zgodom iz­lazeći iz tramvaja čula jednu po­malo crnohumornu primjedbu upućenu starijem gospodinu koji je pokušavao izaći iz tramvaja u koji su već ulazili mladi, gnjevni ljudi, kasneći na posao zbog guž­ve koju stvaraju stari, koji se bes­platno, pa zato sigurno iz same zabave, voze: „Stari, kam se žu­riš, na Mirogoj? Brzo buš otišell!“ Mladi su se u tramvaju smijali, a stariji pognuli glave, jer je ta poruka bila upućena i njima. U većini obitelji gdje žive mladi i stari, prigovara im se za sve što naprave da je nekvalitetno ili spo­ro odrađeno, ili, s druge strane, ništa im se ne povjerava, jer oni to, kao, ne mogu napraviti.

I doista, i sami se svakodnev­no uvjeravamo da smo sporiji, ali uvijek na kraju izvršimo vrlo kva­litetno svoje obveze. Možda duže mislimo i razmišljamo o iz­vršenju nekog posla, ali ukoliko imamo dovoljno vremena na ras­polaganju i pozitivnih poticaja iz okoline, ne odustajemo . Starimo i ne negiramo promjene koje nam se događaju, a zahvaljujući i tehničkim pomagalima možemo nadomjestiti neke smanjene spo­sobnosti (npr. vid, sluh, bolju pokretljivost i sl.)

     Politika nas sustavno ignorira, pa čak i diskriminira! Zakonima i drugim odlukama, ograničavaju nam mogućnost poboljšanja fi­nancijskog stanja zapošljava­njem, podcjenjuju naše sposob­nosti npr. za upravljanje automo­bilom sa 65 godina, ali za produ­ljenje rada za stjecanje pune sta­rosne mirovine sposobni smo i do 67 godina. Nitko, pak, ne kon­trolira mlađe od 65 godina zbog terapije lijekovima koji bitno smanjuju mogućnosti upravljanja vozilom i koji su mnogo opasniji kao vozači.

     Zbog promjena u poreznim zakonima, povećanje mirovina za one s nižim mirovinama iznosi tek desetak kuna, dok za one s višima i visokima - i po nekoliko tisuća. Na sve naše prijedloge i traženja često ne dobijemo ni od­govor. Uvijek se govori samo ko­liko troškova stvaraju umirovljeni­ci i koliki su teret državi. Ne spo­minje se da su zakonske promje­ne djelomično pridonijele takvom vjerovanju, jer sada se izdvaja 5 posto manje u prvi mirovinski stup koji je zapravo stup među- generacijske solidarnosti i iz ko­jeg se isplaćuju mirovine većini umirovljenika. I tako iz dana u dan gubimo samopouzdanje i že­lju da nešto promijenimo. Nije u pitanju samo želja za promje­nom, već je to u pitanju samopo­uzdanje i uvjerenje da možemo nešto postići, da možemo nešto bitno promijeniti na bolje. No, dok u društvu opstaje takav odnos prema umirovljenicima i starijim osobama, dotle je i naše uvjere­nje da vlastitim snagama može­mo nešto učiniti - ravno nuli.

Na ovakav zaključak navode me i česte izjave mojih sugovor­nika koji sumnjaju da se nešto može postići uvjeravanjima i tra­ženjima, već nam preostaje da se udružimo i zajednički, ako treba i na javnim prosvjedima, tražimo promjene odnosa prema umi­rovljenicima. No kako ujediniti umirovljenike? Umirovljenici su kod nas politički beznačajni, jer su sada u parlamentu samo dva umirovljenička predstavnika, i to generaciju jedan u oporbenim redovima, a drugi nezavisni.

     Ima više od 1,200.000 umirovljenika i 18 umirovljeničkih stranaka koje u programima kao temeljnu zadaću imaju borbu za veća umirovljenička prava i poboljšanje kvalitete zdravstvenih usluga, opstanak javnog zdravstva, poboljšanje socijalnih prava za one najsiromašnije i osobe s invaliditetom, institucionalnih i vaninstitucionalnih oblika pomoći itd. Zanimljivo je, međutim, da su brojne takve „umirovljeničke“ stranke osnivane kao „prateće stranke“ ili „ tzv. sestrinske stran-ke“ uz velike stranke, i uz podršku velikih ili u koalicijama s njima. Uz to svaka ta stranke ima i različite općenite ideološke orijentacije, od krajnje desnih, preko liberalnih, do krajnje lijevih. Kod većine je dominantan opći svjetonazorski stav, a umirovljenički problemi se rješavaju - usput.

     Umirovljenici su se godinama sve manje društveno angažirali. Mirovinu su doista shvatili kao stanje mirovanja, ali sada su sve više nezadovoljni jer im se reduciraju stečena mirovinska prava. Često kad smo govorili da se svi trebamo uključiti u traženje nekih prava npr. bolji model usklađivanja mirovina, velika većina je govorila kako nas podržavaju, ali sami ništa ne bi poduzeli. Zapravo su odustali od traženja i prepustili da netko drugi za njih odradi stvar. I sada je ista situacija. Dok umirovljenici ne shvate da smo zajedno jači, da je 1,200.000 osoba snaga koja otvara sva vrata, svaka će umirovljenička stranka i dalje biti beznačajna.

     U psihologiji se dobro zna da je svaki pojedinac slab u bilo kojoj životnoj situaciji, u rješavanju bilo kojeg problema, da je mnogo lakše sve ostvariti kao grupa. Snaga grupe nije samo zbroj snaga svakog pojedinca, nego je to potencirana snaga i nova kvaliteta.

     Svi umirovljenici bi trebali naučiti nešto iz vlastitih neuspjeha i zaustaviti podcjenjivanje, svakodnevno iživljavanje mladih na račun umirovljenika i starijih osoba, te učiniti nešto za sebe i svoju generaciju.